Bog je jedino biće koje da bi vladalo ne mora čak ni da postoji
Horhe Luis Borhes je jednom rekao da ga Argentinci podsjećaju na barke koje su usidrene u lukama. Veliki pisac, međutim, nije računao na Dijega Armanda Maradonu. El Dijego je bio usidren za svoju majku samo kada se rodio. Poslije toga otplovio je na brodu bez ijednog konopca na palubi.
Dijego bi lako mogao da bude junak mog prvog filma Sjećaš li se Doli Bel? I sarajevsko predgrađe Gorica lako bi moglo da bude Fiorito u Buenos Ajresu. Ne bi bilo teško zamisliti Dijega u Ocu na službenom putu, kako igra oca koji ispašta zbog svoje neozbiljnosti, u zatvoru, u politički nemirnom vremenu. I ništa ne bi bilo lakše nego zamisliti fudbalskog mađioničara kako igra u Crnoj mački, bijelom mačku kao čovjek koji je sam sebi najgori neprijatelj i koji sve što čini, čini na svoju štetu. ***
Argentinac: Ova kapela je djelo članova Maradonijanske crkve. Ona odražava, ona simbolizuje lik Dijega među nama. Lopta predstavlja Dijegovo žrtvovanje za fudbal.
Argentinac 2: Željeli bismo da zamolimo sve da zauzmu svoja mjesta, jer čim Dijego Armando Maradona dođe, počećemo sa konferencijom i pružiti vam sve detalje u vezi sa velikim maršem u
Mar del Platu.
***
Maradona: Vrlo sam ponosan što se, kao Argentinac, vozim u ovom vozu i što ću odbaciti taj komad ljudskog smeća, Džordža Buša. I zato želim da narod Argentine shvati da stremimo
El Dijego je bio usidren za svoju majku samo kada se rodio. Poslije toga otplovio je na brodu bez ijednog konopca na palubi
dostojanstvu, a ne nasilju, da odbranimo ono što je naše, ono što je argentinsko, ništa više.
Veliko je čudo da planeta Zemlja nije iskočila iz svoje orbite kada je više od milijarde ljudi skočilo u istom trenutku. To je bio trenutak kada smo slavili Maradonin gol protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Zemlja je neometano nastavila svoj put oko Sunca zato što je to bio skok za pravdu. Čak je i sam Gospod Bog umiješao svoje prste. Prvi gol protiv Engleza je postignut njegovom rukom. Iako je u pitanju bio samo šampionat u fudbalu, bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka kada je zemlja koja je žestoko zadužena kod MMF-A pobijedila jednu od onih koje vladaju svijetom.
***
Ko je taj čovjek? – pitao sam se. – Ko je taj fudbalski mađioničar? Seks Pistols svjetske fudbalske pozornice. Žrtva kokaina, koji, ostavljajući drogu, isprva podsjeća na Falstafa, a zatim na reklamu za špagete. Da je Endi Vorhol živ, siguran sam da bi stavio Maradonu u svoju sepiju rame uz rame sa Merlin Monro i Mao Ce Tungom. Kada bi bio u stanju da cijeli svoj život provede na fudbalskom terenu, bio bi srećan čovjek. Jer, čim sudija odsvira kraj utakmice, i El Dijego, najveći fudbaler svih vremena, prođe pored korner zastavice idući ka svlačionici, počinju sve njegove neprilike.
***
Maradona: Zdravo, kako si?
Kusturica: Moja ćerka Dunja.
Maradona: Drago mi je. Kusturica: Vrlo sam srećan što te vidim. Maradona: I ja isto. Kusturica: Dvaput sam plakao zbog njega: kada smo mi izgubili i kada je pobijedio Englesku.
Maradona: Kada smo pričali o utakmici protiv Engleske... pričali smo otprilike ovako. Bilardo je bio vrlo inteligentan. Mi predstavljamo sve mrtve koji su bili poslati da poginu za svoju zemlju. Neće biti kao kad su Englezi pritiskali dugmad i pobili sve. Zato moramo da izađemo na teren i da igramo fudbal. Mislite na fudbal, ali znajte da mnogo zavisi od naše pobjede nad Engleskom. Biće to kao rat... pobjediti u fudbalskom ratu. To je ono što nas je motivisalo. Poslije gola rukom protiv Engleza, mnogi su rekli: „Sjajno je to što si napravio Englezima!“, dok su me drugi pljuvali. Bio sam toliko uzbuđen zbog tog gola, bilo je to kao da sam ukrao novčanik Englezima, osjećao sam kao da sam se izvukao s nestašlukom!
***
Ovako, prirodno okruglast, više podsjeća na likove iz filma o Meksičkoj revoluciji nego na najboljeg fudbalera svih vremena. Kao da je iskočio iz filma Serđa Leonea ili Sema Pekinpoa. Kao da se upravo oprostio od nekoliko dama loše reputacije i ušao u sobu, donoseći sa sobom miris revolucionarnog baruta. Siguran sam u jedno – da nije fudbaler, sigurno bi postao revolucionar. Maradoni ne treba podstrek da se odmetne u šumu. On je revolucionar u srcu.
***
Maradona: Dok svi brane Ameriku, ja branim Kubu. Briga me da li se to dopada ljudima. Bilo bi mnogo lakše reći: „Ostavite Ameriku na miru“. Ali ja kažem da su Amerikanci pustili Jugoslovene da se međusobno poubijaju zato što tamo nema nafte. U suprotnom bi se umiješali. Oni stoje iza ubistava u Avganistanu. To me zaista uznemirava. Gledamo ih kako ubijaju ljude na TV-U, a jedini koji imaju od toga koristi su Sien-en, Foks... Ali Fidel je veliki. Imam njegov tatu (pokazuje tetovažu).
Kusturica: A imaš i Če Gevaru.
Maradona: Če Gevara, da... Vidimo se sutra.
Kusturica: Vidimo se... Ćao, ćao.
***
Nema ništa teže nego kada morate da zavirite u nečiji život, a u isto vrijeme da razumijete zašto vam on ili ona to ne dopuštaju. To je kao beskrajna igra kada se vrata zatvaraju i otvaraju. Kada ste sami proganjani od nekih novinara, počinjete da ih mrzite. Ne samo kada lažu, već i onda kada pokušavaju da objelodane tajne iz vašeg života. Sada namjeravam da predstavim portret jednog od najpoznatijih ljudi na planeti i odjednom se nalazim u ulozi onih istih ljudi koje nikad nisam volio. Osjećam se kao paparaco koji čeka da zvijezda ustane i da se pojavi pred mojim objektivom, da bih mogao da prodam fotografije tabloidima...
***
– On je fantastičan! Moj najbolji prijatelj, veliki brat, on čini sve za nas.
– Igrao si za Argentinas Juniors?
– Da.
– Koje mjesto?
– Devetku.
– Da li ćeš biti kao Dijego? – Ne, nikad to nisam mislio. – Ne?
– Moj brat je Marsovac, bez ikakve sumnje...
***
Putovanje kroz Fiorito do Maradonine kuće izgleda mi kao putovanje do kulisa iz mog prvog filma Sjećaš li se Doli Bel? Dok sam gledao sirotinjske kolibe, činilo mi se da poznajem svako lice koje se krilo iza kulisa. Dok sam snimao Doli Bel, otkrio sam predivnu karakteristiku gradske sirotinje, aristokratski duh koji je iščezao iz bogataških kuća i prešao u domove osiromašenih. Predivna moralnost u porodici gdje se pravila poštuju i gdje se žrtvuje. Od tada, uvijek sam nalazio taj lako prepoznatljivi aristokratski duh, znajući da se na zapadu siromaštvo smatra sramotom, ali da ovdje i na Balkanu ono predstavlja izraz patnje.
Kada je birao između River Plate, koja mu je ponudila više novca, i Boke Juniors, Dijego je izabrao Boku baš zbog tih aristokratskih razloga. Boka je davala manje novca, ali dolaskom u nju, on je ispunjavao san koji je davno odsanjan kada je prolazio pored stadiona Bombanera sa svojim ocem i obećao da će jednog dana tamo igrati...
Dijego dolazi na stadion Boke 24 godine kasnije kao igrač koji se povukao, noseći baklju čiji slabi plamen sramežljivo osvjetljava put povratka iz podzemlja zavisnosti od droge, natrag među njegove fudbalske obožavatelje. Jednom Bog, uvijek Bog. Te večeri me podsjetio na mesopotamskog Boga Gilgameša. Način na koji je Dijego prihvaćen samo je potvrdio da je Bogovima uvijek sve oprošteno.
***
Maradona: Moj otac je bio jedini koji je radio. Imao je devet usta da hrani, moju majku i osmoro djece. Uvijek smo imali hranu na stolu. Ne mnogo, nekad više, nekad manje, ali uvijek smo imali šta da jedemo.
Boka Juniors dala mu je manje novca od Rivera, ali dolaskom u Boku on je ispunio svoj san
Način na koji je prihvaćen posle igračke karijere samo je potvrdio da je bogovima sve oprošteno
Ovo je moja kuća. To je ono što ujedinjuje porodicu. Dijelio sam svoju hranu sa sestrom, ili mi je davala od svog dijela kada je ona dovoljno jela.
Kusturica: Koliko dugo nisi bio ovdje?
Maradona: Preko 15 godina... Pravili smo lopte od papira i bacali ih tamo. Tamo je bio gol. Bacali smo lopte ovako i udarali ih glavom. Soba je bila moj stadion...
Maradona: Shvatio sam kasnije, kada sam bio dosta stariji, da je moja majka, uvijek kada bi vidjela da nema dovoljno hrane, dobijala bolove u stomaku. Ali to nije bila istina, to je bilo zbog toga što je htjela da nama više ostane.
Za stolom nije bilo potrebe da otac kaže: „Tišina“. Njegov pogled, umor od posla, zahtijevao je poštovanje. Sjećam se kada je otac dolazio kući poslije posla, majka je stavljala stare lonce na njegova leđa. To je bio ritual, moja majka, lonci i svi mi okolo.
Kusturica: To je bilo nešto kao masaža...
Maradona: Tačno tako, zato što je moj stari nosio vreće. Vjerujem da ovi ljudi imaju više dostojanstva nego svi drugi koji mogu da žive u drugim krajevima. U mojoj zemlji političari se bogate, ali ništa ne daju narodu. Često su me zvali da se bavim politikom, ali sam govorio: „Ne, ja neću da pljačkam narod“. Sastajao sam se sa političarima, ali niko od njih poslije toga nije želio da me vidi. Zato što kažem ono što mislim. Razlika između bogatih i siromašnih se samo uvećala za moga života. Ne samo ovdje u Argentini, to možete vidjeti i u Brazilu, ili Venecueli ili na Kubi pod embargom. Amerika gazi po svim ovim zemljama, ne daju im da stanu na svoje noge. Ako im odobre kredit, zahtijevaju deset puta više za otplatu.
Kusturica: Kada se kod tebe stvorio taj osjećaj za pravdu?
Maradona: Došao je kada sam vidio svijeta, a kasnije kada sam dosta čitao Če Gevaru, i kroz učenje. I sa Kube.