Predstavljamo troje umetnika sa Oktobarca
OKTOBARSKI SALON ILI odskora Beogradsko bijenale u svom 58. izdanju nosi naziv „Sanjari“, a okuplja 64 međunarodne umetnice i umetnika, pa publika ima priliku da vidi aktuelna ostvarenja i nove produkcije autora iz celoga sveta.
Većina radova je prvi put izložena u Beogradu, a pojedini radovi predstavljaju i nove produkcije koje su rađene upravo za ovu izložbu odnosno koncept “Sanjara”.
Izbor kustosa da pozove mlađu, odnosno, srednju generaciju umetnika svakako su upotpunili radovi već afirmisanih imena na svetskoj sceni poput Pjer Uiga, Anri Sale, Džeremi Delera, Cao Fei, Marka Lekija, koji su bili relevantni kustosima za njihova istraživanja u okviru ove teme.
Na izložbi su prikazani autori koji rade u širokom spektru medija: video, performans, prostorne instalacije, slikarstvo, skulpture – istražujući različite teme od onih povezanih sa politikama koje se odnose na kulturu i identitet, otuđenost i psihološke aspekte čovekovog iskustva, a predstavljamo vam tri domaća umetnika čije impresivne radove i instalacije publika može da pogleda u muzeju grada Beograda, sve do 22. avgusta, kada se završava ova tradicionalna umetnička smotra.
Sanja Ćopić - bavi se svojim ličnim iskustvom, osećanjima, komunikacijom, telom, očekivanjima, mogućnostima, željama i frustracijama. Njena dela, u formi video-zapisa, instalacija, crteža i performansa, mogu se čitati kao putovanje različitim teritorijama njene duše i njenog identiteta kao ličnosti i kao umetnice. Prisustvo Sanje Ćopić tako postaje efemerno i proređeno, simbol svakodnevnih želja i dugoročnih težnji, snova i projekata koji tek treba da se realizuju. Sanja se svojim radovima, koji se najčešće oslanjaju na tekst/ izvođenje teksta, gotovo uvek obraća direktno posmatraču, a neki njeni radovi zahtevaju učestvovanje publike.
Nadežda Kirćanski - izražava se uglavnom crtežom i instalacijom i istražuje kontrast između različitih sociopolitičkih stvarnosti i društvenog, emocionalnog, intelektualnog i materijalnog života mlađe generacije u Srbiji. Istraživanje prostora, bilo javnog ili privatnog, omogućava joj da osvetli kontradikcije, kratke spojeve, sisteme kondicioniranja ili ugnjetavanja, koji se na prvi pogled ne mogu prepoznati. Njen pristup pokreće intenzivnu priču, ličnu i kolektivnu, fokusiranu na stvarnost u kojoj živi.
Igor Simić - njegova umetnička praksa u početku fokusirana samo na video, s vremenom je obuhvatila širok spektar medija; upustio se u eksperimentisanje s fotografijom, 3D štampanim skulpturama, muzikom, piše eseje i članke, slika i kreira videoigre, u sklopu aktivnosti svoje transmedijske kompanije Demagog studio. Umetnikova glavna linija istraživanja u oblasti pokretnih slika povezana je s njegovim interesovanjem za savremenu kulturu i politiku u širokom smislu reči i pažnju koju poklanja društvenoj dinamici distopijske tehnološke ere, koja uključuje nadzorne sisteme i postapokaliptične vizije.
ONOMAD SAM, OTOIČ, nedelja li beše, il’ subota, posle nekoliko godina ponovo proživeo jedno od onih čudesnih kafanskih iskustava, kad se u bircuzu spajtaš i zapodeneš razgovor s ljudima koji su ti nepoznati ili tek polupoznati, iz viđenja.
Dva čoveka su se izdvojila kao posebna. Potpuno su različiti, inače. Jedan je kontemplativan, raskošnog uma, napadan, gromko iz sebe izbacuje svet koji je izvršio invaziju na njegovu duhovnu teritoriju; drugi je iskusan, izranavljen iznutra, dobrodušan a opasan, onom prvom govori: „Ej, Isuse, stani malo!“
Susret živ i zdrav. Kad se sve sabere, ja sam pričao jedno 10, plafon 12 odsto vremena. Iskusni je pričao oko 20 odsto vremena, a Isus preostalih sedamdesetak odsto.
Gotovo samo sam slušao, vrlo malo sam zborio, to hoću da kažem.
I znate li koji mi je bio opšti utisak, opšte neko osećanje kad sam odlazio (pa i dok sam sedeo s njima u toploj dušanovačkoj večeri)?
Evo, ovako bih to opisao: izem ti književnost i izem ti sve nas književnike kad smo okruženi ljudima koji nikada ni jotu nigde nisu objavili, a koji su za nas Tolstoji, Dantei, Sveti Avgustini! To što ti ljudi pričaju – to je umetnost, to je filozofija, to je literatura!
Okruženi smo iskonskom genijalnošću, a uzdižemo sebe kao, tobož, važne stvaraoce koji u svojim perima i tastaturama bućkaju svu mudrost i lepotu ovoga sveta. Sutra malo.
Ti ljudi su me oduševili, produhovili. Osećao sam se tako lagano posle tog susreta. Ono divno, blaženo osećanje: da sam sitan, da nisam bitan i da sam srećan što ima toliko njih koji su bistriji, umniji, jači, bolji od mene.