ANTE TOMIĆ

Srbi i Hrvati se tako nježno i toplo od srca mrze

Srbi i Hrvati se, bogu hvala, ne podnose, ali to odavno znamo. Navikli smo se i prestali sekirati zbog toga, bilo bi nam neobično da je drugačije. Osim toga, shvatio sam da u osnovi našeg drevnog neprijateljstva leži jedna velika privrženost. Mi se tako nježno i toplo od srca mrzimo, da i ne tražimo nekoga drugoga koga bi mrzili.

Vjerni smo svojim najboljim neprijateljima, uvijek im se vraćamo. Smiješno je gledati kako smo monogamni u mržnji, filigrantski precizno secira odnos naših dvaju naroda u intervjuu za “Blic” hrvatski književnik i novinar Ante Tomić.

Širokom auditorijumu prepoznatljiv je po dvema stvarima - upravo po šeširu i britkim, ubojitim rečenicama na koje malo ko ostaje ravnodušan. Nijednog od ova svoja dva obeležja Tomić se ne odriče, ni dva napada na njega nisu ga skrenula sa tog kursa. Uporno tabana svojom stazom, a mi smo ga na tom putu pitali koliko na odnos Srba i Hrvata utiče to što se u stvari malo poznajemo, šta misli o raznim teorijama zavere koje ovih dana slušamo, koliko nas je i da li nas je virus korona promenio, ali i o tome čiji je

Nikola Tesla.

Svi godinama ističu da je odnos Srba i Hrvata ključan za Zapadni Balkan, ali političarima slabo ide od ruke da nas zbliže. Zato intervju počinjemo pitanjem koji se odnosi baš na tu tematiku.

Greše li oni koji smatraju da su odnosi Srbije i Hrvatske još u fazi “zamrznutog konflikta” i da rat 90-ih u stvari nikako da se završi?

- Ako pamtite rat, nećete kazati da on nije završio. Onima koji kažu da rat nije završio, poručio bih da nedovoljno cijene činjenicu da na ovim prostorima, već neko vrijeme, izuzmu li se manje nesuglasice između škaljarske i kavačke mafije, nema masovnog i organiziranog ubijanja ljudi. Srbi i Hrvati se, bogu hvala, ne podnose, ali to odavno znamo. Navikli smo se i prestali sekirati zbog toga, bilo bi nam neobično da je drugačije. Osim toga, shvatio sam da u osnovi našeg drevnog neprijateljstva leži jedna velika privrženost. Mi se tako nježno i toplo, od srca mrzimo, da i ne tražimo nekoga drugoga koga bi mrzili. Vjerni smo svojim najboljim neprijateljima, uvijek im se vraćamo. Smiješno je gledati kako smo monogamni u mržnji.

MILANOVIĆ JE U POSLJEDNJIH NEKOLIKO MJESECI ODLIČAN. VELIKO JE ZADOVOLJSTVO GLEDATI KAKO SE DESNIČARI PJENE ZBOG NJEGOVIH IZJAVA. IPAK, NE TREBA SE MNOGO POUZDAVATI U NJEGA

Ne pamtim zaista ni da su u Tuđmanovo vrijeme na Hrvatskoj televiziji tako pomirljivo i razumno i osjećajno govorili o NDH kao danas

Koliko su za to zaslužni vaši i naši političari, a koliko je do toga da se naši narodi u stvari slabo poznaju?

- Ne bih osuđivao političare jer oni jednostavno ne znaju bolje. Jednom kad bi prestali raspaljivati vjersku i nacionalnu mržnju, otkrilo bi se kakvi su budale i neradnici. Umjesto da se od devet do pet gnjave s nekakvom nezaposlenošću, razrovanim drumovima i školskim zgradama koje prokišnjavaju,

mnogo je ugodnije spavati do podneva, a onda zijevnuti, protegnuti se, počešati po dupetu i iz svega glasa dreknuti: “Srbi, mamu im jebem, gledajte šta nam rade!” Pa i narodu to, valja primjetiti, nije mrsko. Milije im je psovati Srbe, nego se bijelog hljeba najesti. Nacionalizam je kao nekakav prečac, kao neka staza kroz šikaru kojom naši ljudi često i rado udaraju, umjesto da pođu pravim putem.

Već neko vreme predsednik Hrvatske je Zoran Milanović. Može li on da bude neko ko će otvoriti novo poglavlje u odnosima Srbije i Hrvatske?

- Milanović je u posljednjih nekoliko mjeseci odličan. Veliko je zadovoljstvo gledati kako se desničari pjene zbog njegovih izjava. Ipak, ne treba se mnogo pouzdavati u njega. Znao je on i prije biti odličan, a onda razočarati nekakvom neshvatljivom slaboumnošću poput “Srbija je šaka jada”. Ali, nije on zapravo ni važan. Vrijeme je drugačije nego devedesetih, naši životi danas većinom teku mimo politike. Za odnose naših privrednika, trgovaca, ugostitelja, šofera, glumaca, redatelja, liječnika i pacijenata, pisaca i izdavača ne treba državni blagoslov. Hrvati i Srbi uspješno surađuju na hiljade i hiljade načina bez pomoći svojih ministarstava, a često i usprkos ministarstvima. Umre li, na primjer, u izbjeglištvu u Staroj Pazovi žena koju valja sahraniti u njezinom drniškom zavičaju, hrvatski i srpski pogrebnik se već dugo poznaju, oni su suradnici i prijatelji, na granici će pošteno podijeliti posao i zaradu. Ispunit će posljednju želju pokojnice neovisno što Zoran Milanović i Aleksandar Vučić misle jedan o drugome.

Sigurno pratite i našu političku scenu. Kako vidite vlast u Srbiji, predsednika Srbije Aleksandra Vučića?

- Aleksandar Vučić je meni

zvijezda, uživam u svakom njegovom nastupu. Prosto se ne mogu nasititi trenutaka kad taj sujetni, samozaljubljeni muškarac lagano nakrivi glavu, gotovo neprimjetno uvuče glavu u ramena i sramežljivo se osmijehne glumeći da je skroman, ili kad se uvrijedi smatrajući da narod dovoljno ne cijeni svu muku i odricanje koju je zbog njega otrpio, kad cmizdri kao neka stara tetka, opominje mašući kvrgavim kažiprstom: “Vidjet ćete vi kad ja umrem”... Velik je to čovjek. Premda, naravno, shvaćam da moji prijatelji u Srbiju o njemu imaju nešto drugačije mišljenje.

Svedoci smo da se u Hrvatskoj na izvestan način koketira sa ustaštvom. Odakle plodno zlo za takve događaje?

- To je nešto što me ispunjava beznađem, to kako se prije sedam, osam godina po prilici, u doba kad je Tomislav Karamarko vodio HDZ, zemlja inficirala ustaštvom kao nekakvim crijevnim parazitom, ili nekakvom bolničkom bakterijom otpornom na antibiotike. Stanje je gore nego devedesetih. Ne pamtim zaista ni da su u Tuđmanovo vrijeme na Hrvatskoj televiziji tako pomirljivo i razumno i osjećajno govorili o NDH kao danas.

Koliko je odlazak predsednika Milanovića sa obeležavanja godišnjice vojno-policijske akcije “Bljesak” zbog ustaškog natpisa “Za dom spremni” na majicama Hos-ovaca znak da bi moglo biti drugačije? Jeste li optimista?

- Milanovićevom odlasku iz Okučana sam klicao, ali nisam

optimist. Zlo pustilo dugački korijen. Preduboko smo sjebani da bi to samo jedan čovjek promijenio.

Pre dve godine rekli ste da je “Hrvatska luđa od Srbije”. Da li biste se i