DVE DECENIJE OD PREMIJERE FILMA “KORAK DO SLAVE” POSVETA VREMENU KADA SU PLOČE EILI NAJEOLJI PRIJATELJI A MU]IKA OSEĆANJE DA NEGDE PRIPADAŠ
I 8. SEPTEMBRA 2000. GODINE “Korak do slave” pojavio se u bioskopima. Uprkos odličnim kritikama, ostvarenje se na blagajnama nije “proslavilo”.
- Svi su pohrlili da vide novu verziju “Isterivača đavola”seća se reditelj Kameroun Krou dve decenije kasnije, dodajući sa ponosom da je njegov film tokom proteklih 20 godina stekao reputaciju kultnog klasika.
I dok priprema pozorišnu adaptaciju - mjuzikl na Brodveju, reditelj i scenarista, ističe u razgovoru za “Rolingstoun” da je najsrećniji što film iznova otkrivaju svi oni koji vole muziku.
- Piter Frempton se sećao da smo stalno sedeli i ogovarali one koji su pokušavali da naprave film o rokenrolu iz tzv. autentične perspektive. Jer nikada to nije ispalo dobro. Kada sam ga pozvao da radi sa nama na filmu, on mi je odbrusio: “Šta? Postaješ jedan od njih. Pokušaćeš da uhvatiš nešto što je neuhvatljivo!” Ali, znao sam da je meni, kao i čitavoj ekipi, srce na pravom mestu. Ovo je bio film o zaljubljivanju u muziku u ranom dobu kada su ploče bile tvoji pravi prijatelji. I o tome da kada se otisneš u svet, upoznaš ljude koji vole iste ploče i onda oni postaju tvoji prijatelji. To je otelotvorenje
bio po scenariju, a plus je bio što se zaljubljivao u Kejt Hadson dok smo snimali film. I u tome je bila stvar - ja sam tako želeo da imam devojku, da me neko primeti. Gledajući Patrika, prisetio sam se svih žudnji…
Dok je stvarao lik gitariste Rasela Hamonda, bio je inspirisan Glenom Frejom iz “Iglsa”. Kada se video sa Frejom nekoliko meseci pred njegovu smrt 2016. muzičar mu se zahvalio što ih je učinio da “budu kul”.
Jedna od najupečatljivijih scena u filmu ima muzičku podlogu u vidu pesme Eltona Džona “Tiny Dancer”.
- Kada je Elton video film, rekao mi je kako je oduvek voleo pesmu “Tiny Dancer” i kako mu mnogo znači što se našla u filmu. I godinama nam je odavao počast, izvodeći je na koncertima. “Ovo je zbog filma”, govorio je publici. To niko ne radi, sem njega. Divan je.
U filmu se našlo nekoliko pesama sastava “Led Cepelin”, uz amin Džimija Pejdža i Roberta Planta.
- Pejdž i Plant su došli u podrum hotela u Londonu, da bismo im pustili film. Tokom projekcije okretali bi se jedan drugome i nešto komentarisali, a mi iz ekipe mislili smo “ugasili smo ga”. Međutim, kad se završio film, obojica sa osmesima na licima… Odveli su nas na piće u vinariju. Nisu hteli da nam ustupe prava na “Stairway to Heaven”, jer sa tom pesmom, kako su nam rekli, ne rade ništa, ali je zato Pejdž predložio da nam da drugu i to za džabe - “Bronyr-aur”. Posle smo pričali kako svi volimo Džefa Baklija. Bilo je to jedno od najlepših večeri u mom životu!
A na pitanje oseća li sada nostalgiju, kako za vremenom kada je snimao film, tako i za svojim tinejdž-danima, Kameron Krou odgovara potvrdno.
- Sada je tu i treći “nivo” zbog mjuzikla. Dakle, treći put proživljavam istu stvar. Vreme je da odrastem. Kao reportera uvek me je vodila ljubav prema muzici. Kroz priču i film pokušao sam da kažem - hvala. To je jedna potpuno čista i iskrena poruka svim ljubiteljima muzike.
Srbija je na ivici egzistencije i na rubu pameti napisao je Svetislav Basara u svom novom romanu “Kontraendorfin”.
DELO SE NEDAVNO POJAVILO U IZDANJU “LAGUNE”, kako to biva kad je ovaj čuveni pisac u pitanju; naprečac osvojilo čitaoce, a prati ga odrednica da je svojevrstan dragulj u Basarinom opusu o demontiranju srpskih mitova, da u njemu detronizuje nacionalne veličine i bardove (od Andrića do Đilasa), razobličava istorijske i biografske kontroverze…ukratko; britko i bespoštedno, uz neodoljivu duhovitost, preispituje srpski mentalitet, ideološke zanose, nacionalne megalomanije…literarno snažna, groteskna i ubojita satira.
Upitan šta je bio početni ili ključni motiv za nastanak romana „Kontraendorfin“čiji se zanimljivi naziv referiše na poznati enzim koji nastaje u hipotalamusu (endorfin) čije oslobađanje (konzumiranjem čokolade, seksa...) rezultira osećanjem zadovoljstva, Basara kaže:
- Kao i za pisanje ostalih mojih romana, osnovni motiv mi je bio - psihodrama, sublimacija banalnog i otužnog, umetničko uobličavanje tegoba koje me pritiskaju. Dok sam bio mlad, te tegobe su bile lične, unutrašnje, pa sam o tome i pisao, od kraja osamdesetih naovamo neuroza, na kraju i psihoza, su postali kolektivni fenomen, pa sada o tome pišem. “Kotraedorfin” je slika - bilo bi dobro da je slika u likovnom smislu, bilo bi očiglednije - jednog društva (mislim na naše, da ne bude zabune) do grla potonulog u govna, a opet, narcistički zaljubljenog u samo sebe. Dok sam se kanio da počnem pisati, pročitao sam vrlo interesantnu knjigu, lekara i filozfa, Žorža Kangilema “Normalno i patološko” u kojoj sam naišao na mesto koje, otprilike, kaže da je patološko patološko samo u odnosu na normalno, dok je samo za sebe ne samo normalno, nego i funkcionalnije od normalnog.
I?
- To je bio okidač. Canguillhemu sam pripisao teoriju o izraslini na hipothalamusima balkanskih naroda - kontrahipofizu - koja luči kontranedrofin, enzim (hormon) nesreće i pometnje. To bi u XIX veku moglo proći i kao naučna činjenica, u XXI je upotrebljiva za roman o društvu u kome je jedina dinamika nasilje ili bar nasilničko ponašanje, društvu koje niti može niti želi da živi u iole normalnim okolnostima.
Knjigu prati opaska da de montira srpske mitove, ve ličine, percipira neuralgične tačke mentaliteta i istorije. A to, između ostalog, otva ra pitanje (ne)moći književ nosti?
- Ma kakvo demontiranje mitova, time se bavi - ili bi trebalo da se bavi - preduzeće “Projektomontaža” (ako još postoji). Kako malopre i rekoh - “Kontranedofin” je jedna od sijaset mogućih priča o Srbiji od posleratnih do današnih dana zasnovana delom na stvarnim, delom na stvarnim a dosoljenim, delom na izmišljenim gnusobama, od kojih zu izmišljenje bezazlenije (i verovatnije) od stvarnih.
Jedan od likova u romanu je slikar Stojković, na prvim stranicama između ostalog postavljate pitanje ko sve zapravo snosi odgovornost za smrt dede. I kasnije u ro manu, na ovaj ili onaj način, smrt je ne retko tu, a uz nju, u ispisanim redovima ili iz među njih, i pitanja šta zna či, kako se živi kad je ubija nje zadatak, izazivanje tuđe smrti posao?
- U pitanju je Kaloperovićev, ne Stojkovićev deda. Stojković, zapravo, Kaloperovića “optužuje” da je, iako još nije bio rođen, sopstvenog dedu tipovao Đilasu, seljačkoj varijanti Sen Žista Užičke Repulike. Stojković istorijske događaje posmatra u svetlu poimanja vremena sv. Avgustina koji je pisao - citiram po sećanju - da onoliko koliko prošlost uslovljava sadašnjost, toliko i sadašnjost uslovljava prošlost. Vrlo mi je bliska ta teorija. Već sam je i ranije koristio. Tako sam u jednom romanu napisao da su knez - posmrtno unapređen u cara - Lazar i njegovi vitezovi izgubili kosovski boj za kaznu za nepočinstva koja će počiniti njihovi potomci, tj. mi, današnji, jučerašnji i prekjučerašnji Srbi.
na realnost kao skup ljudskih predstava (ili češće zabluda) o realnosti. Ljudska realnost je manje ili više funkcionalna mentalna konstrukcija. Kao što su sikarska platna otkivanje nevidljivog pomoću izobražavanja vidljivog, tako je literartura izgovaranje neizgovorivog putem izgovaranja izgovorivog. Andrićev realizam je diskretno - Andić je bio diskretan - ali ubojito raskrinkao ovdašnje realnosti, pokazao ih kakve jesu. Osim bošnjačke (i delimično hrvatske) sve ostale realnosti su to shvatile kao kompliment. A uopšte nije.
Junak Stojković, govoreći o povratku iz Pariza, kaže i:“čim sam zakoračio u živo blato Srbije istog sam se trena osetio odvratno, ali ja sam se u Srbiju i vratio da bih se osećao odvratno, u Francuskoj je to nemoguće, nepristojno, verovatno i protivzakonito. Srbija je pak, sa svoje strane, davala sve od sebe da se iz časa u čas osećam sve odvratnije“. Dalje se navodi „Srbija je ključni faktor u sistemu nezasluženih nagrada i izricanja nepravednih kazni“kao i da je „na ivici egzistencije i na rubu pameti“. Jesmo li i danas na na ivici egzistencije i na rubu pameti ili smo ivicu prešli, odnosno šta sledi posle te ivice (a da nije marica)?
- Pitati “šta posle”, a prethodno ne pitati (i pronaći odgovor) “šta je bilo pre” recept je za svakovrsnu propast i neprestano tavorenje na ivici egzistencije i rubu pameti. Ivicu nikada ne možemo preći, iako dajemo sve od sebe, zato što konačnost prebiva u beskonačnosti, a rub pameti ne možemo dosegnuti jer je glupost (rđavo) beskonačna.
Pominjete i Kukića, Tina Ujevića, Jašu Grobarova...u redovima o crnogorskom piscu Vukoviću (koji „nije umro nego je prošao“) stoji i da je „telo nužni smeštaj, izba za koju se kirija plaća životom“te da je „materija, naročito organska, bofl i šund“. Šta kad je o ljudskom stvoru reč nije bofl i šund, i ima li toga danas, a ako ima kakav je status...? - Ima puno tog u i oko ljudskog stvora što nije bofl i šund, ali oko toga se ljudski stvorivi moraju dobro potruditi. Sam po sebi, čovek vredi taman onoliko kao i ono od čega je stvoren - dakle ništa. Ako se ponovo ne rodimo, kako je preporučeno u Evanđeljima, džaba smo se rodili. A ponovo se možemo roditi samo kroz verovanja kojima krči put umetnost. Tako se stvara apstraktni sistem vrednosti koje ne deluju same po sebi, nego samo ako ih se većinski pridržavamo. Ako se umesto tih vrednosti postavi robnonovčani i plemenski sistem vrednosti, a takav je uspostavljen, onda sve odlazi u bestragiju. Ne bih više na tu temu jer sam sebi zvučim kao ostareli hipik iz Manježa.
“Kontraendorfin” upoznaje čitaoca i sa lekarkom koja između ostalog kaže “virusi su entiteti sastavljeni od najgorih osobina žive i nežive prirode”. Nije li jedan takav upravo na pijedestalu?
- Covid 19 je virus za zasenjivanje prostote. Ovo pokoljenje je toliko nisko palo da nije dostojno ni kuge. Jedva u strahu i terpetu podnosi i ovaj virus, malo teži oblik gripa. Nije izgleda daleko dan kada će običan nazeb izazivati pomor i pometnju.
Pomenuta lekarka kaže i: ”Srbi ne mogu da žive ako nisu mrtvi ili bar smrtno bolesni, a opet, niko tako loše ne podnosi smrt i bolest kao Srbi”. Dodaje da je “biti bolestan u Srbiji najveća sramota” posebno kada je reč o duševnim bolestima. A kako stojimo sa mentalnim?
- To je jedan od bezbroja ovdašnjih paradoksa. Srbima su mnogo bliži i draži mrtvi Srbi (pogotovo ako su umrli nasilnom smrću) nego živi, mnogo im je više - naravno na papiru - stalo do Srba po okolnim karavilajetima, nego do Srba u neposrednom komišiluku. To na prvi pogled izgleda kao bogznakakav pijetet i natčovečansko bratoluublje, već, međutim, na drugi pogled u svemu tome se nazire računica. Mrtvima, naime, ništa ne treba, ništa ne traže, njima se može manipulisati do mile volje - mada to, ruku na srce ni sa živma nije mnogo teže - a plamena ljubav prema braći u tuđini prikriva sklonost periodičnim epidemijama bratoubistva.
Na poslednjim stranicama čitaoce čeka Principov metak koji “već 103 godine - sad u ekliptičnoj, sad u cik-cak orbiti - kruži po prostorima bivše Jugoslavije i serijski ubija koga stigne”, počev od Franca Ferdinanda, do Stambolića i Đinđića koji su, “ustreljeni kao psi, prvi u blatnjavoj jaruzi, drugi usred Beograda, takoreći pred očima celokupne srpske javnosti”. I, gde smo sada? Ko su u i kakvi su glavni junaci naše realne scene?
- Gde smo? Gde smo u duhovnom smislu oduvek bili. Vreme ovde zaista džaba protiče, ali uvek ostaje pitanje koje je pre pola veka Vidosav Stevanović postavio na početku romana “Nišči”:”zašto nam je divljina na početku, izdajstvo u sredini, nesloga na kraju, Gospode nad vojskama”.