Dogovor za dogovor
Šta su na dugoočekivanom međustranačkom dijalogu razgovarali i dogovorili predstavnici vlasti i opozicije uz posredstvo ili mimo evropskih parlamentaraca - teško da bi mogao da objasni bilo koji medij u Srbiji, bio slobodan ili ne. Teško da to mogu da rasvetle i sami učesnici razgovora na „dva koloseka“. Jedni tvrde da nisu uspeli da saznaju šta su konkretni zahtevi opozicije u dijalogu sa vlastima, dok drugi, između ostalog, ističu da vode pregovore kao da će biti uslova za slobodne i poštene izbore, a spremaju se kao da ih neće biti - za proteste i građanski otpor. Treći tvrde da za dijalog vlasti i opozicije nisu potrebni nikakvi posrednici, pa ni evroparlamentarci i zato su razgovor vodili u Skupštini. Postoje i oni koji ističu da su zahtevi opozicije „veoma slični“, a opet vidimo da ne žele svi da pregovaraju za istim stolom. Konačno, imamo i medijatore iz Brisela koji, štaviše, hvale atmosferu tokom dva dana dijaloga i optimisti su da će vlast i opozicija u septembru napraviti zajednički dokument. A taj dokument trebalo bi da sadrži sve mere i rešenja u vezi sa izbornim uslovima. Dakle, posle dva dana razgovora predstavnici vlasti i opozicije dogovorili su se da će se dogovoriti. Problem je što se oni već dve godine dogovaraju bez vidljivog rezultata. Samo što je čini se bojkot-opoziciji sada daleko više stalo da izađe na opšte izbore dogodine, pa će, kako stvari stoje, pre naći razlog da uđu u trku za glasove, pa čak i ako im vlast ne ispuni tražene izborne uslove. U prilog tome govori i činjenica da su predstavnici opozicije uveliko na terenu, da već ističu svoje kandidate i programe za izbore na različitim nivoima. Posle svega, čini se da Srbiju i u ovoj kao i mnogim drugim sferama tradicionalno muči to što ima dobre zakone koji se ne sprovode. Pa su nam, i pored Zakona o izboru narodnih poslanika ili Zakona o javnom informisanju i medijima, potrebni dodatni pregovori kako bi se sprečila, recimo, funkcionerska kampanja ili obezbedila sloboda medija. Samo da pregovarači ne pregore u pregovorima.
Postoje i oni koji ističu da su zahtevi opozicije „veoma slični“, a opet vidimo da ne žele svi da pregovaraju za istim stolom