Magla, krik i jorgovani
Dodelom Zlatnih antena završen 10. Fedis
EMPATIJA SVE VIŠE nestaje. Zavladala je pohlepa na svim nivoima. Lično sam uveren da će nestanak empatije i ta bolesna pohlepa srušiti ovu civilizaciju - reči su Gorana Paskaljevića
Za filmove ovog proslavljenog reditelja svojevremeno je rano preminuli filmski kritičar Nebojša Popović napisao da se zasnivaju na sukobu ljudi sa neljudskim životom, a da njihov visokoemotivni humanizam deluje iskreno i ne prelazi u patos.
A gore navedena Paskaljevićeva izjava deo je intervjua datog početkom godine povodom, kako se, nažalost, ispostavilo, poslednjeg mu filma “Uprkos magli”, koji je snimio u Italiji, čija je premijera bila u Valjadolidu, ovdašnja publika ga je premijerno videla na Festu, a koji - kroz priču o arapskom dečaku Muhamedu i problemima italijanske porodice koja ga je usvojila - govori o migrantima, odsustvu empatije kao pošastima savremenog sveta.
- Priča o dečaku Muhamedu za mene je bila samo povod da napravim film o ksenofobiji koja je zavladala svetom. (...) Migrantska priča nije gotova niti će, bojim se, ikada biti gotova. Moramo da shvatimo da migrantske krize izazivaju nemaština, glad, ratovi, za koje mnogi obični ljudi nisu ni najmanje krivi. Uprkos kvantitetom i kvalitetom bogatom opusu bivalo je, govorio je, neretko i teških trenutaka, nemogućnosti da radi. Nije odustajao, tako je krenuo i u producentske vode.
- To sam uradio da bih zaštitio sebe kao autora. Kao producent, ja sam davao sebi vreme i snalazio se da na drugi način pokrijem rupe u budžetu. Posle, kad su moji filmovi počeli da imaju puno uspeha u svetu, prikazivali se po bioskopima na Zapadu, dobijali nagrade po svetskim festivalima, a ja sam bio producent, normalno da sam počeo da zarađujem. Naravno, deo para sam uvek ulagao u novi projekat. (...) Radeći producentski posao, naučio sam i da ne snimam scene koje ću da bacim, i uvek dobro razmislim pre nego što nešto odlučim da snimim. Kad sam radio „Tuđu Ameriku“, trebalo je da izvedemo strahovito komplikovanu produkciju. Za devet nedelja, film se snimao u Njujorku, u studiju u Berlinu, u Teksasu, Meksiku, Grčkoj i Crnoj Gori. Na setu su sedela tri producenta, francuski, nemački i engleski, koji su mi sedeli za vratom, svađali se kako treba da izgleda koja scena i vršili pritisak na mene. Posle dve nedelje, ja im kažem: „Pustite me na miru, ja ću da vodim ovo snimanje, ili tražite drugog reditelja“. Uspeo sam da završim taj film tačno u dan i tačno u poslednji dolar. Posle mi je, zahvaljujući tome, bilo lakše da dobijem druge poslove.
Svojevremeno, na pitanje šta je to što ga motiviše, privlači, odgovorio je: