Div iz limenke
Posle Divca, klub je Stojaković napustio i Predrag
Dok gledam Čola Simeonea kako sa probušenim štitom gleda crvenog bika koji odlazi u polufinale Lige šampiona, pred oči mi dolazi slika – Saksonija, sredina jula 2004. Crvena zvezda je igrala i osvojila turnir organizovan povodom otvaranja Centralstadiona u Lajpcigu, na kome su još učestvovali Verder, Klub Briž i lokalni četvrtoligaš Saksonija. Naš domaćin Volfgang Tifenze, iz gradske uprave zadužen za ekonomiju, kao da je pročitao čuđenje Ljupka Petrovića i mene, “čemu ovaj superkomforni objekat sa 42.000 mesta za klub iz Oberlige”.
- Istočna Nemačka zaslužuje ovako nešto. Grad Lajpcig, takođe. Važno je imati stadion. Pojaviće se neko... Fudbal je čudo! - rekao je Tifenze.
Čudo se stvarno dogodilo. Bili smo svedoci nastanka jedne velike priče. U centru nakon pada Berlinskog zida devastiranog fudbalskog polja sagrađen je jedan intrigantan klub koji je svojim “rogovima” prvo zapretio nemačkim, a kako se vidi kroz uskovitlanu prašinu, i evropskim teškašima.
Hronologija izrastanja jednog džina puna je kontroverzi, nerazumevanja, odbijanja, ali i upornosti, fudbalske stručnosti i marketinške umešnosti, što se pokazalo kao formula za narastanje takmičarskih dometa i komercijalnog benefita u datom okviru.
RB Lajpcig u polufinalu Lige šampiona rezultat je projekta sa trojicom glavnih nosilaca. Ditrih Matešic, vlasnik kompanije „Red Bul“, uložio je kapital, njegov prijatelj Franc Bekenbauer založio je ideje i iskustvo, a trener Ralf Rangnik operativnu mudrost i energiju.
Najzanimljivija je bila borba u Saksoniji. I to iz dva razloga: jak uticaj navijača na organizaciju kluba i propisi Nemačkog fudbalskog saveza (DFB). Matešiceve ideje u Lajpcigu su dočekane kod jednih kao providan marketinški potez s ciljem povećanja prodaje limenki sa energetskim pićem, kod drugih kao projekat za pranje i oplodnju kapitala, a obe te grupacije ujedinila je bojazan o oduzimanju kluba navijačima. Posao je krenuo 2009. kad je od Markanštada (desetak kilometara od Lajpciga) za 350.000 evra otkupljena licenca za takmičenje u Petoj ligi. Za sedam godina stiglo se do Bundeslige. Vlasnik „Red Bula“za to vreme uložio je u klub 312 miliona evra. Dve zakonske začkoljice savladane su na način da je podignuta fudbalska javnost na noge. Pravilo “50+1”, po kome većina glasova u odlučivanju pripada udruženjima navijača, zaobiđeno je članarinom od 1.000 evra, koju je uplatilo samo 17 članova kluba zaposlenih u „Red Bulu“ili firmama pod njenim nadzorom. Takođe, Matešicevi marketinški stručnjaci su načinili RB Lajpcig, gde je RB skraćenica Rasenballsport (u doslovnom prevodu: igre loptom na livadi)?! A zna se koja je prva asocijacija na RB.
Kako je izabran Lajpcig? Reč je o gradu u kome je osnovan DFB, odigrana prva utakmica reprezentacije i odakle je prvi šampion Nemačke (VFB Lajpcig). Savetnik Franc Bekenbauer je poslao Matešica u Lajpcig uz dodatna četiri aduta. Dinamičan ekonomski razvoj, najbolji je grad za život u Nemačkoj, tri decenije na istoku zemlje nema respektabilnog bundesligaša i Centralstadion na kome su igrane utakmice Svetskog prvenstva 2006.
Jak pečat u identitet RB Lajpciga utisnuo je doskorašnji šef sportskog sektora Ralf Rangnik. Ovaj pragmatični mislilac razvio je jednu od najboljih svetskih skauting mreža, nije dozvoljavao angažovanje igrača starijih od 23 godine, dugo je držao plafon godišnjih plata od 2,5 miliona evra.
I tako, multinacionalna fudbalska korporacija, dočekana povicima “Kolji bika” i ubacivanjem volovske glave u teren, lepom igrom fudbalera sa darom, malo-pomalo osvajala je naklonost navijača, popunjavala tribine i ispisala recept kako se stiže do poslovnog i takmičarskog uspeha. Fudbal je rebrendirao klub!
Crvena zvezda je igrala i osvojila turnir povodom otvaranja stadiona na kome će izrasti RB Lajpcig
reprezentaciji Srbije. Sa druge strane, otišao je pred restart sezone u kojoj je Sakramento imao velike šanse da posle deceniju i po uđe među 16 najboljih. To se ne radi, pogotovo ne u SAD gde klubovi zbog navijača i javnosti moraju da ostave sliku jedne velike i srećne porodice.
Divac... Za legendarnog košarkaša se posao generalnog menadžera pokazao kao ozbiljan izazov. Stigao je u klub koji su u njegovo vreme, dok je bio košarkaš, poštovali svi u NBA ligi, ali i klub koji je počeo da redovno sezone završava u donjem delu.
A kad si ni tamo ni ovamo, šok terapija je najbolje rešenje. Sitni trejdovi nisu doneli promene, sve dok u februaru 2017. nije pukla bomba kada je odlučio da se odrekne Ol-star igrača i jedine prave zvezde u timu, Demarkusa Kazinsa. Bio je to šok u NBA razmerama, ali Divac je morao nešto da preseče. Kazins je stalno bio nezadovoljan, kukao je na dnevnom nivou i jednostavno nije bio tip igrača za Kingse.
Već tada se pojavilo mišljenje da je Divac počeo da seče granu na kojoj sedi i da je
To je bila moja odluka da na draftu 2018. uzmemo Beglija a ne Luku Dončića. I dalje verujem da nisam pogrešio i da je Marvin veliki potencijal
samo pitanje dana kada će da potvrdi Njutnov zakon gravitacije. Početak kraja je bio draft 2018. na kojem nije uzeo Luku Dončića, već Marvina Beglija. Pretpostavljalo se da je okrenuo leđa Dončiću kako se ne bi povela priča da od Sakramenta pravi Balkan u malom. Međutim, Divac je sada rekao da nije postojao pritisak i da je odluka bila samo njegova.
- To je bila moja odluka. I dalje verujem da je Marvin veliki potencijal. Ali, trebalo mi je više vremena da to dokažem. Siguran sam da će Marvin svima dokazati da nisu u pravu. Ali u ovoj ligi morate odmah da budete “pravi”. Ljudi nemaju strpljenja, ali u redu sam s tim - pojasnio je sada već bivši menadžer “kraljeva”.
U razvoju Beglija najverovatnije neće moći da uživa ni trener Luk Longli, kojem je takođe spremljen otkaz.
- Luk će biti sjajan trener. Ako mu daju šansu, biće dobro. Zahvalan sam što sam imao prilike da budem GM Sakramenta. Neću nikoga „baciti pod autobus“. Nikad ne znaš kada će se pojaviti druga prilika. Ono što je daleko važnije od cilja jeste način na koji se ponašate do svog cilja. Biću zadovoljan kada Kingsi počnu da pobeđuju - zaključio je Divac.
Navijači su od Divca očekivali da bude novi Džof Petri, tvorac velike generacije u kojoj je i Vlade igrao. Petri je u Kingse doveo Divca, Peđu Stojakovića, Krisa Vebera, Majka Bibija, Daga Kristija i Bobija Džeksona, koji su pod vođstvom trener Rika Adelmana igrali finale Zapada 2002. godine.
Što se Stojakovića tiče, njegova uloga u Kingsima je bila... kako da kažemo... marginalna. Mnogi nisu ni znali da je u klubu sve dok se nije povukao kao asistent Vlade Divca. Većina komentara ljutih fanova je da se radi o tipičnom nepotizmu, odnosno da je Divac “namestio posao svom ortaku”.
Bilo kako bilo, srpska dinastija u Sakramentu je sa pet pala na dva imena, a velike su šanse da se prepolovi. Američki mediji pretpostavljaju da će novi generalni menadžer želeti da se reši “Divčevih igrača”.
Nemanja Bjelica ima još godinu ugovora, ali Kingsi ne moraju da ga zadrže, već mogu da ga puste da potraži novi klub ili da se vrati u Evropu. Bogdan Bogdanović je početkom sezone odbio da potpiše novi ugovor vredan 51,7 miliona dolara za četiri sezone. Srpski košarkaš je smatrao da vredi više. Njemu je, takođe, preostala još jedna sezone, ali, za razliku od Bjelica, on ima zagarantovanu isplatu.
Posle svega, pitanje je da li će Sakramento želeti da ga zadrži i moguće je da Bogdan bude deo nekog velikog trejda. Jer Kingsi moraju da krenu iz početka. Ponovo!
PRODUŽI BOGDANOVIĆ NIJE HTEO DA
JER KAŽE DA UGOVOR SA KINGSIMA DOLARA VREDI VIŠE OD 51,7 MILIONA
Nemanja Bjelica nema zagarantovan ugovor sa Kingsima, dok je Bogdanu Bogdanoviću ostala još jedna sezona