2dgovornost prema publici
Sutra počinje drugi deo 18. Beogradskog festivala igre
Jesenji deo 18 Beogradskog festivala igre (BFI), počinje u sredu, 8. septembra, predstavom Kompanije Magi Maren, jedne od najznačajnijih figura francuske savremene igre. Njena trupa iz Liona će u Ateljeu 212, izvesti komad “Okruženje” (Umwelt) koji je nedavno londonski “Gardijan” predstavio u okviru liste najznačajnijih pozorišnih ostvarenja 21. veka.
O PREDSTAVAMA KOJE će narednih dana nastupiti u Srbiji i kako će to sve funkcionisati razgovarali smo sa Ajom Jung, direktorkom Beogradskog festivala igre.
- Kompanija Magi Maren je gostovala na festivalu 2011. godine. Doneli su tada “May B”, pozorišni fenomen, komad koji traje više od tri decenije i u proseku broji 70 izvođenja godišnje. Maren je verovatno jedina koja može ugroziti sopstveni rekord. Njeno “Okruženje” ispisuje drugu deceniju i svakim izvođenjem postaje aktuelnijije. “Gardijan” je nedavno uvrstio ovu predstavu među ostvarenja koja su promenila pozorište i obeležila vek. Sa druge strane, jedna mlada trupa. Bili smo uporni da prikažemo “Kraljevstvo” Grupe gospodina Serana iz Barselone. Njihov dolazak u proleće je osujetio jedan pozitivan test, dan pre poletanja. Nakon toga je izostala podrška španskih institucija, a teatar koji je trebalo da ugosti ovu trupu postao toliko zauzet da ni jedan novi datum nije bio moguć… Preselili smo ih u Madlenianum, i letos pratili njihov uspeh na venecijanskom Bijenalu. Sa radošću. Za razliku od Serana, koji još uvek pristaje na male pozorišne kompromise, jedna od najsloženijih produkcija ovogodišnjeg Festivala, svakako je “Nadmudrivanje đavola” Kompanije Akrama Kana. Komad zbog koga će se iz Beograda i sveta, putovati u Novi Sad.
Kako je tekla organizacija jesenjeg dela programa? Ģta vam je kao organizatoru zadavalo najviše muka?
- Gašenje Sava centra je prebrisalo jedno vreme i deo beogradske publike koji je verovao da se spektakli dešavaju jedino na toj sceni. Njih, bojim se, više nećemo videti. U predaji ključeva novom vlasniku, nije se vodilo računa o dugogodišnjim partnerima, a ni gledaocima. Tako smo se našli u situaciji da nekoliko rasprodatih produkcija treba da premestimo na druge scene i usput refundiramo stotine ulaznica. Počastvovani smo da je Jakopo Godani hteo da uradi ceo posao od početka i napravi sasvim novi komad za neuporedivo manju scenu Madlenianuma, gde će Drezden Frankfurt kompanija nastupiti 24. i 25. septembra. Još jedna trupa koju smo bar desetak puta odlagali za pubiku, i bar duplo više u našim sveskama, je Bodytraffic iz Los Anđelesa. Reč je o popularnom ansamblu koji često izvodi komade izraelskog bubnjara i koreografa Hofeša Šehtera, pa su sale rasprodate još 2019. Ujedno, ova dva ansambla pripadaju prethodnoj ediciji. Sve ostalo smo odužili, a uskoro ćemo, uz malo sreće, zaokružiti i osamnaesti festival. Odgovornost prema publici je ogromna. Upornost da ostanemo profesionalni, uprkos pandemiji i problemima koje je virus munjevito ogoleo, odnela je mnogo energije.
U jednoj od trupa koje dolaze igra i jedna
Beograđanka?
- Bojana Mitrović je balerina zanimljive karijere, danas solistkinja trupe Tanc Majnc. U oktobru će prvi put nastupiti u rodnom gradu, na našem festivalu. Koreografiju potpisuje slavna Šaron Ejal, jedna od laureatkinja nagrade Jovan Ćirilov. “Lanac duše” se igra u JDP-U.
Kako gledate na uvođenje novih epidemi oloških mera?
- Danas su uglavnom svi umetnici i gosti iz inostranstva revakcinisani, međutim, i dalje u obavezi da prikažu negativan test pre dolaska u Srbiju i na povratku u svoju zemlju. Igrači moraju da nose maske u baletskim salama i na probama, a gledaoci od trenutka kada uđu u teatar. Još uvek zjape i obavezna prazna mesta u sali. Nisam od onih koji smatraju da je u Srbiji poželjno odvajati publiku na vakcinisanu i nevakcinisanu, jer ionako smo već podeljeni do iznemoglosti. Bojim se da bi neka nova pravila i eksperimenti koji se vrše nad teatrom, rasterali i ovo malo zaljubljenika. Ipak, važno je praviti planove unapred, a ne usput. Tradicionalno,
kasni se sa debatama, nema preciznih instrukcija, pa telefoni zvone po ceo dan. Kada neko ima kupljenu ulaznicu, želi da zna da li je ta ulaznica dovoljna za gledanje predstave. Pravila moraju biti javna i ista za sve teatre.
3ored festivala igre najavili ste i dolazak jednog od najvećih igrača, Hulija Boke u Beograd?
- Ako govorimo o neponovljivima u svetu baleta, onda su to Nurejev, Barišnjikov i Boka. Tu se spisak završava, jer su vremena drugačija. Kada je kao dečak počeo da osvaja zlatne medalje na baletskim takmičenjima, a zatim i najvažnije scene sveta, tražio je od vlasti u Buenos Ajresu da ne nastupa više na sceni Teatra Kolon i da približi balet običnim ljudima. Želeo je da igra tamo gde je brojne utakmice i ljubav naroda osvajao i njegov slavni deda, koji je bio fudbaler. Do kraja karijere, u Argentini je svaku njegovu predstavu pratilo više od 70.000 ljudi. Pun stadion. Za oproštajni nastup, stadion je bio mali. Na ulice je izašlo 300.000 ljudi! Boka stiže u Beograd 27. septembra.
U sredu je preminuo slavni grčki kompo zitor Mikis Teodorakis. Kakve uspomene vas vežu za njega?
- Susret u Atini, u leto 2005. godine. Gledala sam premijeru u najlepšem teatru na Akropolju. Nezaboravno! Kompletan hor, orkestar, balet, statisti… Kanto General. Iako nisam ni razmišljala da ću izabrati baš ovu predstavu za naš Festival, razgovor sa Teodorakisom je bio presudan. Dogovorili smo gostovanje atinskog Baleta u Sava Centru, za 3. Beogradski festival igre. Nakon toga smo ostali u kontaktu. Nažalost, bio je slabog zdravlja, pa je umesto njega u Beograd stigla ćerka Margarita. Sećam se da sam ga te večeri pozvala iz Sava Centra, u trenutku kada se prolomio aplauz. Plakao je. Voleo je Srbiju, mnogo više nego što je Srbija poznavala i volela njega. Ali to je još jedna od priča o nama. Mi se uglavnom setimo važnih ljudi onda kada je prekasno. Mikisu nismo uzvratili ljubav, iako se i danas ledi krv u žilama kada slušamo njegov govor iz 1999. godine. “Blic” je objavio pismo publici i organizatorima mog Festivala, ujedno njegov poslednji intervju u Srbiji, aprila 2006, na dan izvođenja spektakla Kanto General u Beogradu. Od tada je prošlo više od 15 godina.
Gašenje Sava centra je prebrisalo jedno vreme i deo beogradske publike koji je verovao da se spektakli dešavaju jedino na toj sceni