DANAS JE TEŠKO PLANIRATI
Odlazak velikana: (1947-2020)
Kako ističe Saša Mirković iz ansambla “Metamorfozis”, koji će dan nakon koncerta u Galeriji RTS, održati nastup u sali bioskopa “Balkan”, korona ga je naučila da poslove planira samo 15 dana unapred:
- Imamo globalni plan za koncerte do narednog proleća svakog meseca, što ćemo najavljivati putem društvenih mreža, ali u ovom trenutku ne treba pričati unapred. U oktobru imamo planirana dva-tri koncerta, kao i u novembru. Planovi su tu, a šta će biti realno i ostvarivo, ne zavisi od nas - priznaje Mirković, dok Ljubiša Jovanović, koji je i osnivač i selektor festivala “Bunt”, ekskluzivno za naš list najavljuje održavanje te manifestacije:
- “Bunt” će biti održan od 10. do 23. decembra i imaćemo fantastične goste, i iz inostranstva, ali i naše umetnike, poput Nade Kolundžije ili Sandre Belić, koji predstavljaju ono najviše što imamo kaže Jovanović, a svoj nastup na ovom festivalu najavljuje i Ljiljana Vukelja.
u “Betovenove vode”:
- Do sada je naš repertoar bio okrenut izvođenju savremene i delimično muzike baroka i starih majstora u nekom novom ruhu. Radujem se što tako jednog velikog kompozitora imamo prilike da izvedemo i to je veliki izazov, a Betoven je sam po sebi izazov. Jedan je od najvećih genijalaca u istoriji, čija će muzika živeti ko zna koliko posle nas.
Jedna od naših najboljih solistkinja, violončelistkinja Sandra Belić će sa svojim muzičkim
prijateljima nastupiti 28. oktobra, a pored remek-dela literature za violončelo, kakve su sonate za ovaj instrument, izvodiće i manje poznate Betovenove kompozicije, poput “Dua za flautu i violončelo”. Jedna od saradnica Belićeve, koja će svirati s njom, jeste i vrsna pijanistkinja Ljiljana Vukelja, koju i 24. novembra očekuje novi, solo koncert na istom mestu, u okviru istog ciklusa. Vukelja, koja će odsvirati dva kapitalna ostvarenja Betovenove klavirske muzike, poslednje dve sonate, priča za “Blic” da ju je nemački kompozitor pratio kroz muzičko odrastanje od ranih srednjoškolskih dana.
- Koliko sam se menjala u raznim fazama sazrevanja, toliko je i moj pristup njegovoj muzici prolazio kroz mnoge promene. Upravo pretposlednja i poslednja sonata za klavir za mene su veoma značajne, jer sam ih izvodila u različitim životnim dobima. U početku sa uzbuđenjem otkrivala njihov sadržaj i muzičko tkivo, a kasnije, kada sam im se u vraćala, sve više težila jednostavnosti izraza i tragala za jedinstvenim putokazima samog autora, koje bih na javnom izvođenju prenela publici. Sada sa nestrpljenjem i velikom radošću čekam koncert u okviru ciklusa posvećenog Betovenu, koji će ujedno biti i moj prvi resital ove godine kaže pijanistkinja i vanredni profesor na Fakultetu muzičke umetnosti.
BETOVEN I DISANJE
Ciklus “Betoven u Galeriji” zaokružiće 29. decembra naš istaknuti flautista Ljubiša Jovanović sa svojim muzičkim prijateljima, kada će, kako najavljuje Bojana Žižić, moći da se čuju i dela koja nisu često na koncertnim repertoarima, kao što su “Romansa br. 2” ili “Serenada opus 8”. Ljubiša Jovanović za “Blic” ističe da Betoven spada u grupu autora koje muzičar želi večito da svira.
- Betoven je pomogao da muzika stekne civilizacijski status koji danas ima. Svirati Betovena je kao disati i proživljavati umetnički život na najlepši način. Cenim napore Radio Beograda da uspostavi ciklus koji ima svrhu i brižljivo je smišljen, jer nam to trenutno nedostaje na muzičkoj sceni. Stalno imamo utisak da smo na repu interesovanja društva. Bitno je i za nas koji sviramo, i za one koji slušaju, da imamo osećanje da ono što činimo vredi i da nekoga zanima - poručuje Jovanović.
n
Moj motiv je bio i ostao – ljudska priča. I u najobičnoj ljudskoj priči ima elemenata koji zavređuju pažnju umetnika. A mi živimo na prostoru na kome se okolnosti, na žalost, postaraju da onome što bi mogla biti obična ljudska priča dodaju razno dimenzije, reči su Gorana Paskaljevića.
Taj grandiozni stvaralac, zaljubljenik i posvećenik sedme umetnosti, posle kraće bolesti s kojom se uzdignute glave i snažnog duha nosio do poslednjeg trenutka, preminuo je 25. septembra u Parizu, u 74. godini.
18 IGRANIH FILMOVA
A kako to ponekad biva kad su velikani u pitanju, napominje Radoslav Zelenović, iako to, razume se, niko nije režirao, sa ovoga sveta otišao je uz svečano proglašenje da je laureat nagrade “Živojin Žika Pavlović”, na otvaranju LIFE festivala režije u Leskovcu.
- Malo je reći da me vest strahovito pogodila. Znamo se 50 godina. Još od 1970, kada sam pokušavao da upišem FAMU u Pragu i imao problema sa smeštajem, a on me pozvao da budem ilegalac kod njega u studentskom domu. Kao i svi veliki autori, i Goran je bio osoben na svoj način. Njegova karijera počinje 1969. sa studentskom vežbom, filmom “Pan Hrska” koji će se, upravo zbog svoje izuzetnosti, mnogo godina kasnije naći i u njegovim retrospektivama u najvećim svetskim centrima poput Njujorka, Londona... Radio ga je na drugoj godini a bio je zabranjen u tadašnjoj Čehoslovačkoj zbog načina na koji tretira radnika. Živo se sećam beogradske premijere njegovog diplomskog filma “Legenda o lapotu”. Iako je bio kratkometražni, uznemirio je gledalište. Bio nagrađen. Iz ove, kasnije perspektive, možemo reći da se već u tom filmu videlo nešto što je bilo jedno od obeležja njegovog vanrednog rediteljskog rukopisa; svi njegovi igrani filmovi nose neku istinitost kao da su dokumentarni. Bio je vrlo vredan i posvećen iako je o tome vrlo malo ili nimalo govorio. Ali podaci govore. Od 1976. i “Čuvara plaže u zimskom periodu” do 1998. snimio je 12 filmova. Dakle, svakih manje od dve godine film. Bavio se i produkcijom. Njegovi filmovi produkciono su podržavani od Indije do Italije. Ne znam zašto u medijima, sada povodom njegove smrti, se najčešće pominje da je uradio 13 igranih filmova. To nije tačno. Uradio ih je 18. Početkom godine smo nešto oko toga razgovarali pa je rekao da planira još dva, da zaokruži na 20.
Zelenović ističe blistavost Paskaljevićeve filmografije osvrćući se na čitav niz naslova, među kojima i na “Poseban tretman” koji je privukao veliku pažnju i u Kanu, “Vreme čuda”, “Tango Argentino”, “Tuđa Amerika”, “Kad svane dan”...
- U vrhu njegove filmografije je svakako “Varljivo leto ‘68”, film koji je radio kao omaž češkoj školi I češkim rediteljima, podsetimo, nije ušao u selekciju Pulskog festivala jer je ocenjeno da je nedovoljno komunikativan. Svi smo svedoci da je vreme to demantovalo ali ono što hoću da kažem je da takve stvari, a bilo ih je, nisu demotivisale. Nije odu
”NAJVEĆI PATRIOTSKI ČIN JE ZALAGANJE ZA KVALITET, A NE ZA LAKIROVKE”.
stajao niti se njegova zanesenost filmom, njegova posvećenost dovodila u pitanje. Osobenost Paskaljevićevog rukopisa je i ta da su mu filmovi intimistički a, sa druge strane, najšire prihvatani, gledani jer svako se tu nađe, prepozna, biva ponesen. I još nešto; junaci njegovih filmova su neretko gubitnici ali on svoje junake zastupa, na njihovoj je strani. Majstor duhovitosti koja nosi težinu kao i težina u kojoj se krije duhovitost. Ne znam mnogo autora koji su imali toliko svetskih nagrada i retrospektiva u svetu kao on, da pomenem samo onu u prestižnom Moma muzeju u Njujorku 2008. kojom prilikom tamošnja štampa zaista nije štedela reči hvale - kaže Zelenović.
ĆUTIM, ŠTA ĆU
Na tim retrospektivama u svetu ili kada je dobijao priznanja, primerice u Solunu za životno delo, isticano je, između ostalog, da Paskaljević pravi velike filmove o malim ljudima. Upečatljivi i dirljivi su bili i razgovori sa publikom nakon projekcija, na primer u Londonu (u Britanskom institutu za film), Bratislavi, Moskvi, Beču, Njujorku, gde je “Bure baruta” doslovce diglo gledaoce na noge...
- Šok. Igrali smo predstavu “Gospođica” u Jugoslovenskom dramskom kad je stigla strašna vest. Svi smo zanemeli, pomisli čovek kako živimo u vremenu nepravednih, neočekivanih smrti - kaže Voja Brajović. Zaćuti, a potom dodaje: - Izuzetan, veliki, veliki reditelj. Usudiću se da kažem - bez obzira na nagrade koje je ovde dobijao, mislim da nije na pravi način ni u dovoljnoj meri prepoznato kakav je to stvaralac bio. Ne znam... Da li treba neko da umre pa da o njemu govorimo onako kako zaslužuje? Zajedno smo radili samo jedan film, “Bure baruta”, ali kao glumac mogu reći da je fantastično radio s glumcima. Skoro sam na TV-U gledao “Pas koji je voleo vozove”. Antologija. Ili “Poseban tretman”, ili... da ne nabrajam... Pogledajte šta je svako od glumaca uradio u tim ulogama! Njegovo zalaganje za životinje kao i za ljude, i zdraviju društvenu klimu su posebna priča. Uz umetničke, odlikovali su ga i ljudski kvaliteti. Nema ga a mi se sad setili da treba da budemo ponosni što smo ga imali... - veli Voja Brajović
U njegovoj ljudskosti i toplini, napominje Mira Banjac, isijavalo je i njegovo detinjstvo sa babom i dedom u Nišu, i stasavanje u Kinoteci u Beogradu uz očuha, i studije na čuvenoj praškoj akademiji, i posvećenost porodici, sinovima Vladimiru i Petru, koje je imao iz dva braka, I mirnoća koja mu je uz ljubav obeležila život u gotovo tridesetogodišnjem braku sa Francuskinjom, divnom Kristin...
- Jedan od naših i ne samo naših najvećih reditelja. Reditelj koji je napravio pola moje filmske karijere. Lični prijatelj. Strašno me pogodila vest. Pre deset, petnaest dana sam ga zvala telefonom, da se čujemo, porazgovaramo, kao što smo neretko činili. I nije bilo odgovora. Telefon je ćutao. I ja sad ćutim, šta ću - rekla je Mira Banjac.
A kada je na filmskom festivalu u Solunu dobio nagradu za životno delo Goran Paskaljević je “optužen” da je balkanski humanista. Jpitan za pomenutu ocenu, rekao je: ”Humanost nije prisutna samo na Balkanu ili u ‘slovenskoj duši’, nego bilo gde u svetu. Ili je ima ili je nema. Verujem da je u mojim filmovima ima, i sretan sam što je prepoznaju gledaoci i kritičari širom sveta kao osnovno obeležje mog fulmskog stvaralaštva.”
Snimio je 18 igranih filmova, planirao da snimi još dva...
“U današnje vreme nemoć umetnosti se najviše ogleda u sveopštoj promociji šunda i prosečnih ‘umetničkih’ tvorevina koje postaju supstitucija za pravu umetnost. Populizam je potpuno zavladao...”
n