Život među likovima o kojima sam pisala
Kao i kod mnogih drugih, iz korena se sve promenilo. Moram priznati da nikada nisam razmišljala o tome da bi moglo nešto da se desi i da me zaustavi u životu, kaže Bilja Krstić.
Ponovo smo se našli u ratnom dobu. Ovaj rat nije ličio na prethodni. Očekivali smo da će ličiti, jer čovek valjda uvek očekuje da se nešto ponavlja. Prvi rat izazvao je šok i zbunjenost kao da je nešto nečuveno, nemoguće, nešto što se ne pamti, što se nikada neće dogoditi. Ovaj rat bio je drugačiji.
U POČETKU SU VLADALI iznenađenje i neverica jer se ništa ne dešava. Očekivali smo vesti da je London bombardovan prve noći. Nije bombardovan.
Mislim da su svi pokušavali da dobiju jedni druge na telefon. Doktor Pegi Meklaud, moja prijateljica iz mosulskih dana, zvala me je s istočne obale, gde su njen muž i ona imali ordinaciju, da me pita da li bih primila njihovu decu. Rekla je: „Mnogo se plašimo – ovde će početi, kažu. Ako možeš da primiš decu, krenuću automobilom da ih dovezem.“Rekla sam da je to u redu: može da dovede decu, a i dadilju ako želi, pa je to sređeno. ...
Bombardovanje kuće u Šefild terasu donelo nam je dodatne teškoće i zato što je tada već bilo veoma teško naći skladišni prostor u Londonu. U oštećenu kuću nije se moglo ući kroz vrata, pa smo koristili merdevine. Na kraju sam ubedila jednu firmu da me preseli i smislila sam da nameštaj prebacim u Volingford, na pokriveno igralište za skvoš koje smo napravili godinu-dve ranije. Tako smo sve premestili tamo. Radnici su čekali spremni da skinu okvir i vrata igrališta ako bude neophodno – a bilo je, jer kauč i fotelje nisu mogli da prođu.
Maks i ja preselili smo se u jednu stambenu zgradu u Hamsptedu i počela sam da radim u Univerzitetskoj bolnici na izdavanju lekova.
Kad mi je Maks rekao ono što sam već neko vreme naslućivala – da će otići na Bliski istok, verovatno u severnu Afriku ili u Egipat – bilo mi je drago zbog njega. Znala sam koliko želi da pođe, a i trebalo je iskoristiti njegovo znanje arapskog. Bio je to naš prvi rastanak za deset godina.
Bila sam zadovoljna u Hampstedu kad je Maks otišao. Stanari su bili ljubazni, a u blizini je bio i mali restoran s opuštenom i vedrom atmosferom. Prozor moje spavaće sobe na drugom spratu gledao je u nasip iza zgrade po kom su posađena stabla i grmovi. Tačno preko puta mog prozora raslo je veliko stablo trešnje s visokom šiljatom krošnjom. Nasip me je podsećao na prizor iz drugog čina Barijeve drame Dragi Brute kada svi pogledaju kroz prozor i vide da je šuma stigla do okana. Naročito sam volela trešnjevo stablo. U proleće bi me razvedrilo svakog jutra kad ustanem.
Na jednom kraju zgrade bila je mala bašta i leti je u njoj moglo da se sedi ili obeduje uveče. Hampstedski park bio je na svega deset minuta od zgrade, pa sam tamo vodila Džejmsa u šetnju. Karlo mi je ostavila svog terijera jer je radila u fabrici municije i nije mogla tamo da ga vodi. Prema meni su u bolnici bili vrlo ljubazni i dozvolili su mi da ga dovodim na posao. Džejms se ponašao besprekorno. Ležao je kao neka bela kobasica ispod police s bocama i nije se micao odatle, a čistačica ga je povremeno mazila.
...
Imala sam mnogo posla. Radila sam dva cela dana, tri popodneva i svako drugo nedeljno prepodne u bolnici. Ostatak vremena provodila sam pišući.
Odlučila sam da pišem dve knjige istovremeno, pošto je muka s pisanjem to što knjiga odjednom dosadi piscu. Pisac mora da se ostavi knjige i da radi nešto drugo – ali ja nisam imala šta drugo da radim. Nisam želela da sedim i razmišljam. Verovala sam da će mi, ako budem pisala naizmenično jednu pa drugu knjigu, um ostati svež. Jedna knjiga bila je Leš u biblioteci, koju sam nameravala da napišem već neko vreme, a druga N ili M, špijunski roman i na neki način nastavak moj druge knjige Tajni protivnik, čiji su glavni junaci bili Tomi i Tapens. U ovoj knjizi oni imaju odraslu decu, nikome nisu potrebni u radu i smrtno se dosađuju. No sjajno su se vratili na pozornicu kao sredovečni par i s nekadašnjim žarom lovili su špijune.
Za razliku od nekih, mene rat nije ometao u pisanju knjiga; mislim da sam se isključivala i povlačila u neki drugi deo uma. Živela sam u knjizi, među likovima o kojima sam pisala, mrmljala njihove razgovore i gledala ih kako se kreću po prostorijama koje sam za njih izmislila.
Dva-tri puta otišla sam na nekoliko dana kod glumca Fransisa Salivena i njegove žene. Imali su kuću u
Haslmeru, okruženu kestenovom šumom.
Tokom rata mi je uvek prijalo da odlazim u goste kod glumaca jer su za njih gluma i pozorište stvarni svet, a sve ostalo je nestvarno. Za njih je rat bio dugotrajni ružan san koji ih sprečava da nastave život kako treba, pa su razgovarali isključivo o ljudima i događajima iz pozorišta, o tome ko ide da zabavlja vojnike na frontu. To me je izuzetno opuštalo.
Vraćala sam se zatim u svoj stan, pokrivala lice jastukom da se zaštitim od krhotina stakla, a na stolicu do sebe spuštala dve svoje najveće dragocenosti: bundu i termofor – gumeni termofor, u to vreme izuzetnu retkost. Tako sam bila spremna za sve hitne situacije. ...
Maks je tada već otišao u severnu Afriku, najpre u Egipat, zatim u Tripoli. Kasnije je otišao u pustinju Fezan. Pisma su sporo putovala, pa se dešavalo da mi ne stižu i po mesec i više. Moj sestrić Džek takođe je bio u inostranstvu, u Iranu.
Stiven Glenvil još je bio u Londonu i to mi je bilo drago. Ponekad je dolazio po mene u bolnicu i vodio me na večeru svojoj kući u Hajgejtu. Obično smo slavili kada jedno od nas dobije paket s hranom.
„Dobio sam nešto maslaca iz Amerike – možeš li da poneseš limenku supe?“
„Ja sam dobila dve limenke jastoga i dvanaest jaja – smeđih.“
Jednog dana javio mi je da je dobio zaista sveže haringe – s istočne obale. Ušli smo u kuhinju i Stiven je otvorio paket. Avaj – avaj! O, kako su divne te haringe bile nekada. Sada su mogle samo na jedno mesto – u ognjište. Bilo je tu tužno veče.
U ovoj fazi rata iz života su nam nestajali prijatelji i poznanici. Nismo mogli da ostajemo u dodiru s ljudima koje poznajemo, retko smo pisali čak i bliskim prijateljima.
Bilja Krstić i “Bistrik orkestar” su posle osam meseci pauze ponovo na okupu, a ovih dana su snimili spotove za pesme sa starih albuma “Bistrika” u Smederevskoj tvrđavi.
- U dogovoru sa Nenadom Raičevićem, direktorom “Hi-fi Musica”, snimljeni su prvi put spotovi za pesme starih albuma “Bistrika”, koje je publika imala prilike jedino da gleda na koncertnim izvođenjima orkestra. Pravo je vreme da se za jubilej dve decenije “Bistrika”, pored novog albuma koji je u pripremi, objave i novi spotovi starih pesama. Mnogo se radujem što će stare pesme dobiti svoj prvi spot, a sigurna sam da bi ovi spotovi mogli da nađu svoje mesto među spotovima TOS-A jer na najlepši način promovišu najznačajniji deo našeg kulturnog nasleđa, kao i tradicionalnu muzičku matricu Srbije - priča Bilja Krstić.
Da li je bilo teško napravi ti izbor od samo deset pe sama? Koje pesme su u pi tanju?
- Nije bilo baš lako napraviti izbor prvih deset pesama za snimanje spotova jer ih ima zaista puno u našem repertoaru. To su pesme koje su obeležile ovaj period od 20 godina a nikada nisu imale svoj spot. Mi ćemo svakako nastaviti sa
snimanjem sledećih deset spotova, tako da nisam mnogo brinula da li će sve pesme koje volimo biti odmah ekranizovane. Tako su u prvih deset ušle: “Gde ima voda studena Radule”, “Jana i Turčin”, “Od pole idat babo”, ali smo napravili i spot za pesmu “Puče puška”, jer je dosadašnji spot bio u stvari studijski snimak iz emisije RTS-A ...
Ove godine je dve deceni je od postojanja “Bistrika”. Kako ćete obeležiti jubilej zbog epidemiološke situa cije?
- Imali smo velike planove, ali je sada sve pomereno iz dobro poznatih razloga za sledeću godinu. Ne odustajemo od početne ideje da novim albumom, koji smo počeli prošle godine da snimamo pa napravili pauzu, otvorimo proslavu značajnog jubileja. Planiramo da ove godine 15. decembra album izađe tačno na dan kada smo pre 20 godina objavili prvi album “Bistrika”. Prvi koncert u 2021. trebalo bi da bude u Novom Sadu, koji smo isto pomerili u januaru, sledeći u Londonu, koji smo takođe pomerili za 19. februar. U planu su i koncerti u Nišu, Kragujevcu, Somboru, Subotici... i jedan zanimljiv program u Beogradu, a o tome ćemo kada dođe vreme.
Učestvovali ste ovih dana na Sirogojno online World
Music Festivalu, a čini se da ste pre toga imali dugačku pauzu od poslednjeg na stupa?
- Prošlo je mnogo vremena, ja se nisam videla sa “Bistrikom” od sredine novembra prošle godine. Znači, ušli smo u deveti mesec, kako nismo imali ni koncertnih aktivnosti. U početku, zbog mog zdravstvenog stanja a od marta i zbog aktuelne korone. Inače, u Sirogojnu smo bili od 14. do 16. avgusta. To je novi festival, a organizator festivala je Muzej Staro selo u Sirogojnu. Naziv festivala je “+381 svetska muzika Sirogojno 2020”. Prvo izdanje, a mogli bi se reći i nulto, jer zbog ovog dešavanja sa koronom, skratili smo i prilagodili program, tako da smo “Bistrik” i ja prvi put u karijeri pevali na festivalu bez publike.
Koliko vam se život prome nio poslednjih meseci?
- Kao i kod mnogih drugih, iz korena se sve promenilo. Moram priznati da nikada nisam razmišljala o tome da bi moglo nešto da se desi i da me zaustavi u životu. Otkazani koncerti, neki i pomereni za sledeću godinu, neizvesnost koliko će ovo trajati i to mi je sve delovalo zastrašujuće. Moj karantin je krenuo i mnogo pre korone. Imala sam zdravstvenih problema od sredine novembra, kada mi je ustanovljena upala srčane maramice i kada mi je analizama krvi ustanovljeno da imam koksaki virus. Po savetu moje dr Kosević, potpuno sam se izolovala u stanu, jer koksaki traži čeličnu disciplinu, apsolutno mirovanje i dugi vremenski oporavak. Taman kada mi je bilo malo bolje i kada sam planirala da izlazim iz kuće u šetnju, krenulo je ovo sa koronom u martu. Ali evo prihvatili smo svi novonastalu situaciju, tako da u ovim uslovima i ovom vremenu živim kao i svi. Radim koliko mogu od kuće i ovo je bio sada prvi susret sa “Bistrikom” na snimanju u Smederevu, koji mi je vratio nadu da će se ovo nemirno vreme smiriti i da ćemo krenuti u normalan život.
Radite i muziku za seriju “Crna svadba” Nemanje Ćipranića. Koliki je izazov i šta možemo ovog puta očekivati od vas?
- Uvek je rad na filmskoj muzici i muzici za seriju veliki izazov i velika radost. Miki Stanojević iz “Bistrika” i ja srećni smo što ćemo stvarati neku lepu muziku i biti deo odličnog tima koji je pretežno sastavljen od mladih talentovanih ljudi. U ovom trenutku ne bih ništa najavljivala jer će biti vremena. Prvi put sarađujem sa ovim divnim mladim rediteljem i odlično se razumemo, što je veoma važno za dobar start.
Predstojeći 13. Međunarodni festival dokumentarnog filma Beldoks, u programu “Udarni termin” najavljuje rolerkoster emocija, uzbuđenja i mnoštvo tema od kojih zastaje dah.
Festival će biti održan od 3. do 10. septembra na više lokacija u Beogradu i onlajn. U programskoj celini “Prime Time” (udarni termin) biće prikazivana dela koja su nagrađena priznanjima na najprestižnijim svetskim festivalima i Oskar nominacijama, kao i filmovi potvrđenih autora koji ne prezaju da istražuju priče koje menjaju svet.
Britanski “Nomad: Tragovima Brusa Četvina” u režiji čuvenog nemačkog reditelja Vernera Hercoga predstavlja odu prijateljstvu i lični test fizičke i mentalne izdržljivosti koje krase ovog autora. Trideset godina nakon smrti prijatelja, pisca i avanturiste Četvina, Hercog je krenuo njegovim stopama kroz Saharu, inspirisan zajedničkom strašću prema nomadskom životu.
U holandsko-litvanskoj “Državnoj sahrani” Sergeja Loznice, uz do sada neviđene arhivske snimke iz marta 1953, publika će imati prilike da vidi sahranu Josifa Staljina, kao vrhunac kulta lično
sti diktatora, i svaku fazu pogrebnog spektakla.
Jedna od najznačajnijih britanskih dokumentaristkinja Dženi Finli u “Morskom konjicu”, kroz iskrenu priču transrodnog muškarca Freda koji odlučuje da rodi dete nakon godina razmišljanja, oslikava bolnu temu žudnje za porodicom, ispitujući osnovno društveno razumevanje roda.
Od dokumentaraca nominovanih za Oskara ove godine, na Beldoksu će biti prikazana dva: “Za Samu” Vad Al-kateb i Edvarda Votsa i “Pećina” Ferasa Fajada, oba na temu stradalništva u Siriji.
Prvi film, u formi ljubavnog pisma mlade majke svojoj ćerki, govori o životu korediteljke Vad koja se tokom pet godina ustanka u Alepu u Siriji zaljubljuje, udaje i rađa Samu, razmišljajući uvek o odlasku.
Drugi je priča o nadi i sigurnosti koja je za mnoge Sirijce ležala pod zemljom, unutar podzemne bolnice nazvane “Pećina”, gde su žene lekari izborile pravo da kao jednake rade uz muške kolege.
U filmu “Zemlja je plava kao pomorandža” ukrajinska rediteljka Irina Cilik zakoračila je u dom porodice u ratnom području Krasnogorovka u Ukrajini, sigurno utočište samohrane majke Ane i njeno četvoro dece nasuprot spoljnom svetu sačinjenom od bombaških napada i haosa.
Italijanski film “Mafija nije ono što je nekad bila” Franka Mareska je svedočanstvo o prošlosti italijanske mafije u kojem reditelj prati Leticiju Batalju, fotografkinju koja je bila svedok “Ratova mafije”, i postavlja je rame uz rame sa suprotnom stranom.
S druge strane, kakva je sprega meksičkog narkokartela i kineskih krijumčara priča austrijski film “More senki” (Sea of Shadows) Ričarda Ladkanija, koji prati tim posvećenih naučnika, konzervatora, novinara i agenata koji su svoje živote stavili u opasnost da bi sprečili ilegalni lov na retku ribu totoaba u Kortesovom moru i izveli opaki međunarodni kriminalni sindikat pred lice pravde.
Italijanski “Nestanak moje majke” Benjamina Barezea, nominovan za evropskog Oskara, lirski je prikaz majke iz očiju sina, životna priča Benedete Barzini, slavne manekenke 60-ih, muze Vorhola i Dalija, radikalne feministkinje 70-ih, koja se u 75. godini života zasitila svih uloga i sveta i odlučuje da nestane.
Za filmske sladokusce tu su još dva specijaliteta.
Američka “Fatalna Nomi” Džefrija Mekhejla je analiza značaja filma “Showgirls” Pola Verhovena iz 1995. godine, dok “Duh Pitera Selersa”
Pitera Medaka otkriva zašto je jedan od najvećih komičara svih vremena (Selers) odustao od gusarske komedije koju je 1973. snimao za “Columbia Pictures”.
Ovogodišnje izdanje Beldoksa, koje je odloženo zbog pandemije virusa korona, umesto u maju biće održano od 3. do 10. septembra u Beogradu i onlajn.
U bogatom programu festivala, koji je četvrti put zaredom dobio podršku Evropske unije kroz program Kreativna Evropa MEDIA, biće prikazano više od 135 dokumentarnih filmova i VR/AR sadržaja.
i zaposlene referentkinje u Zavodu, osumnjičene za zloupotrebu odgovornog lica, koje su “nameštale” uslove javnih nabavki određenim ponuđačima. I predstavnici ponuđača, mlekara “Livade” i “Kuč”, novosadske firme “MG” , priznali su zloupotrebe sa javnim nabavkama.
Istovremeno i direktor
Doma zdravlja “Sveti Đorđe” u Topoli priznao je da je Stanojević uticao na njega da izda potvrdu o završenom pripravničkom stažu osobi koja to nije ispunila. Na osnovu te potvrde M. S., koja je takođe bila uhapšena, mogla je da polaže državni ispit i zaposli se kao medicinska sestra u “Malim pčelicama”.
U Stanojevićevoj kancelariji u Zavodu su, kako je navedeno u saopštenju, nađeni lekovi za životinje, a određena doza je bila u špricevima
n