NI MAŠINE NAM VIŠE NE VERUJU DA SMO LJUDI
Pozorišno preispitujemo šta u stvari čini čoveka, a šta mašinu, kaže reditelj Štefan Kegi o predstavi sa kojom gostuje na Bitefu.
Upravo njegovim ostvarenjem “Dolina jeze” „Rimini protokola“12. septembra počinje ovogodišnji Bitef, odnosno njegov prolog koji se do 14. odvija pod sloganom “Na ivici budućnosti”, a kao što je poznato, zbog pandemije, kompletan program je odložen za septembar naredne godine.
Ovaj uvaženi autor i njegova trupa, Rimini protokol poznati su ljubiteljima ovdašnjeg teatra po učešću na prošlogodišnjem festival sa predstavom “Beograd na daljinski”, a i pre toga, o čemu svedoče priznanja i pohvale.
Upitan šta mu znači učešće na ovogodišnjem festivalu i šta mu je bio motiv da radi pomenutu predstavu bez glumaca, odnosno sa simulacijom živog čoveka, pisca Tomasa Melea, kaže:
- Bio sam zadivljen humanoidnom robotikom koju sam viđao u polju vizuelnih umetnosti, ali mi se činilo da njihov potencijal nije u potpunosti iskorišćen. Kada se na izložbi susretnete sa takvim robotom, pogledate ga i nastavite dalje, eventualno uslikate selfi sa njim. I dalje ga posmatrate kao objekat, iako izgleda kao čovek. Sa pozorištem je drugačije.
Dakle?
- Toliko smo istrenirani da na sceni vidimo ljude i navikli da im prepustimo kontrolu nad svojim vremenom, a sad kada na sceni sedi robot, stvara se pomalo zastrašujući odnos moći između nas i tog bića koje u isto vreme i jeste i nije čovek. Dok sam istraživao rad Tomasa Melea, iznenadilo me je saznanje da nismo sposobni da zaustavimo svoju empatiju, čim prepoznamo nešto što liči na osmeh, vidimo oči koje gledaju u pod, ili blage pokrete ruke koji nam deluju melodično ili koreografisano. Znamo da je veštačko, ali u isto vreme ne možemo da zaustavimo te mehanizme. Taj automatizam u nama samima nas vraća na pitanje šta u stvari čini čoveka, a šta mašinu.
Činjenica da je glavni (i jedini) lik
humanoidni robot, između ostalog, otvara pitanje hoće li nas (ubrzo) roboti zameniti i u vlastitim životima?
- Roboti su nas već zamenili u mnogim poslovima: često me mejlom ili čak telefonom kontaktiraju poruke i glasovi koji nisu ljudski. Naterali smo sebe da na kompjuterima štikliramo “Ja nisam robot”, kao da nam ni mašine više ne veruju da smo ljudi. Mislim da se nalazimo negde na sredini te dileme, jer smo i sami kiborzi do te mere da se osećamo potpuno bespomoćno kada ostanemo bez svog telefona, produžetka našeg tela. Osamdesetih su ljudi maštali kako ćemo svi jednog dana imati implante sa čipovima, što će se možda i desiti, ali i ako se ne desi, već imamo taj fluidni prelaz između nas i mašina, što je u nekim slučajevima dobro, u nekim zastrašujuće, ali je svakako dobro stalno promišljati dokle smo stigli, i koliko odgovornosti zaista želimo da delegiramo algoritmima.
U predstavi otvarate i pitanja teme posthumanizma i empatije...
- Empatija može imati više značenja. Pominjao sam empatiju kada sam govorio o tome da ne možemo da sprečimo svoje saosećanje, čak i kada posmatramo mašine. Problem je u tome što možda nemamo dovoljno empatije za ljude o kojima slušamo i čitamo, a koji su daleko od nas. Radi se o mehanizmu koji je na neki način i razumljiv - da u vreme kada do nas dolazi sve više informacija o ranjenima, bolesnima, ekološkim i drugim katastrofama, želimo da zaštitimo sebe tako što ćemo videti što manje. Tu onda nastaje dilema: kako da postavimo prioritete koji će usmeriti empatiju prema onome što je zaista važno.
Šta nam je aktuelna pandemija Covid-19 donela, šta odnela, šta nas čeka?
- Kao neko ko često koristi interaktivne pozorišne forme, mislim da nas je ova situacija naterala da preispitamo ideju o većoj imerzivnosti i interaktivnosti. Uverili smo sebe da je mnogo zanimljivije izvesti gledaoce iz pozoriša, u javni prostor, pa i u njihov međusobni kontakt, a sada se čini da time narušavamo njihovu bezbednost. U septembru ću, nadam se, imati premijeru predstave „Društvo“- radovi u toku koja je trebalo da se desi još u martu. To je komad koji zahteva od publike da stalno menjaju šlemove, kacige, rukavice i slušalice, odnosno da fizički dodirnu mnogo stvari, tako da smo za izvođenje te predstave uveli korišćenje higijenskih rukavica. S druge strane, otvaraju se neke nove mogućnosti koje pre pandemije nisu postojale: na primer, razvijamo projekat Crna kutija, koji se zasniva na tome da na svakih pet minuta na sceni imamo novog, pojedinačnog gledaoca, oko kog se onda vrti cela pozorišna mašinerija. To ranije nije bilo finansijski prihvatljivo nijednom pozorištu. Mislim da smo se tokom pandemije, u nedostatku bliskosti sa ljudima, dosta okrenuli prirodi, i da će izvedbe van grada u prirodi i sa prirodom biti sve češće. Trenutno radim na komadu u kom je izvođač oktopod, a imam i prijatelje koji stvaraju predstave za drveće.
Šta u današnjem svetu pozorište može ili ne može? Kakva je i kolika je (ne)moć umetnosti?
- Nismo nemoćni. Pandemija nas je sve pogodila, snalazimo se da prevaziđemo problem zatvorenih granica, ali ja to ipak vidim kao inspiraciju za stvaranje formi u kojima ljudi idu na velike šetnje zajedno, što na neki način daje novu i važnu ulogu javnom prostoru. Primetio sam da se ljudi sve više povezuju na lokalnom nivou u velikim gradovima poput Berlina, gde smo navikli da ne poznajemo svoje komšije. Kao da se svet pod pritiskom okrenuo i onome za šta mnogi od nas inače ne bi imali vremena, tako da je u mnogim slučajevima ovo proizvelo veoma kreativna rešenja, što naravno ne znači da ne vidim patnju koju je nanelo drugima.
Roboti su nas već zamenili u mnogim poslovima: često me mejlom ili čak telefonom kontaktiraju poruke i glasovi koji nisu ljudski. Naterali smo sebe da na kompjuterima štikliramo “Ja nisam robot”...