Slika mora imati direktnu komunikaciju sa posmatračem
Kreacija je uvek izlaz, bili u karantinu ili ne, a za sliku je ipak najvažnije da neposredno, a ne onlajn, zaživi pred posmatračem, priča u intervjuu za “Blic” slikar Veljko Valjarević (29).
JEDAN OD NAJPERSPEKTIVNIJIH mladih srpskih slikara, koga u Modernoj galeriji, zadužbini Ljube Popovića i Domu slikara Mediale, vide kao jednog od predvodnika novog talasa u fantastičnom i nadrealističkom slikarstvu, prethodnih mesec dana predstavio se izložbom u beogradskoj galeriji “Lucida”, 11. samostalnom po redu.
KOLIKO TE JE AKTUELNA EPIDEMIJA OMELA U NE KIM PLANOVIMA, AKO SU ONI POSTOJALI, DA OVE GODINE IZLAŽEŠ I GDE?
- Svakako da je uticala na planove, ali ti planovi su više bili usmereni ka možda nekoj promeni podneblja na kojem bih nastavio stvaranje. Mislim da se niko od nas nije nadao toliko velikoj promeni. Sećam se svakog dana policijskog časa i Beograda koji do tada u takvom obliku nisam video. Nisam mogao da zamislim da ću se šetati ulicama Beograda toliko usamljen, za mene sve je izgledalo kao da je neko ispumpao čitav kiseonik koji je do tada Beograd činio vedrim, a pod tim mislim na ljude. Što se stvaralaštva tiče, kod mene se nije mnogo toga promenilo, mislim da je taj asketski momenat nastavio svoje postojanje, svakodnevno odvajanje od realnosti u ateljeu.
MNOGI UMETNICI ISTIČU DA JE U OVOM PERIODU, KADA SU MOGUĆNOSTI PREZENTACIJE STVARANIH DELA VRLO OGRANIČENE, STALNA KREACIJA JEDINI IZLAZ. KAKVO JE TVOJE MIŠLJENJE O TOME?
- Mislim da je stalna kreacija oduvek bila jedini izlaz u poslu kojim se ja bavim. Sigurno da ovo nije jedina i, nažalost, poslednja tragična situacija koja je zahvatila ljudsku
20 država u jednu, u Italiju, Bizmark duplo više u nemačko carstvo... Ali kada je ovaj prostor u pitanju, to ne može. Velike sile imaju drugačiju, dugovečnu strategiju. Balkan je bio i ostao prostor na kome istok i zapad odmeravaju svoje moći. Katarina Žutić, tumačeći Svetozarevu ćerku Milicu u zrelijim godinama, u jednom trenutku kaže: “Vi govorite da je Balkan bure baruta, a vi ste ratovali žešće i surovije nego iko ikada na Balkanu”.
Pominjemo i repliku koju Svetozar Miletić izgovara u prvom delu filma da oholost i bahatost vlasti vodi u sunovrat, ponor a potom i u rat, što je otvorilo i pitanje aktuelnosti.
- To mi je omiljena rečenica. A aktuelne su i partijske svađe, profiterstva, lično bogaćenje kroz bavljenje politikom... Kod nas je tranzicija donela pljačku ne samo materijalnih dobara već i duhovnih vrednosti. Živimo u vremenu u kome je bahatost u vladanju ne samo legitimna nego osnovno, ključno sredstvo vlasti. Ne samo kod nas, mada to ovde naročito dolazi do izražaja. Nažalost, globalizam je bahatost i uz nju pripadajuću beskrupuloznost izdigao na pijedestal, a učinio da se sputa bilo kakva slobodoumnost ljudi. I o tome ovaj film govori. Štampa, mediji su ti koji nameću javni diskurs koji je iz dana u dan sve više da ne poveruješ, a kako se ćefne nekom od centara moći dešavaju se krize, ratovi, kataklizme... Paradoksalno ili ne, uz to ide mit o nadmoćnoj današnjici u kojoj zapravo sve manje ima slobodoumnosti, sučeljavanja različitih mišljenja (što nije deljenje nego dijalog), demokratije u suštinskom smislu.
Čuveni reditelj napominje i da mu je tokom rada na filmu, kao i celoj ekipi, inspiracija bio Viskonti.
- I ne samo on, već i Fazbinder, Felini... Sočan evropski film. Punokrvna, misaona kinematografija.
Pero i mač
Atmosfera u procesu rada, kako kaže, inspirisala je i Ljubomira Bandovića, a upitan kako je gradio lik Svetozara Miletića od prvog susreta sa scenariom do poslednje klape i ko je za njega taj čovek, poznati glumac kaže:
- Sve ono na šta su mi roditelji, stričevi oficiri, neki bitni ljudi u mom životu ukazivali. Oličenje svega onoga što sam hteo, o čemu sam kao klinac maštao, čemu sam stremio i stremim. Vitez čovečnosti, vitez sa svojim perom i mačem.