0RFDUWRY ERUDYDN X %HUWUDPNL
Mocart je nekoliko puta bio u Češkoj, a najduže se zadržao u jesen 1787, pripremajući premijeru Don Đovanija, u letnjoj vili porodice Dušek, u Bertramki, u Pragu.
„PUTOVATI - ZNAČI živeti” - govorio je najmaštovitiji tvorac bajki, Kristijan Andersen!
Svako putovanje doživljavam kao praznik, Odlazak u Prag raduje me višestruko: videću Zlatni Prag, Grad sa sto tornjeva (a ima ih i više!), Rim Severa, prelepi grad baroknih i neoklasičnih arhitektonskih zdanja, sa renesansnim prozorima i gotskim portalima, sa divno izvijenim mostovima koji natkriljuju Vltavu, sa brežuljcima (ima ih više od sedam legendarnih rimskih) na kojima su nikle plemičke palate i drevne crkve - privlačio je tokom vekova i brojne moje muzičke pretke, jer kako je govorila proročica Sveta Ljudmila – „... Ja vidim veliki grad čija slava dotiče zvezde...“
I sami željni da dotaknu taj „zvezdani sjaj” preko Praga (duže ili kraće) boravili su u njemu mnogi (i doskora naši) muzičari: od Jakoba Galusa (Petelina Karniolusa) do čitave plejade srpskih tzv. praških đaka od Josifa Marinkovića do Ljubice Marić, Dragutina Čolića, Vojislava Vučkovića, Stanojla Rajičića, Mihovila Logara, Predraga Miloševića - koji su ovde prihvatili Šenbergovu dodekafoniju i četvrtonski sistem Alojza Habe i, postavši avangarda srpske muzike preneli u Beograd nove svetske tendencije.
A samo jedan, genijalni, veličanstveni, božanstveni, od Boga voljen (Amadeus) je „dotakao zvezdani sjaj” vinuvši se u nebesa da sa njih i danas sija: Volfgang Amadeus Mocart.
Bio je nekoliko puta u Češkoj, a najduže se zadržao u jesen 1787, pripremajući premijeru Don Đovanija, u letnjoj vili porodice Dušek, u Bertramki, u Pragu.
Vođena instrukcijama velikog češkog pesnika Jaroslava Sajferta, koji je preporučio da - ako možete posetite
Bertramku u jesen, ne u neko drugo godišnje doba i ja je posećujem u poznu jesen. Jer, kako dalje piše - onda ćete možda osetiti onu sreću i ljubav koju je Mocart osećao te 1787. u Bertramki... Ona bi se s pravom mogla nazvati Mocartovom kućom, više od bilo koje u kojoj je boravio u Salcburgu ili u Beču Jer, kako je 1928, najveći slovački kompozitor Leoš Janaček u knjizi posetilaca Bertramke zapisao:
Prag nikada nije razočarao Mocarta, ali ni Mocart nikada nije razočarao Prag.
Spremajući Don Đovanija u Bertramki u domu Dušekovih su se okupljali dirigenti, instrumentalisti, filozofi i muzička elita... Bila je divna, kasna, oktobarska jesen u Bertramki te 1787.
U novembru je napustio Prag i krenuo u Beč.
Ali uspomene na Mocartov boravak u Bertramki žive su i danas. Mada je smeštena u delu Praga koji se zove Angel (i koji je brdovit i sa mnogo lepih vila koje podsećaju na naše Dedinje) koji je danas „spojen” sa centrom metroom („B”) i sa nekoliko tramvajskih linija, kada se zatvore teška vrata od kovanog gvožđa na ulazu u vilu kao da se napusti naše zahuktalo i bučno vreme i dočeka i zapljusne lepota rajskog vrta. Bar ja ga (uz Mocartovu muziku) zamišljam tako! Bez kitnjaste ornamentike poznog rokokoa (koji se utkao u njegovo vreme ali ne i u njegovu božanstvenu muziku u kojoj nema isprazne, okićene dekorativnosti), jednostavna, sa raskošnim bojama kasne jeseni, zadržanim u krošnjama stoletnjeg drveća koje natkriljuje Bertramku.
I sama vila ima svoju dugu istoriju.
Mocartova Bertramka danas odiše (neonskom) svetlošću, okupana muzikom njegovog Drugog koncerta za flautu (ili obou) u De-duru (iz 1778), koji sam slušala četiri puta, sve vreme boravka u vili, jer je jedinu službenicu (verovatno) mrzelo da promeni kompakt disk! A toliko predivne muzike poteklo je iz njegovog pera! I baš čudno, a Mocart je govorio: „Od jedne flaute - samo su gore dve flaute” - mada je napisao najlepše koncerte za ovaj instrument - u zastakljenoj vitrini na sredini prve sobe, među osam instrumenata - ugledah i flautu!
Po zidovima i vitrinama brojne kopije rukopisa pojedinih odlomaka iz „Don Đovanija”...
Prikazani su i domaćini Mocartovih: silueta Františeka Ksavera Dušeka (rad anonimnog autora) koji je pomogao štampanje njegove Simfonije u Es-duru KV 543 i litografija njegove supruge Jozefine. U drugoj sobi je hamer-klavir iz poslednje dve dekade XVIII veka (sa obrnutim rasporedom belih i crnih dirki i rasponom od pet oktava), mala skulptura u bronzi (oko 70 santimetara) Mocarta sa violinom, barokni sat, komoda, svećnjaci sa ogledalima, vitrina sa porcelanskim figurama muzičara i posuđem. Treća soba nameštena je stvarima iz vremena rokokoa, sa kristalnim svećnjacima, starinskom kaljevom peći, mermernim stolom. U četvrtoj sobi se čuva naslovna strana partiture „Čarobne frule”, naslovne stranice Kantate „Masonska radost” KV 471 i opere „Titovo milosrđe”, koju je Nemeček smatrao „najsavršenijim od svih plodova Mocartove umetnosti”. On je bio profesor filozofije u Pragu i u Beču i, mada nikada nije upoznao Mocarta, prvi je objavio njegovu biografiju. Tu su i portreti Mocartovih sinova: Karla Tomasa i Franca Ksavera Volfganga koji su bili pod zaštitom Nemečeka u Pragu, a koje je poučavao u muzici nekoliko godina posle Mocartove smrti František Ksaver Dušek. Oni su, takođe, rado provodili vreme u Bertramki, radije nego na drugim mestima. U petoj sobi je maketa „Nostic-teatra”, gde je premijerno izveden „Don Đovani”, sa marionetama Dona Ane i Don Đovanija (iz druge polovine XIX veka). Tu su i (metalne) novčanice od dva šilinga u srebru sa likom Mocarta i sa likom Hajdna i poštanske marke sa Mocartovim likom iz 1956. - povodom dvestogodišnjice rođenja i njegove biste u porcelanu i u bronzi.
Mocart je poslednji put došao
Spremajući Don Đovanija... bila je divna, kasna, oktobarska jesen u Bertramki te 1787. godine
u Bertramku u jesen 1791. Priroda je sa „pozlaćenim vinogradima” bila i dalje neodoljivo lepa u okolini Praga. I njegovi prijatelji, takođe, puni obožavanja i odane ljubaznosti. Ali on više nije doživeo osećanja iz 1787. O „Titovom milosrđu” prosuđivali su nemuzikalni „muzički vladari”. Opera je primljena hladno i dvorske intrige su prvi put pratile Mocarta čak do Praga, ali nikada do Bertramke. No, iznad svega, užasna, fatalna bolest pratila ga je svakodnevno. Kada je napustio Bertramku u septembru – „bio je tako melanholičan” - zapisao je Nemeček – „da je nezadrživo zaplakao”.
“Samo ptica može umreti tako
Izgubljena u travi, bez groba, bez imena...”
Tako počinje (i završava) Deseti rondo velikog češkog pesnika Jaroslava Sajferta koji je objavljen u knjizi „Mocart u Pragu” 1956. povodom 200. Mocartovog rođendana. Njegova pesmica puna je najsuptilnijih i najdubljih osećanja prema Mocartu, koje je, nažalost, teško prevesti i čiji je odsjaj u drugom jeziku samo aproksimativan.
Sajfert je osetio za trenutak sam vrh Mocartove transcendentalne lepote. Njegov rad, inače, karakteriše lirska, osećajna, spontana i melodična versifikacija. Ja sam njegovih trinaest ronda čitala u engleskom prevodu, tako da su ovo još dalje - prevodi prevoda. Ali sam osetila blagu lepotu Bertramke, upravo u poznu jesen, u vremenu udaljenom preko dva veka od Mocartovog. Ali njegov duh živi još u ovim odajama!
Bazdulj piše da su Jankovićeve pesme formom listom uzorne, a erudicijom eklektične.
- Očigledno ispisane majstorskom rukom, deluju tako da će većina čitalaca pomisliti da bi ih i oni mogli napisati. Upravo to je, međutim, krajnji pečat veštine. Ustručavam se ovde da izdvojim ijednu pojedinačnu pesmu. U svakoj od njih je ona koenovska pukotina kroz koju ulazi svetlo, ali teško mi je da nekoj dam prednost pred nekom drugom. Vrahajući se višestruko “Svetoj Jeleni”, često sam si postavljao pitanje: Ko još danas ume ovako da piše? I samo sam se jednog pesnika setio: Milovan Danojlić. Ne mislim da se Janković svesno ugleda na Danojlića, ali opet postoje neke podudarnosti. Obojica su (i) sjajni prevodioci, toliko sjajni da njihov prevodilački rad često baca senu na onaj autorski; obojica su videli sveta i poznaju svet, ali nisu postali ona specifična forma palanačkih likova koja svaku tačku na Zemljinom šaru do koje se stiže sa pasošem idealizuje, a unižava jedino svoju rodnu grudu; obojica se planetom poezije kreću toliko slobodno i suvereno da sami stvrajy vlastiti kontekst. Onaj isti Sioran koga je u srpski jezik doveo upravo Milovan Danojlić napisao je da svaki neispisan list papira predstavlja Vaterlo u perspektivi. Janković se ne boji ni Svete Jelene, a kamoli Vaterloa. Ovo je poezija koja unapred priznaje poraz. Kao onaj Borhesov roeta minor koji kaže: “Cilj je zaborav / unapred ga postigoh”, Janković ne piše pesmu ni zbog čega osim zbog pesme same. Njegove pesme pamte i ono što i ne znate da ste zaboravili”, zaključuje Bazdulj.