“Elektra” i “Esmeralda”
Elektra je bila kći mikenskog kralja Agamemnona i Klitamnestre, a sestra Orestova, Ifigenijina i Hrizotemidina. Stalno ju je progonio strah da je Egist ne ubije kao što je ubio i njenog oca. Tajno je održavala vezu sa bratom koji se skrivao daleko od Mikene, jer je ubio očuha Egista i majku. Po legendi, Elektra se kasnije udala za Orestovog prijatelja Pelada i rodila mu sinove Medana i Strofija. Tragična priča o njoj i njenoj želji da osveti ubistvo oca inspirisala je mnoge umetnike, koji su ostavili tragove na antičkim vazama i na reljefima u terakoti u petom veku pre nove ere, ali i književnike Sofokla, Eshila i Euripida, čak i Sartra.
OŽIVELA JE I u pozorišnim komadima Voltera i Judžina O’nila a i pisca Huga fon Hofmanstala čiji je komad privukao Riharda Štrausa i pobudio u njemu želju da ga operski oživi. Hofmanstala je nazvao „rođenim libretistom“i od tog vremena počela je njihova umetnička saradnja koja je trajala preko tri decenije. Kao i u „Salomi“i ovde je naslovna junakinja opsesivna i mračna i, čini se, još ekspresivnija i brutalnija. Mada su Elektru na baletsku pozornicu doveli 1972. i Karlhajnc Štokhauzen i Hans Verner Hence, Štrausova opera ostaje najmonumentalnija i najupečatljivija. Nezaboravno ju je tumačila Danica Mastilović, koja je proglašena „najboljom Elektrom na svetu“i koja je na jednom davnom Bemusu 1976, godine gostovala sa Frankfurtskom operom i kod nas. Ovoga puta, Kamerna opera iz Sankt Peterburga na čelu sa rediteljem genijalnog nerva za muzičku scenu – Jurijem Aleksandrovim ponovo je gostovala (četvrti put) u našem gradu, sa kompletnom ekipom izvanrednih umetnika, koji su sjajno i nezaboravno uronili u ovu moćnu partituru, koja od početka do kraja, u trajanju od sto minuta „grmi“iz orkestarske rupe, sa osam klarineta, osam horni, četiri „Vagnerove tube“, tri grupe violina i viola, čak i preko velikog bubnja (koji nije mogao da stane u naš mali prostor predviđen za orkestar). Ogromnom i moćnom orkestru koji je sjajno pripremio i vodio maaestro Maksim Valjkov kroz bujna okeanskoorkesѕtarska talasanja beskonačnih melodija i dosledno sprovedenu simfonizaciju post-vagnerovog enormno proširenog instrumentalnog aparata, pridružili su se moćni, voluminozni glasovi, sugestivni i čisti, ubeđujući nas u opravdanost njihovih odluka – Elektre za osvetom, a njene sestre za životom. Svi solisti su pobednici međunarodnih konkursa, od naslovne junakinje Elektre – Ksenije Grigorjeve, preko Hrizotemide – Sofije Nekrosove, Klitamnestre – Natalije Vorobjeve, Gevorga Grigorjana, Miroslava Malčokova, Leontija Soljenskog, čak i služavki – Izabele Bazine, Dijane Kazanlijeve, Aleksandre Lapič i Julije Pticine – koja je u ovoj postavci bila tek treća služavka, a koja nas je svojevremeno oduševila tumačeći naslovnu rolu u madlenijanumskoj „Travijati“koju je (opet genijalno) postavio Jurij Aleksandrov. I on je imao takođe uhodanu ekipu fah-koleginica – Tatjanu Karpačevu, Nataliju Černikovu, Darju Modzaljevsku, koje su mu pomogle u osmišljavanju svakog detalja, u razigranosti plesova koji nisu sami sebi svrha nego su organski upleteni u predstavu, u pregnantnosti delovanja koje od početka do kraja okupira i drži pažnju. Ksenija Grigorjeva kao Elektra čitavih sat i četrdeset minuta ne silazi sa scene imajući svojevrsni „vokalni maraton“od početka tužbalice „Sama! Avaj, sasvim sama!“do na kraju čak orgijaškog plesa dočaravajući svojevrsni „Dense macabre“.
“Esmeralda“Aleksandra Dargomižskog
Igo je 1. septembra 1831. godine kupio bocu mastila i veliki vuneni ogrtač, zaključao odelo (kako ne bi dolazio u iskušenje da izlazi iz kuće) i sav se predao pisanju novog romana. Završio ga je 14. januara radeći silovito i munjevito, saživevši se sa ličnostima toliko da je na kraju rukopisa bio tužan kao da se rastao od starih prijatelja (slično se osećao i Čajkovski završivši „Pikovu damu“pa je u „Dnevniku“zapisao: „Hermane! Hermane! Šta li sam to svoje sahranio sa tobom?!“).roman „Bogorodična crkva u Parizu“objavljen je 16 marta i za godinu dana doživeo je sedam izdanja. Sve glavne ličnosti bile su plod Igoove mašte, a događaji su jezikom i stilom ličili na veličanstvenu poemu u prozi. Rečenice su mu izvanredno reljefne, blistave, živopisne, koloritne. U njima se gotovo oseća ritmičko treperenje, lirizam i patetičnost. Lamartin ga je nazvao „epopejom srednjeg veka“, ali mu je i zamderio: „Svega ima u vašem hramu osim malo religije“.
A u hudoženstvenoj postavci „Esmeralde“Aleksandra Dargomižskog u rediteljskom viđenju Jurija Aleksandrova „svega ima, ali najmanje Igoa“(da parafraziram francuskog romantičarskog pesnika)! Već od Uvertire osećaju se više ruski nego francuski damari, širina i patetičnost muzičke naracije, misticizam i duboki bol svojstven Slovenima više nego Romanima. Uostalom, i Dargomižski je, kao i većina ruskih kompozitora, obožavao francusku umetnost, ali je njegova sopstvena bila izrazito ruska, široka, deskriptivna, sklona patnji. U tom spoju zapadnjačkog sa nacionalnim je i posebna draž ove partiture, u spoju svetla i tame, dvorskih slika u ritmu menueta i onih intimnih, ljubavnih, prožetih „noćima punim mesečine i ispunjenih nezemaljskim osećanjem ljubavi“. I sam kapetan Feb de Šatoper, fenomenalni lirski tenor Vladislav Melankin – lep, visok i plav kao da je upravo izašao iz kakve ruske skaske ubedio nas je kada je (gotovo kao u pekinškoj operi) dugo pevao o ljubavi uz meandrirajuće intarzije solo violine, a potom i zamalo iznenadio sasvim drugačijim fonom napitnice sa prijateljima. Njegovu smrt doista je dirljivo oplakalo solo violončelo, a tuga je zatim osvojila čitavu partituru u bezmerno rečitoj dinamici piana. Izvanredan je i orguljski intermeco koji predočava da Esmeraldi „nema puta na nebo“, a njena beskrajno tužna vokaliza na kraju opere, pre no se plamen razbukti nad Notr Damom, to i potvrđuje.
Zapravo, sve je i u ovoj postavci Jurija Aleksandrova veličanstveno: dirigent Maksim Valjkov je iz orkestra izvukao najsuptilnije i najrečitije boje, Esmeralda – Jevgenija Kravčenko je igrala kao najstrastvenija i najtemperamentnija Ciganka na početku, a patila nad izgubljenom ljubavi kao da je doista izgubila najvoljenijeg dragana; arhiđakon Klod Frolo Jurija Boščeva imao je transformaciju do mefistofelovskih razmera, zvonar Kvazimodo Miroslava Molčanova osvojio nas je prelepim glasom, koji je nadvisio rugobu maske. Uostalom – svi glasovi su u Operi Sankt Peterburga – upravo takvi – veličanstveni, ali blistavi i glumački i igrački.