MISTERIOZNA ISTORIJSKA LIČNOST „Od Kulina bana i dobrijeh dana“
serija “Nemanjići - Rađanje kraljevine”, pored članova ove dinastije, u priču je uvela i neke druge istorijske ličnosti iz tog perioda. Jedna od njih naročito je interesantna. Sigurno ste makar jednom čuli nekoga kako kaže da neko priča “od Kulina bana...” i da pri tom misli na nešto što se dogodilo jako davno i da je govor stoga opširan i nepotrebno dug.
Prvo, cela izreka zapravo glasi: “Od Kulina bana i dobrijeh dana”, ali zašto su ta vremena bila “dobra, stara” nije najjasnije, piše “Istorijski zabavnik”.
Kulin je bio bosanski ban koji je vladao najkasnije od 1180. godine do oko 1204. godine. Prema pisanju Mavra Orbina, on je nasledio prvog bosanskog bana - Borića, i vladao 36 godina.
U “Nemanjićima” se to ne pominje, ali
Kulin ban i Stefan Prvovenčani bili su u mnogo bliskijim odnosima nego što je to prikazano. U seriji, Stefan kaže da će im Kulin pomoći jer je njegova sestra Stefanova strina, udata za njegovog pokojnog strica. Ovo jeste tačno - Kulinova sestra bila je supruga zahumskog kneza Miroslava, brata velikog župana Stefana Nemanje, ali porodični odnosi bili su za nijansu komplikovaniji jer je Kulin bio oženjen Vojislavom, sestrom Stefana Nemanje i Miroslava!
SAVEZ
Ovo nije bilo naročito neobično u Srednjem veku. Kako bi učvrstile savez obe vladarske kuće su dale po ćerku, a tako je zapravo na Kulinovom dvoru, kao saveznike, Stefan Prvovenčani imao i strinu i tetku.
Osim ovoga, Kulin nikako nije mogao biti vršnjak Stefana Prvovenčanog, već pre njegovog oca i strica. Od Stefana je, dakle, morao biti stariji bar dvadesetak godina, što i potvrđuje činjenica da je preminuo tokom Stefanovog sukoba sa Vukanom.
I to je faktički sve što se pouzdano zna o ovom vladaru! Ime Kulina bana nezaobilazno je u udžbenicima, ali zapravo se samo pretpostavlja kako je izgledao, sumnja se zašto je bio omiljen toliko da se njegovo ime pominje do današnjih dana, a ne zna se čak ni gde je pokopan!
NARODNA PREDANJA
U narodnim predanjima je ostalo verovanje koje je poprimilo i mitske razmere o srećnim danima i izobilju koje je vladalo u Kulinovo doba, ali istorijske činjenice ovog vladara ne mogu da naročito izdvoje ni od prethodnika ni od naslednika.
Objašnjenje možda treba tražiti u jednom istorijskom izvoru koji ipak jeste ostao iza ovog vladara - u Povelji Kulina bana izdatoj Dubrovčanima 29. avgusta 1189. godine. Ovim dokumentom, vladar Bosne je dubrovačkim trgovcima jemčio slobodu trgovine bez uobičajenih carina koje su važile u okolnim zemljama.
Od ovoga je koristi imalo i domaće stanovništvo koje je tako prvi put dobilo trgovačka vrata u svet.
Ako je ovo tumačenje tačno, dobra vremena Kulina bana zapravo su se odnosila na Dubrovčane i moguće je da je izreka tamo i nastala.
BOSANSKI BAN
Prema pisanju “Vikipedije”, Kulin ban je bio bosanski ban koji je vladao Bosnom od 1180. do 1204. godine. Poznat je po svojoj povelji. Bio je jako značajan vladar. Za vreme njegove vladavine Bosna doživljava razvoj. Ostao je jako upamćen u narodu, pa tako postoji izreka: od Kulina bana i dobrijeh dana. Prvo je vladao kao vazal Vizantije, a zatim kao vazal Ugarske, ali je zbog unutrašnjih sukoba u Ugarskoj Kulin bio vazal u očima Ugarske, ali vazalstvo prema Ugarskoj u to vreme nije postojalo.
RAT PROTIV VIZANTIJE
Kulin je 1183. godine vodio svoju vojsku sa snagama Ugarske pod vođstvom kralja Bele, koji je upravo pokrenuo napad na Vizantiju zajedno sa Srbima pod vodstvom velikog župana Srbije, Stefana Nemanje. Uzrok rata je bio postavljanje Andorika Komina na vizantijski carski presto, koji nije bio priznat od Ugarske. Bez poteškoća, a Vizantijci su potisnuti iz doline Morave sve do Sofije, ugarska koalicija je opljačakala Beograd, Braničevo, Niš, Ravno i Sofiju. U vreme bitke Kulinova Bosna se prostirala od Drine na istoku do Krajeva na zapadu i od Save na severu do Neretve na jugu, piše “Vikipedija”.
Više od 60.000 kubnih metara toksičnog otpada, uključujući tekstilno bojenje, štampanje, pranje i lekove, svakodnevno se pušta u glavna vodna tela Dake. Tekstilna industrija godišnje izbaci čak 56 miliona tona otpada i mulja
TEKSTILNA INDUSTRIJA IZBACI 56 MILIONA TONA OTPADA
HEMIJSKI OTPAD MLINOVA, FABRIKA, BOLNICA...
Hemijski otpad mlinova i fabrika, kućni otpad, medicinski otpad, kanalizacija, mrtve životinje, plastika i nafta su neki od zagađivača Burigange
Grad Daka svakodnevno ispušta oko 4.500 tona čvrstog otpada i najveći deo se ispušta u Burigangu
4.500 TONA ČVRSTOG OTPADA
neposredno posle održavanja niza gradskih manifestacija.
Sa ovom odlukom saglasni su i u JKP “Stari grad” Šabac, jer, kako ističu, preveliki je rizik da se šabački vašar održi.
- Mi smo imali mnogo poziva učesnika vašara, ali kao što znate, nigde nije dozvoljeno održavanje vašara, osim sporadičnih slučajeva. Preveliki je rizik da bi se organizovala tako velika manifestacija. Tokom najposećenijih dana vašara ovde dolazi oko 200.000 ljudi, tako da je bolje ne rizikovati, jer je zdravlje najpreče – kaže Snežana Đokić, pomoćnik direktora JKP “Stari grad” Šabac.
Inače, geografski položaj Šapca uticao je da ovaj grad bude na raskrsnici trgovine. Nalazi se na mestu gde se ukrštaju suvozemni i rečni putevi koji povezuju velika privredna područja i značajna tržišta. Još od srednjeg veka, a naročito od vremena Prvog srpskog ustanka, razvijala se trgovina. Između 1533. i 1548. godine godine promet se obavljao na šabačkom trgu i na šabačkoj skeli, koji kao mesto vašara i panađura opstaju i za vreme turske vlasti.
Polovinom 19. veka pogranični položaj Šapca prema Austriji i Turskoj omogućio je šabačkim trgovcima poslovne veze, ne samo sa zaleđem, već i sa Bečom, Peštom i Trstom. Panađuri u Srbiji prvi put su zakonski ustanovljeni Uredbom o držanju panađura od 13. jula 1839. godine. Tada su uvedeni novi i potvrđeni stari panađuri u 17 mesta, između ostalih i vašar na Đurđevdan „u Topoliku ispod Šapca”.
NAJPOZNATIJA MANIFESTACIJA ŠAPCA OVE GODINE NEĆE BITI ODRŽANA
Vašar u Šapcu održavao se i pre 1839. godine, a prvi pomen je iz 14. veka, u ravaničkoj povelji kneza Lazara, kojom on daje neka sela Mačve i Bitve manastiru Ravanici i koja pominje prihode koji se daju tom manastiru od panađura. U 19. veku u Šapcu su postojala dva vašara, koji su se održavali u Topoliku o Đurđevdanu i Mitrovdanu.
Početkom 20. veka uveden je i vašar za Malu Gospojinu, koji je održavan na Mihailovcu, tada
Živeo je samo 39 godina. Protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim. Pristalice su ispod glasa šaputale da je on propovednik društvene pravde i pisac srpskog narodnog ponosa. Prijatelji su mu savetovali da ćuti, ali on to nije mogao. Petar Kočić celog je života govorio i pisao ono što je mislio... bez obzira na cenu.
Petar Kočić rođen je 1877. u selu Stričići, kod Banjaluke. Osnovnu školu je pohađao u manastiru Gomionica, gde mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman. Upravo te prve godine umnogome su odredile Petrov ceo život - pripadao je generaciji srpskih intelektualaca koje se mnogo borila za svoje ideale, ali i mnogo zbog toga stradala, piše “Istorijski zabavnik”.
Gimnazijsko obrazovanje je počeo u Sarajevu, ali je zbog nacionalističkih stavova i “srbovanja” isteran u trećem razredu, pa je morao da pređe u Beograd. Filozofiju je učio u Beču, ali je njegova najveća želja bila da život provede u rodnom kraju. Radio je u Sarajevu kao činovnik, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i proteran u Banjaluku.
Međutim, ni tamo za Kočića nije bilo mira!
Uoči aneksije Bosne i Hercegovine, Kočić je pokrenuo list “Otadžbinu” i stvorio političku grupu koja je propovedala borbu protiv Austrije ostataka feudalnog ropstva. Bio je omiljen u narodu i slavljen među omladinom željnom otpora protiv okupatora.
Tamo gde je narod video svog prvaka, država je videla opasnog protivnika. Kocić je više puta hapšen i krivično gonjen, a na njega se gledalo kao na jednog od najsmelijih podstrekača srpskog nacionalizma i kao takvog veoma opasnog bundžiju.
Negde u to vreme Kočić je napisao svoja najbolja dela. Ono što nije mogao da kaže u “ozbiljnoj prozi” rekao je u satiri. “Jazavac pred sudom” i “Sudanija” postala su dela koja su se čitala u jednom dahu, ali i prepričavala ispod glasa i samo u krugu probranih prijatelja.
Na Kočića se gledalo kao na čoveka krajnosti. Ljudi su ga ili voleli ili mrzeli. Pričali su da je bio “previše političar za književnika i premalo racionalan za političara”. Jovan Dučić je zapisao da bi, da nije toliko isključiv, Petar Kočić bio najbolji srpski pisac.
Neprestana borba uzela je svoj danak i uoči Prvog svetskog rata na Petru Kočiću su primećeni znaci duševnog rastrojstva.
Obolelog pisca smestili su za vreme Prvog svetskog rata u beogradski “Dom za s uma sišavše”, prvu bolnica na Balkanu u kojoj su bili smešteni psihijatrijski bolesnici. Ova zgrada - Doktorova kula se i danas nalazi u Višegradskoj ulici na Savskom vencu. Tu je pisac mnogo vremena provodio sa sestrićem upravnika bolnice, nadarenim hroničarem Milanom Jovanovićem Stojimirovićem. Mladić koji je u Duševnoj bolnici radio kao sekretar, tražeči spas od austrougarske okupacije, u beleškama je detaljno opisao poslednje dane, smrt i sahranu slavnog Srbina.
Pisao je Milan da je pisac bio preplašen i bled kad su ga doveli, ali da nije bio nimalo opasan, te je Milan i te kako uživao u razgovoru sa jednim od najpametnijih savremenika. Kočićevo stanje drastično se pogoršalo u leto 1916. godine. Sebe nije smatrao ni bolesnim ni ludim i bio je ubeđen da se tu našao zbog nebrige prijatelja.
Nije mnogo trebalo mudrome Kočiću da zaključi šta se dešava. Shvatio je težinu situacije u kojoj se našao - bolovao je od progresivne paralize za koju leka nema. Predao se… Posle šest dana u postelji, Petar Kočić je 27. avgusta u četiri ujutro pronađen mrtav.
Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan. Govorio je da je tu “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.
Ako je tako, onda je tog 27. avgusta 1916. godine Doktorova kula u kojoj je izdahnuo Petar Kočić bila jedino slobodno mesto na celom Balkanu. Nažalost, bila je jedina sloboda koju je dočekao veliki pisac. U okupiranom Beogradu bili su zabranjeni svi javni skupovi, pa čak i pogrebne povorke. Zato je Kočićev sanduk opremljen u Duševnoj bolnici, a na večni počinak je prevezen taljigama, samo u pratnji kočijaša. Istorijski zabavnik