NIJE PRVA NESREĆA
Unuk doživotnog predsednika SFRJ
pre nego što je epidemija virusa korona blokirala Srbiju i Crnu Goru.
- On i drug su bili u januaru, pa su se vratili i ponovo otišli za Crnu Goru 22. februara. Od tada ga nismo videli. Trebalo je da se vrati uskoro. Njih dvojica su tamo radili zajedno na postavljanju elektroinstalacija. Nisu se žalili na uslove rada, regulisali su boravak, imali su radnu dozvolu. Hteo je da se dođe da vidi najmilije, a sada se vraća u kovčegu - nastavlja priču rođaka i dodaje da zbog celokupne situacije zbog epidemije ne znaju ni ko će ići po telo ni kako će ga uopšte dopremiti.
Nesreća nadomak Tivta nije prva u Crnoj Gori u kojoj su stradali mladi državljani Srbije koji su tamo otišli trbuhom za kruhom. U julu 2018. godine u Bečićima, na magistrali, poginuo je 24-godišnji Miloš Vukomanović, dok je njegova devojka Snežana Rudinac (24) teško povređena kada je na njih, dok su se vraćali sa posla, u punoj brzini naleteo automobil kojim je upravljala Emina Adrović. Teško povređena devojka je u komi, prebačena je na lečenje na VMA, dok je Emina Adrović uhapšena, ali je posle plaćene kaucije puštena da se brani sa slobode.
U susednoj Jelašnici tokom jučerašnjeg dana vladala je neverica zbog tragične sudbine mladog Krstića.
- On nema nikog. Majka je otišla davno, otac je umro. Živeo je sa dedom koji je takođe umro. Snalazio se, radio pomalo i otišao je u Crnu Goru da bi zaradio neki dinar. Ne znamo sada ni ko će da dopremi njegovo telo, ko će da ga sahrani - kažu Krstićevi poznanici iz Jelašnice.
n
da nije ove situacije oko virusa korona. Komunisti iz BIH, Hrvatske, Slovenije, Makedonije su i pored svega hteli da dođu, ali nisu bili sigurni da li je Muzej Jugoslavije otvoren. Kad me pitaju ko je bio Tito, kažem „državnik čija sahrana je ušla u Ginisovu knjigu rekorda po broju prisutnih stranih delegacija“. Njemu je i danas u svetu posvećeno preko 80 ulica i spomenika, ali u Beogradu on nema spomenik. Onaj u Užicu što stoji iza zgrade muzeja smo pokušavali da vratimo na trg na kojem je stajao 30 godina, ali su nas lukavo odbili.
Spomenuste koronu i sve nedaće koja nam je zadala. Šta su nam pokazala ta dva meseca?
- Pokazala je da mnogo toga što smo nekada imali sada nemamo, a lako ga je imati. Politikom „to će stranci da proizvode, a mi ćemo da kupimo“dozvolili smo da nemamo maske, rukavice, alkohol, kvasac. Jeste, to je brzo rešeno, ali zašto smo došli u takvu situaciju kad smo nekada proizvodili sve, od igle do lokomotive. Sada smo samo bleda slika. Iz svih republika SFRJ mladi odlaze i normalno je da odlaze. Ko je lud da radi za 200-300 evra kada može za 1.300 ili 2.000 evra. U vreme Josipa Broza Tita imali smo platu hiljadu, dve, tri maraka i osmočasovno radno vreme, bilo je dovoljno da jedno iz kuće radi da bi izdržavalo porodicu. Zato niko nije odlazio. A danas troje rade za pristojan život jednog. Onda je na četiri zaposlena dolazio jedan penzioner, a sada je taj odnos jedan prema jedan.
Potencira se često da pojedini narodi sa prostora Jugoslavije duguju veliku zahvalnost komunistima i Titu, odnosno da su izvukli ogromne benefite. Ko konkretno?
- Niko ne može da bude zahvalan i zadovoljan tamo gde se umeša međunarodna ruka.
- POGREŠNO JE RAZMIŠLJANJE DA SE NARODI BIVŠE JUGOSLAVIJE GLEDAJU PREKO NIŠANA. NAROD SE NIGDE NIŠTA NE PITA, NITI SE PITAO KADA SE RASPADALA JUGOSLAVIJA