Misticna mesta u sriji
Decenijama su ljudi slušali u predanjima, a danas preko interneta pronalaze, priče o magičnim, moćnim, isceliteljskim mestima. Bilo da je reč o lekovitim šumama, pećinama ili drveću sa tajnim moćima ljudi su prosto verovali da im nešto tu pomaže da prona u olakšanje za bilo koju muku da imaju.
Akako su nastala ta uverenja i ima li u njima istine... Čini se da se sve svodi na domen ličnog iskustva. Kako za „Blic“kaže etnolog prof. dr Vesna Marjanović, svako od predanja o mističnim mestima širilo se u kolektivu najpre iz ličnog iskustva, a potom se nadgrađivalo.
- Primera radi, tu je priča o vampiru iz 18. veka kada je iz pisanog izvora prešlo u narod, a onda se nadgrađivalo i prenosilo prepričavanjem tog kazivanja. Ne možemo reći da je sve iz prošlosti, jer su se verovanja prilagođavala vremenu u kojem se živi i tako je priča dobijala neki novi, savremeni ton, i uglavnom u krajevima gde je to inače bilo rašireno. Recimo, nekada je postojalo verovanje da noću kada se putuje kočijom, može da uskoči devojka u belom i zavede onog ko ide kočijom. Kasnije se to prenelo i na automobile, pa se došlo do toga da ako stoperka zaustavi kola i uđe u auto, dogodiće se nesreća vozaču - navodi Vesna Marjanović.
Kako objašnjava, iza svakog predanja postoji motiv koji ljude tera da to verovanje nadgrađuju ili prilagođavaju vremenu.
- Tako da ne možemo da
„Iza svakog predanja postoji motiv koji ljude tera da to verovanje nadgrauju ili prilago avaju vremenu“
kažemo da je nešto pagansko ili prehrišćansko, već se paralelno razvijalo sa pravoslavnom misli, ali iz narodnog ugla. Narod je na sebi svojstven način tumačio određene pojave, a moramo imati na umu da postoji određen broj nepismenog stanovništa koji je u prošlosti posmatrao ritam prirode i tako se ponašao. Danas je to tretirano kao praznoverje i svako takvo verovanje crkva tretira kao sujeverje, a zapravo je to određen ugao tumačenja od strane naroda - ističe sagovornica. Napominje da su stara verovanja svojstvena svim kulturama.
- I te kako su zadržana razna verovanja, recimo, u valonskom delu Belgije, jugozapadnoj Bugarskoj, Mađarskoj, Rumuniji... U Srbiji su verovanja i nasleđe iz prošlosti zapravo simbioza balkanske, starobalkanske i slovenske kulture koje su kod nas na neki način umrežene. To je nasleđe koje je ukorenjeno u kulturu i tako se prenosi, ali je razlika u tome što su negde ljudi otvoreniji i ukazuju na ta verovanja dok u drugim mestima to nije slučaj. Ako postoji konstatacija da na severu Srbije nema toliko mističnih mesta, to je samo iz razloga da ljudi neće da pričaju o tome. Tu nije važan entitet, jer svako ima svoje nasleđe iz narodne kulture na ono što predstavlja opasnost, najpre po jedinku i porodicu a onda po zajednicu. I taj strah predstavlja odbranu od zlih manira - kaže Marjanović. Šume, gajevi, drveće, određena polja, grobna mesta, granični prostori, bunari, vode – mesta su kojima se najčešće pripisivala magijska moć. - Za grobna mesta, šume i gajeve verovalo se da mogu da doprinesu nekom zlu, pogotovo noću kao mitskom vremenskom prostoru. Tako se veruje da u određenim gajevima borave duše predaka i mrtvih, te da ne valja tuda prolaziti u određeno doba dana. Zatim, veruje se da je hrast sveto drvo i da ga ne valja skrnaviti jer će se nešto loše dogoditi. To je na ovom podneblju sačuvano do danas. Recimo, postoji priča koju sam zabeležila na Tari. Naime, gde god su bili stećci autohtono stanovništvo nije želelo da kopa i da pomaže u raščišćavanju stećaka jer se veruje da su to mistična mesta, te se ljudi plaše da će im se nešto desiti - priča Marjanović.
Nasuprotom „zlim“mestima, postoje i ona magijska za koja se veruje da pružaju isceljenje.
- Obično je to određeno drveće koje ima rupu u deblu ili, recimo, neka pećina – tu su se provlačili bolesni kako bi ozdravili ili žene koje ne mogu da imaju decu kako bi zatrudnele, iz verovanja da im taj magijski postupak može pomoći - kaže etnolog.
Na raskrsnici Partizanskog puta i puta Ležimir – Sviloš na Fruškoj gori nalaze se Sofijini izvori, mesto za koje se veruje da je izvor energije i lekovitog magnetnog zračenja. Etnografi u Vojvodini kažu da su na području naše severne pokrajine retka mesta za koja se vezuju legende o mističnim svojstvima. Takve priče kolale su dugo za određene termalne izvore kojima je Vojvodina bogata i to u vreme kada nauka nije imala objašnjenja za lekovita svojstva vode. Sve te izvore „pretresli“su naučnici i njihovom mikrobiološkom analizom utvrđeno je da sadrže određene lekovite supstance tako da su sve legende pale u vodu i dobile potporu u nauci.
Etnografi podsećaju da je Vojvodina dugo bila deo Austrougarske monarhije te se i u narodnim predanjima i verovanjima može videti uticaj te zapadne kulture odnosno da je malo verovanja vezanih za neka magična svojstva određenih mesta.
Ipak, jedno od retkih mesta kome se u poslednje vreme pripisuju određena čudotvorna svojstva bez ikakvog utemeljenja u nauci su „Sofijini izvori“na Fruškoj gori, nedaleko od sela Ležimir.
Sofijini izvori nisu nikakvi izvori vode, kako se u prvi mah nameće zaključak, već se radi o energetskim izvorima na koje dolaze ljudi u potrazi za ozdravljenjem ili mirom koje, kako kažu, pruža ovo mesto.
Otkrila ih je pokojna Sofija Milanović, koja je i u svojoj knjizi „Ni na nebu ni na zemlji“napisala da je u pitanju mesto moći. Kako su mnogi ljudi koji su dolazili na ovo mesto ispričali, treba odstojati 20 minuta pa će boravak na tom mestu ublažiti bolove reume i druge bolesti zglobova, nestaće nervoza i osetiće se olakšanje i smirenost. Navodi se da treba samo ući u krug polja i prepustiti se uticaju tog mesta. Zapravo je reč o energetskom izvoru zbog kog ljudi mogu osetiti ovakav vid olakšanja ali i vrtoglavice ukoliko ostanu duže nego što bi trebalo.
Ulazak na Sofijine izvore obeležen je drvenom tablom, do njih se dolazi uskim puteljkom između drvoreda, a na mestu samog izvora nalaze se dva drvena krsta. Postojalo je obaveštenje na kome su posetioci bili zamoljeni da „u najvećoj tišini i miru borave na tom mestu, da zažmure, opuste se, isprazne sve misli i prepuste se, uz molitve, duhovnim energijama za isceljenje“. Takođe, građani su upozoreni da ako ostanu duže od 20 minuta na tom mestu mogu osetiti blagu vrtoglavicu. njega prođu momak i devojka cvetaće im ljubav i pratiti sreća ceo život. Zato mnogo mladih parova dolazi u Gostilje i nije im teško da prođu kroz vodu „toplu“desetak stepeni. Pod vodopadom smo imali dosta veridbi, čak se i jedan par mladenaca iz Republike Srpske venčao ovde pred matičarem kog su doveli - priča za „Blic“Miroslav Tucović, predsednik Turističkog udruženja Gostilje.
Često se desi da on i ona, koji su nekada kao momak i devojka prošli kroz vodopad tražeći čini dobrih vila, ponovo dođu, ali kao supružnici.
- Da li je stvar magijskih moći ili ne, milo nam je kada dođu opet, podsete nas da su kad su prošli kroz vodopad bili momak i devojka, a sada supružnici. I pohvale se da ih veže neizmerna ljubav. Neki od njih su već roditelji, neki na putu da to postanu - objašnjava Tucović.
Vodopad je jedan od razloga što Gostilje postaje jedna od važnijih turističkih destinacija na Zlatiboru. Prostor oko vodopada je kompletno uređen za posete, a postavljene su i klupice za dečje igralište. U neposrednoj blizini nalazi se i fudbalski teren i bazen koji se puni izvorskom vodom. Jedno od znamenitosti Gostilja je i rodna kuća Dimitrija Tucovića.
rtanj je planina u Istočnoj Srbiji koju obavija misterija i neobjašnjive energetske pojave: na Rtnju se baterije telefona prazne, foto-aparati ne mogu da se uključe, kamere podrhtavaju...
Za ovu prirodnu piramidu u Istočnoj Srbiji narod veruje da je iznutra šuplja. Takođe, veruje se da Rtanj svoje najjače talase šalje u podnožju, što je samo jedna od neobičnosti.
Iako su istraživanja akademika Jovana Davidovića i naučnika Saše Nađfeja počela krajem 20. veka, ova planina je po svojim neobičnim sposobnostima u narodu poznata vekovima. Značaj Rtnja za Slovene kroz vekove najbolje objašnjava to da je Rtanj bio važan koliko i Olimp
Grcima iz antičkog doba.
Rtanj, veruje se, svojim vrhom upija energiju „dokle mu senka doseže“, a to su električna, magnetna i organska energija. Kasnije ta energija iz planine isijava i „upijaju“je oni kojima je potrebna. Dejstvo ovih energija može da se oseti na Svetilištu, znanom i kao „Vrelo“.
To je krug sa kamenjem i zemljom gde mnogi dolaze na „pročišćenje“. Akademik Davidović savetuje dolazak dva dana po 20 minuta.
Preporučuje se i potpuno odsustvo tehnologije, jer na ovom mestu telefoni se mogu napuniti ili isprazniti, foto-aparati neće moći da se upale, senzori na kolima, ukoliko parkirate blizu, neće raditi ili će se svi uključiti u isto vreme, a kamere će podrhtavati na potpuno ravnoj i mirnoj površini.
Za Rtanj se vezuju veoma neobične priče – da nije nastao prirodnim putem, već da je najstarija građevina na planeti, da ga posećuju vanzemaljci, a 2012. su ovde dolazili ljudi sa svih meridijana u želji da pronađu spas od najavljenog smaka sveta po kalendaru Maja.