MILOŠ ČOLIĆ VAJ-FAJ U MALINJAKU
TEŠKO JE BORITI SE PROTIV PAMETNJAKOVIĆA, MOŽDA I NEMOGUĆE. JA DA GAJIM TRNJE?! ŠTA TI PADA NA PAMET - DOČEKIVALI SU NAS TI NADMENI MUDRACI. TRAŽILI SMO NEKOG PITOMOG I SKROMNOG ČOVEČIĆA DA ZASADI MAKAR PET-ŠEST ARI MALINE...
...
Ovako je govorio Dobrilo Nenadić, Ariljac, agronom i književnik. Strpljiv kao kornjača, učinio je da malina postane kultna biljka i da se mala srpska opština svrsta u svetski top ten proizvođača maline. Arilje je čak ispred Kanade! Iako je do sedamdesetih smatrana ukrasnom, baštenskom biljkom, o kojoj je Nenadić na fakultetu slušao samo jedan čas predavanja, uspela je da se primi i među dežurnim sumnjičavcima.
Smatrao je da ne bi uspeo da nije bilo žena, koje su se bavile pipavim poslom u malinjaku ali koje su, kako je uočio “umele da kljuju u glave svojih lenjih i prepametnih muževa”, da i oni zasade koji ar jer “Milesa od maline kupi kredenac”, a “Ruža šporet na elektriku”...
Za sve ove godine u ariljsku opštinu od prodate maline slilo se ne manje od milijardu evra. Ne postoji opština u Srbiji koja je na jednom proizvodu zaradila više od ariljske. Ali, iako se šire nove površine pod malinom, održao se i rasad pametnjakovića, zakerala i večito nezadovoljnih: cenom, državom, hladnjačarima, polutanima, osiguravajućim kućama, trgovcima, nakupcima, Bogom...
Nespremni da se suoče sa činjenicom da im jedne sezone rod prepolovi mraz, druge satre grad, a treće potopi sneg... šparaju u korist vlastite štete. Kod njih, kako kažu, “rod svake godine zavisi uglavnom od ćudi Boga”. Nije Božja ali poznata je: “Ko se čuva, i Bog ga čuva”.
Ne postoji osiguravajuća kuća koja im ne bi došla na noge da se dogovore, u bilo kom ariljskom, ivanjičkom, zlatiborskom i kosjerićkom selu i proda 30, 40 ili 50 polisa. Cena polise bi tada za svakog od njih bila jeftinija, i sa širom zaštitom roda. Ali, ovdašnji domaćin često više veruje liznutom kažiprstu i vlastitoj prognozi: Ove godine neće grad.
Jedna od odomaćenih odbranaških teza je: “Mali proizvođači nemaju novac za protivgradne mreže, jer za hektar zaštite treba oko 20.000 evra”. Iz ove viri nelogičnost. Ne postoji mali prozvođač sa hektarom malinjaka. Sa 30-40 ari ni trošak nije toliki. Ali, to što će (ne samo) malinar od zarade pre da kupi golf nego zaštitnu mrežu druga je priča. Džaba subvencije, zadruge, kada nema dogovora ni između samih prozvođača, komšija...
Da ste istim zakeralima zimus rekli da će malinu ove sezone prodavati za više od tri evra rekli bi vam da ste skrenuli. Trenutno se malina u Srbiji, u zavisnosti od područja, prodaje za 250 do nedosanjanih 400 dinara za kilogram. Cena 2017. u otkupu srozala se na 70-80 dinara za kilogram. Pre godinu-dve proizvođači izgiboše za 1,7 evra. Valja li sada? Naravno - da ne valja. Kako da valja? Sad nema berača. Beže od malinjaka kao od minskog polja. Ni za 90.000 dinara mesečno neće da uđu – zapomažu isti glasovi. Nudimo im smeštaj, hranu, pauze, satelitski TV program i vaj-faj non-stop – a oni neće. Kako neće? Eto, neće. Teško im je da objasne kako isti berač neće da bere malinu za gotovo dvostruko veću zaradu od prošlogodišnje. Kao i u drugim kulturama postoje mašine za branje - pa i za malinu. Nisu jeftine (35.000- 150.000 evra) ali ostaju alternativa i dobra investicija za udružene proizvođače. Naravno, kod onih malinjaka kojima ove mašine mogu da priđu.
Valja li malinarima sada, kad cena za kilo ide i do 400 dinara? Naravno - da ne valja. Kako da valja? Sad nema berača
Kada bi se neko neupućen suočio sa svim navedenim i ostalim malinarskim tužbalicama poverovao bi da Srbija proizvodi ne više od dve-tri kofice maline a ne 55.000 do 80.000 tona godišnje u poslednjoj deceniji. Osamdesetih godina prošlog veka proizvodila je godišnje 116.000 tona malina. Šestocifren iznos u novom veku postignut je samo 2015. godine. Tada je pod malinom bilo gotovo 22.000 hektara. Danas 25 odsto manje. Od izvoza maline prošle godine u Srbiju se slilo 230 miliona dolara. Kada prelistate statistiku, videćete da srpsku malinu najviše kupuju zemlje EU. Platili su 190 miliona dolara. Rusija 38 puta manje, ne zato što su dobili povlašćenu cenu, već zato što su kupili maline tek za 5,3 miliona dolara. Najveći uvoznici srpske maline su SAD, Velika Britanija, Nemačka, Austrija, Belgija i Francuska.
Da li možete da se setite bar deset proizvoda od maline, za koje verujete da se proizvode kod nas? Teško. A od maline može da se dobije čak 3.000 raznih artikala. Šta vredi, kada je za ovdašnju industriju viša faza prerade maline nedirnuta zona. Koliko zasada maline imamo u plastenicima? Da li je reč o kontrolisanim uslovima gajenja? Koliko od 15.000 hektara malinjaka poseduje zalivne sisteme? Koliko je površina zaštićeno protivgradnim mrežama...
Ukoliko rešimo samo neke od ovih pitanja pola milijardi, ne dolara već evra, neće biti visoko podignuta izvozna lestvica.