Smrt jezika
Ima onih, poput potpisnika, koji misle da jezik više ne postoji, da je ostao samo govor. Jezik je prenosilac smisla, štaviše, jezik jeste smisao, a govor – ne nužno. Znali su to dadaisti. A znamo i mi. Proizvodnja reči nije nužno i proizvodnja smisla.
U posebnim situacijama, nesvakidašnjim, vanrednim – “kriznim” – ovo biva ne samo izrazito uočljivo nego može biti i opasno. Jezik zahteva jasnoću i, na izvestan način, sadrži samozaštitne i samoukidajuće mehanizme, poput onih projektila koji se, ne pogodivši cilj, uništavaju sami od sebe: onog časa kad se jasnoća izgubi, jezik nestaje. Jasnoća nije pojednostavljivanje, da ne bude zabune. Jasnoća i jezička preciznost posledica su precizne misli i etičke utemeljenosti. Čovek lišen bilo kakve skrivene rđave namere služi se jezikom da kaže preciznu misao, a ona, praćena emocijom, biva razumljiva kao celina, čak i onda kad onaj s druge strane ne vlada svim pojmovima i kontekstima. To dobro znaju glumci i drugi pozorištnici, te otud dve i po hiljade godina teatra, uostalom. Govor lišen jezika, govor neutemeljen u etičkoj ispravnosti, neminovno biva samosvrhovit, neprecizan, amoralan.
U času kad valja biti precizan, a takav je ovo trenutak, javni govor posebno je osetljiv. Najbolje se to vidi onda kad o virusu kom smo izloženi govore lekari – pod uslovom da su ostali u okvirima svoje stručnosti, a ne pokušavaju da uzmu lebac stendap komičarima – a kad se na istu temu obraćaju drugi. Komunikolozi i savetnici za odnose s javnošću ne mogu uraditi ono što, na kraju krajeva, ne može nijedan reklamni stručnjak, rđav i zloban poput ovog dežurnog ili vrhunski poput onog pokojnog – ne mogu od lošeg proizvoda napraviti ono što on nije. Od izmeta pite ne biva. Govor nije jezik, ali (raz)otkriva govornika. Stil je čovek, karakter je sudbina, odsustvo dara je prokletstvo – od sebe se uteći ne može, moguće je samo promeniti način govora, ali odsustvo jezika odaje odsustvo etičke osovljenosti. Otud laž.
Govor lišen jezika ima potrebu za samoproizvodnjom. Otud zamornost, otud višak utrošenog vremena, otud nejasnoća. Ona nije posledica zbrkanosti misli; zbrkanost misli posledica je onečovečenja, ozverenosti, poživinčenja. To je onespokojavajuće. Jer, ostaćemo kod kuće, poštovaćemo precizne upute, virus će proći. A smrt jezika je drugo ime za nečovečnost – i ona je neprolazna.
U času kad valja biti precizan, a takav je ovo trenutak, javni govor posebno je osetljiv