Zašto prosečan roditelj u Srbiji još misli da je batina iz raja izašla
Istraživanje Unicefa “Primene vaspitne discipline nad decom u porodici u Srbiji” pokazalo je da je 63 odsto roditelja koristilo neki oblik fizičke agresije kao način disciplinovanja deteta barem jednom tokom detetovog života, a njih 45 odsto je izjavilo da su koristili fizičku agresiju tokom prethodne godine.
Samo mali broj roditelja (3 odsto za prethodnu godinu i 2 odsto za životni vek deteta) navelo je da su koristili teže oblike fizičkog nasilja. Obično su roditelji u toj grupi udarali dete po nekom drugom delu tela od zadnjice nečim poput kaiša, četke, štapa ili nekim drugim tvrdim predmetom (3%). Veoma teške (ekstremne) oblike fizičkog nasilja (udaranje deteta iznova i iznova iz sve snage; hvatanje deteta za vrat i davljenje; namerno izazivanje opekotina kod deteta; pretnja detetu nožem ili pištoljem) navodi manje od 2 odsto roditelja.
Istraživanje su sproveli stručnjaci Instituta za psihologiju sa beogradskog Filozofskog fakulteta i Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu uz podršku Unicefa u periodu od avgusta 2019. do januara 2020. godine na uzorku od 1.186 roditelja koji su, u trenutku ispitivanja, imali decu
roditelja upotrebilo je neki oblik fizičkog nasilja kao način disciplinovanja deteta bar jednom u toku života deteta
roditelja koristilo je fizičko nasilje u prethodnoj godini
starosti do 18 godina.
„Majke ili ženski staratelji su češće izjavljivale da fizički kažnjavaju decu, ali one takođe više od oeva učestvuju u razvojno podsticajnim aktivnostima. Međutim, majke imaju značajno manje pozitivan stav prema nasilnom disciplinovanju u poređenju sa očevima i veruju da telesno kažnjavanje nema pozitivnih ishoda, dok su očevi veće pristalice telesnog kažnjavanja i smatraju da je to disciplinski metod sa pozitivnim ishodima. Nažalost, većina roditelja je odgovorila da je prvi put tukla dete kada je ono imalo između dve i tri godine (47 odsto)“, navodi se u istraživanju.
Direktorka Unicefa u Srbiji
NENASILNE PRAKSE DISCIPLINOVANJA PODRAZUMEVAJU OBJAŠNJAVANJE, TEHNIKU TIME-OUTA, ZABRANU IZLASKA, SKRETANJE PAŽNJE NA NEŠTO DRUGO...
Dejana Kostadinova izjavila je da je roditeljstvo važan i izazovan posao i da je roditeljima potrebna podrška u podizanju dece.
- Svima nam je poznato da
RAZLIČITI OBLICI FIZIČKOG KAŽNJAVANJA DECE
(u procentima roditelja koji su ih koristili) roditelji vole svoju decu i da žele da ih vide kako odrastaju zdrava i srećna. Ali mnogima od njih, kako očevima tako i majkama, potrebna je podrška da bi razvili pozitivne roditeljske veštine i izbegli korišćenje nasilja u vaspitavanju dece. Dostizanje nulte tolerancije za nasilje je dug put koji traži posvećenost, strpljenje i doslednost - poručila je direktorka Unicefa u Srbiji.
Na osnovu istraživanja stručnjaci su kao jedan od zaključaka istakli da nenasilno vaspitavanje dece u porodici treba da bude deo šireg odgovora u okviru zaštite dece od nasilja i zlostavljanja, uključujući izričitu zabranu telesnog kažnjavanja u svim sredinama, obavezno poštovanje opšteg protokola o zaštiti dece od zlostavljanja i nasilja i odgovarajućih posebnih protokola čiji je cilj zaštita dece od zlostavljanja i nasilja.
Roditeljstvo često opisuju kao jedan od najlepših, ali i najtežih životnih izazova. Primarna uloga svakog roditelja/staratelja jeste da podrži, stimuliše i usmeri razvoj svog deteta, kao i da ga zaštiti od svih oblika nasilja, iskorišćavanja i zlostavljanja.
Uprocesu usmeravanja pravilnog razvoja, disciplinovanje i vaspitanje dece ima značajnu ulogu; međutim nasilne vaspitne mere su pogrešna i potencijalno štetna metoda po dete. S obzirom na to da deca do 17 godina u Srbiji čine skoro petinu celokupne populacije, prioritet naše zemlje jeste upravo njihova zaštita i dobrobit. Međutim, istraživanje koje je sproveo Unicef u 2017. godini pokazalo nam je da je nasilje nad decom u našoj zemlji i dalje široko rasprostranjeno. Upravo iz tog razloga smo se odlučili na sprovođenje jednog ovakvog istraživanja čiji je glavni cilj bio da što bolje razumemo kakve stavove i znanja o (ne)nasilnim disciplinskim praksama imaju roditelji i stručnjaci koji rade sa roditeljima (zdravstveni radnici, stručnjaci u sistemu obrazovanja i socijalne zaštite).
NENASILNE PRAKSE
Nenasilne prakse disciplinovanja podrazumevaju objašnjavanje, tehniku time-out-a, zabranu izlaska, skretanje pažnje na nešto drugo i slično. U skladu sa očekivanjima, gotovo svi roditelji (91%) su koristili neku vrstu nenasilne prakse disciplinovanja tokom prethodne godine, a najčešće korišćena nenasilna praksa je „objašnjavanje zašto je nešto pogrešno” (86% roditelja je to radilo tokom prethodne godine). Tokom prethodne nedelje, samo jedna trećina roditelja je koristila nenasilne prakse disciplinovanja. Roditelji iz Vojvodine su koristili nenasilne prakse disciplinovanja statistički značajno više od roditelja iz drugih regiona. Roditelji višeg nivoa obrazovanja koriste nenasilne prakse češće od manje obrazovanih roditelja.
NASILNE VASPITNE PRAKSE
Više od dve trećine roditelja je bilo psihološki agresivno prema detetu barem jednom tokom prethodne godine i skoro svaki treći roditelj je izjavio da se tako ponašao u nedelji pre istraživanja. Psihološki agresivni roditelji su češće i fizički agresivni. U psihološku agresiju ubrajamo vikanje, pretnje, vređanje dece, psovanje, pretnje da će biti izbačeno iz kuće i sl. Majke ili ženski staratelji su češće izjavljivale da su bile psihološki agresivne prema detetu.
Većina roditelja je izjavila da su koristili neki oblik fizičke agresije kao način disciplinovanja deteta barem jednom tokom detetovog života (63%), 45% roditelja je izjavilo da su koristili fizičku agresiju tokom prethodne godine, a broj roditelja koji su priznali da su bili fizički agresivni tokom prethodne nedelje je znatno niži (13%), pri čemu se misli na udaranje deteta po zadnjici, šaci, ruci ili nozi.
Dva najčešća razloga za udaranje deteta su: dete je bilo neposlušno (22%) i dete je bilo u opasnoj situaciji (23%). Majke ili ženski staratelji su češće izjavljivale da fizički kažnjavaju decu, ali one takođe više od očeva učestvuju u razvojno-podsticajnim aktivnostima. Međutim, majke imaju znatno manje pozitivan stav prema nasilnom disciplinovanju u poređenju sa očevima i veruju da telesno kažnjavanje (TK) nema pozitivnih ishoda, dok su očevi veće pristalice TK-A i smatraju da je to disciplinski metod sa pozitivnim ishodima. Nažalost, većina roditelja je odgovorila da je prvi put tukla dete kada je ono imalo između dve i tri godine (47%).
ISKUSTVA RODITELJA I MEĐUGENERACIJSKI UTICAJ
Ispitanici koji su u sopstvenom detinjstvu iskusili grublje disciplinovanje (psihološka agresija, zanemarivanje i seksualno zlostavljanje) i manje nenasilnih disciplinskih metoda, manje su zadovoljni socijalnom podrškom koju trenutno dobijaju sada kada su i sami postali roditelji. Takođe, roditelji koji percipiraju više nivoe socijalne podrške ređe koriste nasilne metode disciplinovanja od onih koji percipiraju da im nedostaje socijalne podrške. Skoro svaka vrsta disciplinovanja koje je neko iskusio u detinjstvu imala je međugeneracijski uticaj na tu istu vrstu ponašanja (nenasilna disciplina, psihološka agresija, blaže fizičko kažnjavanje). Šansa da roditelji „ponove” teže ili veoma teško fizičko kažnjavanje u narednoj generaciji zavisila je od nivoa nenasilne discipline koju su iskusili u detinjstvu.
STAVOVI I VEROVANJA STRUČNJAKA
Procenjivane su tri grupe stručnjaka - voditelji slučaja u centrima za socijalnu podršku, pedijatri i medicinske sestre iz centara za zdravstvenu zaštitu i nastavnici, psiholozi i pedagozi koji rade u osnovnim i srednjim školama. Konačni uzorak stručnjaka uključivao je 234 stručnjaka - 41,9% iz škola, 35,9% iz centara za zdravstvenu zaštitu i 22,2% iz centara za socijalni rad. Kada su stručnjaci pitani o sopstvenim verovanjima vezanim za roditeljstvo i kojem izvoru informacija najviše veruju, 17,2% njih je najviše verovalo sopstvenim roditeljima. Glavne prepreke na koje stručnjaci nailaze kada se bave pitanjem telesnog kažnjavanja tokom rada sa roditeljima su nedostatak vremena (19,8%), nedostatak sredstava (11,7%) i nedostatak motivacije (15,5%). Većina stručnjaka je izrazila negativne stavove prema telesnom kažnjavanju, a osrednje su zadovoljni svojom spremnošću da se bave tim pitanjem. Stručnjaci u našem uzorku su imali snažne negativne stavove protiv fizičkog kažnjavanja, dok je njihova percepcija stavova ostalih kolega bila da su oni između stava protiv i neutralne pozicije.
ZAKLJUČCI I PREPORUKE
Sprovedena analiza pokazala je da promovisanje drugačijih normi i stavova potencijalno može da ima znatan uticaj na smanjenje nasilne discipline. Identifikovanje faktora rizika koji su povezani sa nasilnim praksama može da pomogne u uočavanju osetljivih grupa roditelja ka kojima mogu biti usmerene preventivne strategije koje bi bile više selektivne i personalizovane. Osim toga, ova studija nudi različitu perspektivu proučavanog problema - kroz perspektivu stručnjaka koji rade sa decom i njihovim roditeljima. To je posebno važno zbog neraskidive veze između ove dve grupe. Stručnjaci verovatno mogu, barem u nekom smislu, da utiču na stavove i norme roditelja kad je u pitanju disciplinovanje dece. Čvrsto verujemo da nalazi koji su predstavljeni u ovoj studiji mogu da pokrenu razgovore i utiču na promenu mišljenja javnosti, kao i da pomognu u razvoju efikasnih strategija koje bi sprečile grubu disciplinu i ohrabrile pozitivno disciplinovanje. Takođe, hteli smo da ukažemo i na važnost kanala komunikacije vezanih za disciplinovanje dece i mladih. Ti kanali podrazumevaju upotrebu masovnih medija, društvenih medija, angažovanja u zajednici i dijaloga kako bi pojedinci i zajednice imali mogućnost i motivaciju da učestvuju u odlukama vezanim za ovu temu.
Naše preporuke se uglavnom baziraju na širenju preventivnih mera koje bi bile usmerene na rizične grupe (sekundarna prevencija), ali i na celokupnu zajednicu (primarna prevencija). Istovremeno, neophodno je da komunikacija o ovim preventivnim strategijama bude lako dostupna svim roditeljima tako što će se informacije deliti na različitim medijima (televizije, internet), sajtovima relevantnih ustanova i materijalima sa kojima roditelji u različitim ustanovama dolaze u kontakt (bilbordi, posteri, lifleti, brošure). Razgovor o pozitivnom roditeljstvu i zlostavljanju dece treba da bude ugrađen u sve programe škola roditeljstva. Poseban fokus treba da bude na roditeljima sa decom sa smetnjama u razvoju i/ili invaliditetom. Istovremeno, stručnjaci koji su uključeni u sistem zaštite dece bi trebalo da imaju strukturisane i pažljivo dizajnirane kanale komunikacije. Njihova obuka po tom pitanju treba da se unapredi i u smislu kvaliteta i u smislu kvantiteta.
Udaranje rukom po zadnjici
Udarac otvorenom šakom po šaci ruci ili nozi
Šamar po licu ili glavi ili ustima
Drmanje deteta
Štipanje deteta
Korišćenje tvrdog predmeta (kaiša, štapa...)
roditelja prvi put je istuklo dete kada je ono bilo u uzrastu od dve do tri godine
roditelja koristi neki vid nenasilnog vaspitavanja