HAVANA ZA NEMIRE UPIRE PRSTOM U SAD
Šta se krije iza besa Kubanaca i protesta širom zemlje protiv vlasti
Kad se Raul Kastro u aprilu povukao sa čelne pozicije u Kubi, a na njegovo mesto došao Migel Dijaz Kanel, u zemlji se stvorio svojevrsni vakuum - svet, ali i Kubanci, sa pažnjom su pratili šta će ovaj transfer da iznedri. Danas, nekoliko meseci nakon odlaska mlađeg Kastra, nezadovoljni narod je na ulicama - prizor koji se na Kubi retko viđa.
Raul i njegov stariji brat Fidel vladali su Kubom od 1959, kad su poveli pobunu protiv diktatora Fulhensija Batiste kojeg je podržavao Vašington, a šest decenija kasnije Kanel se suočio sa pritiscima da poboljša život za 11 miliona stanovnika svoje zemlje.
Da li je u tome uspeo možda najbolje govori to što su nepuna tri meseca kasnije u zemlji izbili nezapamćeni protesti, sa hiljadama Kubanaca koji su na ulicama svojih gradova vikali “sloboda” – a neki i “ja sam Fidel” – i tražili Kanelovu ostavku. Retko se na karipskom ostrvu, gde se guši svaka opozicija vlasti, mogu videti protesti kao ovi koji su izbili u nedelju. Na Kubi su zabranjeni antivladini protesti i poslednji put su ovako velike demonstracije viđene u Havani u avgustu 1994.
Jasno je da tako rano u mandatu Kanel još ne može da se izbori sa katastrofalnim nasleđem Kastrovih, ili bar efekti njegovih mera da uzmu korena, ipak teško da je on novo lice kubanske politike.
Lojalni birokrata je nakon preuzimanja vlasti obećao da će konsultovati svog prethodnika o “strateškim odlukama za budućnost nacije”, zbog čega ga mnogi video kao Raulovu marionetu. Drugačiji, ali suštinski isti kao Kastrovi, Kanel je brzo započeo neke reforme, poput otvaranja malih biznisa i uvođenje dualnog valutnog sistema, dok je Kubancima omogućio široku upotrebu interneta.
Ali nakon 60 godina Kastrovih, obeleženih stalnim krizama vlasti, izgleda da je Kubancima jedna kap prelila čašu kad su masovno izašli na ulice. Hapšenja su bila masovna koliko i protesti na, kako piše Rojters, “najvećem antivladinom protestu u komunističkoj zemlji u prethodnih nekoliko decenija”.
“REVOLUCIONARI, NA ULICE”
A Kanel je odgovorio demonstrantima. Prvo je za nemire optužio SAD i sankcije Vašingtona koje u različitim oblicima traju od 1962, navodeći da Amerika vodi politiku “ekonomskog gušenja Kube”. Tokom televizijskog obraćanja naciji Kanel demonstrante je nazvao američkim plaćenicima koje je Vašington angažovao da destabilizuju Kubu, a svoje pristalice je pozvao da izađu na ulice.
- Izdata je naredba da se krene u borbu. Revolucionari, na ulice - poručio je Kanel u Kastro stilu.
Američki vrh odmah je reagovao na ovo. Dok je predsednik Bajden, u skladu sa svojom (ne)prioritetnom spoljnom politikom za Kubu, podržao narod Kube “u njihovom pozivu na slobodu, oslobađanje od pandemije korona virusa i višedecenijske represije”, državni sekretar Entoni Blinken je ocenio da je pogrešno što kubanski lideri krive Vašington za proteste u zemlji i da oni “nisu ispunili osnovne potrebe ljudi”.
ZAŠTO SU KUBANCI BESNI?
“Ne plašimo se. Mi želimo promenu, ne želimo više diktaturu”, rekao je BBC-JU jedan demonstrant iz San Antonija. “Represija je sve što imamo”, rekao je CNN-U
Dugi redovi Kubanaca ispred radnji sa osnovnim namirnicama postali su uobičajeni tokom pandemije
drugi demonstrant.
Dok kubanske vlasti ne poriču, američke tvrde da su protesti izbili zbog ekonomskih nedaća u zemlji, uključujući nestašice hrane, lekova i struje, visoke cene, kršenje građanskih sloboda i epidemiološku krizu izazvanu pandemijom korona virusa. Ali, Kanel za posrnulu ekonomiju krivi dugogodišnje američke sankcije, dok SAD govori o “višedecenijskoj represiji”, “realnosti” i “neispunjavaju osnovnih ljudskih potreba”.
Na Kubi je pandemija kovida bila prošle godine pod kontrolom, ali je broj zaraženih eksplodirao poslednjih nedelja. Sa turističkim sektorom u paralizi, pandemija je ostavila duboke posledice i na ekonomiju i na društveni život. Na ovo su se nadodale stalno rastuća inflacija, isključenja struje, nestašice hrane, lekova i osnovnih potrepština.
Žestoke policijske i specijalne snage “povratile su kontrolu” nad ulicama Kube. Vlada je možda to uspela, ali uslovi koji su doveli Kubance do toga da rizikuju sve i pozovu na promene neće nestati preko noći.
Džen Psaki, portparolka Bele kuće, rekla je da se “protesti na Kubi bili spontani i inspirisani surovom realnošću života”