Intelektualni autoportret smešten u barokni okvir
Čudni su spoznajni procesi u nama! Potrebno je da čovek mnogo doživi, da propati i sam i kao deo opšteg, zajedničkog bola nacije, pa da bar nešto razume od onoga što se zbilo sa našom vlastitom dušom, u bližoj i daljoj prošlosti.
Utoliko je čudnije kada o tim velikim i svetim stvarima govore naši birokrati, taj jalovi podmladak, uvek spreman na radikalne intervencije nad sopstvenim narodom. Strahotno je što ti mladi ljudi govore i bez srca i bez znanja, a još je gore što opšta, društvena klima štiti njihovu reč - reči su akademika Dejana Medakovića (1922-2008).
Svojim delom i opusom zlatnim slovima se upisao u našu kulturu i istoriju, među dragocenim knjigama koje je za sobom ostavio je i “Srpski slikari XVIII-XX veka, likovi i dela”, u skromnom izdanju objavljena prvi put 1968. godine (Matica srpska).
A nedavno je upravo pod svodom Matice srpske promovisano novo izdanje, u izvanrednoj opremi i sa obiljem reprodukcija (“Prometej” i Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture). Na blizu 420 strana nižu se zanosni radovi o dvadesetak likovnih stvaralaca, među kojima su Hristofer Žefarović, Zaharije
Orfelin, Arsa Teodorović, Konstantin Danil, Pavle Simić, Đura Jakšić, Miloš Tenković, Leon Koen, Marko Murat, Uroš Predić, Paja Jovanović…
NEZAHVALNI KALUĐERI
Primerice, tekst o Janku Halkozoviću, čije se ime, kako navodi, u dokumentima prvi put pojavljuje 1748, završava rečima da u “zanimljivom procesu modernizacije naše umetnosti u XVIII veku”, grupi čiji je vodeći deo bio, “pripada ugledna, predvodnička uloga. Govoreći likovnim jezikom, oni su najzaslužniji za proces u kome se stara vizantijska ikonopisačka formula prilagodila dotad nepoznatim baroknim oblicima”.
Za Arsu Teodorovića (17681826), između ostalog, veli da od njegovih pojedinačnih kompozicija crkveno-istorijske sadržine vredi spomenuti zanimljivu sliku koja predstavlja Stevana Štiljanovića u trenutku kada deli hranu gladnoj sirotinji: ”Slikana 1821. za trpezariju manastira Šišatovac iz kojeg je zračio Štiljanovićev kult, ova je slika primer neposredne saradnje Arse Teodorovića sa arhimandritom Lukijanom Mušickim, koji je
OVO JE KNJIGA I STILA I ZNANJA, SKLADNA UPOTREBA REČI I STRUČNIH TERMINA, OPISA I SCENA, SLOBODNIH METAFORA - STOJI U PREDGOVORU PUBLIKACIJE
kod Arse poručio baš ovaj momenat iz Štiljanovićevog žitija, aludirajući na taj način na jedno slično svoje dobročinstvo - deljenje hrane za vreme nerodnih godina - što su nezahvalni kaluđeri ubrzo zaboravili”.
Napis o Ljubomiru Ivanoviću počinje rečima: ”Veliko raspremanje u novijoj srpskoj umetnosti započeto je u Minhenu, koji je već za naše realiste postao primamljiv umetnički centar” preko koga su, napominje, “zaobilaznim putem dospeli u Pariz, centar evropske umetnosti XIX i XX veka”. A tekst o Paji Jovanoviću svojevrsnom napomenom: ”Kao neki stari orao, lebdeo je lik slikara Paje Jovanovića nad našim umetničkim razvojem. Smenjivale su se generacije slikara, nestajale su mnoge snažne ličnosti koje su početkom XX veka izvršile modernizaciju srpskog slikarstva, a ratovi i kobne ratne posledice prerano su i nemilosrdno grabile naše umetničke nade.
U košmaru velikih društvenih preloma, u vrtlogu grozničavih umetničkih traženja, u kojem su ponekad ispisivane najtragičnije lične biografije, sigurno se i nekako stameno izdizao umetnik Paja Jovanović, kome je sudbina namenila ulogu svedoka gotovo svih važnijih zbivanja naše moderne, političke, a razume se i likovne istorije. Tekao je njegov bogati život u vremenskom rasponu kada je Srbijom još godinu dana