GRADIO JE MOSTOVE MEĐU TEATRIMA
Bez velike posvećenosti nema ni velikih ostvarenja - govorio je Nenad Šegvić, svestrani pozorišni umetnik, osnivač teatarskog festivala u Rijeci.
VEST DA JE otišao sa ovoga sveta u 85.godini, koja se ovim prostorom pronela 11. jula, donela je talase tuge čitavim prostorom negdašnje Jugoslavije.
Rođen 1936. godine u Splitu, studije glume završio je 1959. na Akademiji pozorišne umetnosti u Beogradu. Prvu veliku ulogu ostvario je u splitskom HNK 1961. godine: bio je Don Jere u “Gloriji” Ranka Marinkovića. Posle kraćeg angažmana u Zagrebačkom kazalištu mladih, došao je u riječki HNK, gde je do penzionisanja ostvario više od stotinu uloga u delima svetskih klasika (Šekspir, Goldoni, T. S. Eliot) i hrvatskih dramatičara (Držić, Gundulić, Vojnović, Krleža), a od 1976. do 1986. bio je i direktor Hrvatske drame. Bio je čelni čovek HKD teatra, osnivač i spiritus movens Međunarodnog festival malih scena u Rijeci koje su ove godine trebale biti održane 27. put.
A kroz sve što je radio gradio je mostove među teatrima, ljudima, sredinama…posle bezumnih, a strašnih ratova na prostoru SFRJ bio je prvi čovek koji je svesrdno iznova obnavljao stare i stvarao nove spone. Bio je čest gost na ovdašnjim premijerama. Sa suprugom Editom, inače izvanrednom glumicom, seo bi u kola, dovezao se u Beograd ili Novi Sad, a potom vozio nazad do Rjeke. Po kiši, po snegu, kroz nesnosne gužve…
BLAG, SUSRETLJIV, MUDAR…
U razgovoru za “Blic” (2014) rekao je: Volim taj poziv kojim sam se bavio ceo život, volim dobre glumce, još uvek strahovito puno putujem, gledam, nastojim da pratim... Istinski sam sretan kad vidim dobru predstavu. Vrlo nesretan kad vidim lošu. Na žalost danas je na prostoru bivše države više lošijih nego vrsnih predstava.(…) Više nema toliko ljubavi prema poslu, entuzijazma. Taj materijalni momenat u našem zvanju prevladava, osobito kod mlađe generacije glumaca. To je naravno potpuno razumljivo jer ljudi žive u diktatu, pritisku ovog vremena ali, opet, sa druge strane bez zanosa i velike posvećenosti nema ni velikih ostvarenja, ni pravog teatra..”
Bio je svojevremeno “optužen” zbog postavljanja predstave „Aleksandra Zec“Olivera Frljića u pozorište na čijem je čelu, i ne samo zbog toga, o čemu je rekao:” Prvi sam doveo beogradsko pozorište u Rijeku, kad niko drugi u Hrvatskoj nije smeo. Ne plašim se, zašto bih. Nikada nisam delio ljude po nacijama nego kakvi su ljudi i kakvi majstori svojih zanata. A mene prvenstveno zanima dobra predstava bez obzira odakle je, da publika vidi da je teatar nešto izuzetno. Jedini koji je dovoljno mali da bi bio elitan i dovoljno veliki da bi bio populistički u najboljem smislu te reči”.
Govorio je i da je situacija u kulturi alarmantna:” U mnogim zemljama ali na područuju ex YU to je vrlo izraženo. Niko od vlasti neće da prizna da im je kultura nebitna pa udeljuju mrvice, a mi pošto smo zanesenjaci na te mrvice pristajemo… Takav odnos prema kulturi je poguban. Seče se grana na kojoj se sedi. Za 15, 20 godina doći će do izražaja i velika šteta i velike posledice. Neću to videti, verujem. A hteo bi da vidim kako će ta mlada generacija optuživati nas iz ovog vremena što smo dozvolili da se to sa kulturom događa. Jer kutura je i uporište i ishodište.
Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno delo 2012, a u agencijskim vestima povodom njegove smrti se kaže da je kroz tri i po decenije neprekidnog delovanja u riječkom HNK-U Ivana pl. Zajca, nastupio u više od 150 uloga, ali će, nesumljivo, u kulturnoj javnosti ostati posebno upamćen po visokim estetskim, kao i etičkim standardima.
Prvi sam doveo beogradsko pozorište u Rijeku, kad niko drugi u Hrvatskoj nije smeo. Nikada nisam delio ljude po nacijama nego kakvi su ljudi i kakvi majstori svojih zanata
n