Saobraćajnu nezgodu nisam zaboravio, ali sebi sam, na neki način, oprostio
Na svu sreću, nakon nezgode, jedine trajne posledice koje su ostale su po mene, i to je na neki način i pravedno, jer sam ja jedini odgovoran za to što nam se desilo, kaže u ispovesti za “Blic” Slaviša Savić, koji je kao osamnaestogodišnji mladić izazvao saobraćajnu nezgodu posle koje je ostao paralizovan.
Danas je, kako kaže, srećan čovek, ima ispunjen život, učestvuje u edukacijama Agencije za bezbednost saobraćaja i aktivnostima Udruženja paraplegičara mačvanskog okruga, čiji je sekretar. - Moja saobraćajna nezgoda desila se jako davno, 1993. godine. Tada, kao momak sa nepunih 18 godina, bez vozačke dozvole, vozio sam automobil prevelikom brzinom, i pokušao da preteknem druga. Prišao sam suviše ivici puta, automobil je sleteo u jednu stranu, pa, nakon toga, preleteli smo kolovoz i sleteli u kanal, u kom se automobil prevrnuo - priseća se Slaviša.
U automobilu kojim je Slaviša upravljao bilo je petoro mladih ljudi. Srećom, niko nije poginuo.
- Na svu sreću, nakon nezgode, jedine trajne posledice koje su ostale su po mene, i to je na neki način i pravedno, jer sam ja jedini odgovoran za to što nam se desilo - za celu tu saobraćajnu nezgodu. Bogu hvala, moji drugari su se oporavili posle nekih mesec ili dva, nastavili su svoj život potpuno normalno, bez posledica - kaže on.
Slaviša se zapravo i ne seća samog momenta saobraćajne nezgode.
- Zbog potresa mozga, sve to sećanje je izbrisano. Možda je na neki način to i doprinelo mom bržem psihičkom oporavku priča nam.
Poslednje čega se Slaviša seća je situacija kad su drugovi pošli u izlazak i, nakon toga, situacije kada se probudio u bolničkoj sobi, prikačen na aparate. U bolničkoj sobi bila je sestra koja je prišla krevetu, saopštila mu šta se desilo, koliko je dana prošlo...
- I u tom momentu moj mladi mozak ne razmišlja o povredi, ne razmišlja o oporavku, šta se desilo, već o provodu koji je trebalo da usledi... - dodaje on.
U prvim satima, danima, s obzirom na to da je bio pod jakom terapijom, Slaviša se, kako kaže, svega seća kao u polusnu.
- Doktorima i mojoj porodici prvo je bilo potrebno da kupe vreme, da bi smogli snage i hrabrosti da mi saopšte činjenicu da će ovo što mi se desilo obeležiti moj život - jer, ovaj invaliditet je nešto što će me pratiti do kraja života.
Na pitanje kako je prihvatio da mu je život sa 18 godina nepovratno promenjen, Slaviša odgovara da zapravo u životu i nema puno izbora.
- Ako želite da živite, vi morate da idete napred. Sve što se desi, ostaje iza vas. Naravno, i sama saobraćajna nezgoda koju sam ja imao ostala je iza mene, dok njene posledice ja nosim i dan-danas - objašnjava on.
Slaviša kaže da je posle nesreće pred njim bio samo jedan put, a to je - napred.
- Saobraćajnu nezgodu nisam zaboravio, ali, sebi sam, na neki način, oprostio tu grešku u životu, i jednostavno sam se sa sobom dogovorio da takve stvari ne treba da se dešavaju, da moram napred, da ono što sam skrivio na neki način moram da ispravim, da se trudim, da se borim, da nastavim život maksimalno „normalno” jer takav sam čovek. Želim da napredujem, bez obzira na to što sam sebe doveo u nezavidnu situaciju tom ishitrenom odlukom da te večeri stisnem gas, da ne vežem pojas, da uradim tu nazovi mladalačku glupost, koja me je praktično koštala i planova za budućnost i svih snova, i svega onoga što sam mislio da će mi se dešavati kasnije u životu - kaže.
Slaviša Savić kaže da u vreme kada je on nastradao nije bilo psihološke podrške koja bi mogla da ohrabri mladu osobu koja je doživela tako veliku traumu.
- Nije bilo ljudi ili službe kojoj sam se mogao obratiti, tako da sam morao da nastavim da guram sam kako znam i umem, korak po korak... Osnažujete
sebe, kako psihički, tako i fizički, stičete nova znanja, nove veštine, onda shvatite da ta vaša znanja i te vaše veštine vrede nešto, pa na svojoj skali vrednosti dižete na neki način i sebe, što vas ohrabruje da nastavite dalje, da se trudite da shvatite da niste prvenstveno teret društvu, niste teret svojoj porodici, nego svi ti ljudi mogu imati korist od vas. Naravno, na taj način, sama ta želja da nastavite da uspešno živite svoj život - još je jača.
I danas ima neke strahove kada je reč o saobraćaju.
- Imam ih, naravno, pogotovu u poslednje vreme, ali to nisu strahovi koji bi me paralisali da ne učestvujem u saobraćaju. To su strahovi na osnovu saznanja koja sam stekao kasnije, s obzirom na to da već nekih šest godina zajedno sa Agencijom za bezbednost saobraćaja radim jedan program koji se tiče edukacije mladih na temu bezbednosti u saobraćaju, prvenstveno kroz oblik iskustvenog učenja, gde ljudi poput mene, koji su žrtve saobraćajnih nezgoda, na adekvatan način pričaju svoju priču prvenstveno mladim ljudima, kako bi oni izvukli pravu pouku.
Više od 25 godina ima vozačku dozvolu.
- Vozim automobil na ručne komande, automatik, koji mi značajno olakšava funkcionisanje u saobraćaju i mogu da kažem da sa lakoćom zadatke koji su vezani za saobraćaj savladavam. Naravno, tu mi značajnu podršku daje i supruga, jer dosta putujemo, prvenstveno zbog poslovnih obaveza, tako da, kako bih bio odmoran i bezbedan, redovno se menjamo - na sat i po ili dva - ako su neke duže vožnje - kaže.
Kako kaže, da bi čovek našao smisao i nastavio svoj život, potrebno je da u svom okruženju ima ljude koji ga podržavaju.
- Ja sam od početka imao i podršku porodice i ljubav koja je tu potrebna. Nakon same nezgode, nastavio sam da živim, da izlazim, da upoznajem nove ljude, da ljudi upoznaju mene. Kroz neko vreme, nakon nezgode, upoznao sam i svoju buduću suprugu koja je i danas sa mnom u srećnom braku već punih 26 godina. Iz tog braka mi imamo sina koji ima 21 godinu, na koga smo jako ponosni.
Sve to Slaviši dalo je motiv da živi i bude srećan.
Na pitanje šta je najteže na životnom putu, Slaviša daje jednostavan odgovor - slaba prilagođenost prostora korisnicima kolica što ga sprečava da učestvuje u brojnim dešavanjima. No, uprkos svemu, i on i njegova porodica trude se da imaju ispunjen život.
- Za sebe mogu da kažem da živim jedan vrlo kvalitetan život, radim skoro sve te lepe stvari koje rade i ostali porodični ljudi. Na prvom mestu, želim da kažem da imam porodicu koja me voli i podržava i za koju bih, naravno, dao sve. Odlazimo na letovanja, koncerte, druženja. Imam veliki
“SAM SEBE SAM DOVEO U NEZAVIDNU SITUACIJU TOM ISHITRENOM ODLUKOM DA STISNEM GAS, DA NE VEŽEM POJAS, DA URADIM TU NAZOVI MLADALAČKU GLUPOST, KOJA ME JE KOŠTALA I PLANOVA ZA BUDUĆNOST I SVIH SNOVA”
krug prijatelja - kako osoba sa invaliditetom, tako i osoba bez invaliditeta. Zaposlen sam, porodičan sam čovek, bavim se različitim stvarima, počevši od administrativnih poslova u Udruženju paraplegičara, do toga da sam aktivan u podizanju svesti mladih o posledicama saobraćajnih nezgoda i učešću u saobraćaju. Mogu da kažem da živim ispunjen život i, na kraju krajeva, ja sam jedan srećan čovek - zaključuje Slaviša.