TANKA LINIJA IZMEĐU LEKA I OTROVA
Preciznu definiciju i jasnu granicu između leka i otrova nije moguće odrediti. Ako je ključ u dozi, onda je pitanje kakva nam je namera?
Priča o odnosu čoveka prema leku i otrovu i njihovoj upotrebi jeste priča o našoj civilizaciji, odnosu prema prirodi i nauci kojom se bavio autorski tim izložbe „Tanka linija između leka i otrova“- Ivan Stanić, viši kustos Muzeja nauke i tehnike, Svetlana Mitrović, kustos Etnografskog muzeja, i Jelena Manojlović, kustos Muzeja za istoriju farmacije u sastavu Farmaceutskog fakultetu.
- Nas troje smo pre četiri godine radili izložbu „Usitnjavanje“, a potom nastavili saradnju. Otrov je tema kojom možemo svi da se bavimo. Napravili smo fenomenološki pristup i posmatrali temu iz najrazličitijih uglova - kaže Jelena Manojlović. A Ivan Stanić objašnjava naziv postavke: - Istražujući, shvatili smo da se i u svetu i kod nas izložbe bave ili otrovima ili lekovima, a mi smo hteli da ispitamo tu tanku granicu - da li ona postoji, kako se menjala kroz istoriju. U suštini, to je priča o životu i smrti. Šta unosimo u organizam, šta je to što nam spolja šteti, a šta može da nas izleči. Tema je veoma široka, zato smo se koncentrisali na najvažnije stvari. U prvom delu postavke je istorijski pregled onoga šta je čovek kroz istoriju koristio od stvari koje danas znamo da su otrovne ili za koje su i oni znali a nisu hteli to da prihvate.
PRAISTORIJA
U dalekoj istoriji često je dolazilo do nesvesnog trovanja dok se ne utvrdi da je nešto štetno.
- Postoji mnogo supstanci koje su i lek i otrov. Tu je tanka linija. Vodili smo se citatom Paracelzusa: „Sve supstance su otrovi i nema nijedne koja to nije. Samo doza razlikuje otrov od leka“i to je glavni koncept ove priče - kaže Manojlovićeva.
Kada je reč o dalekoj istoriji i lečenju, izdvojena od drugih eksponata iz praistorijskog doba je lobanja koja ima otvor, iz Mokrina.
- Prvobitno su se ti otvori na lobanji pripisivali ranim hirurškim operacijama. Međutim, to nije baš tako, verovatno su infekcije bile u pitanju, jer je zabeleženo tek u srednjem veku da su se ljudima otvarale lobanje kad su ih lečili od epilepsije.
Plastičan primer kojim može da se objasni čitava priča je metal olovo. To je prvi metal koji je čovek koristio, bio mu je dostupan zbog mekoće i niske tačke topljenja. Nauka je dokazala da je olovo kada se nagomilava u kostima toksično. A ono se i danas koristi. Poslednji primer vezan za olovo je od pre nekoliko godina kada se sa Gazele skidala bela boja, koja je olovni oksid. Radnici nisu imali zaštitnu opremu i otrovali su se.
U Viminacijumu, glavnom gradu provincije Gornje Mezije u vreme Rimskog carstva, olovo je bilo dostupno iz lokalnih rudnika, bilo je jeftino, pravili su se predmeti od njega - od vodovoda, preko građevine, do sarkofaga - priča Stanić.
Kada je reč o ovom periodu, važno je pomenuti olovni acetat. Rimljani su voleli slatka vina i pošto je u njima bio veći procenat alkohola, mešali su ga sa olovnim acetatom.
- Vino su držali u olovnim posudama. Utvrdili su da kad vino drže u posudi od olova ne kvari se, već dobija sladak ukus. Zapravo, reakcijom između olova i vina nastaje olovni acetat. Vino je slađe, zaustavlja se rad enzima i ono ima dobar ukus. Donekle su bili svesni da je olovo otrovno, ali je užitak prevagnuo - kaže Manojlovićeva.
Olovo se koristilo i u srednjem veku, kao i vino, dok papa nije zabranio bulom takvo vino u službi. I tad kreću zabrane olova.
- Veoma svesno je čovek u to vreme koristio olovo. U savremenom dobu kada govorimo o derivatima nafte, o benzinu, dvehiljaditih je zabranjeno da se koristi olovni benzin. Ali u Srbiji se koristio još deset godina da bi se potrošile zalihe! Bez obzira na potvrdu i svesnost da je to otrov, da zagađujemo životnu sredinu. Ovo je samo jedan od mnoštva primera da je ekonomska korist često važnija od zdravlja - kaže kustoskinja.
U vreme Rimskog carstva proizvodnja olova je bila identična proizvodnji 2.000 godina kasnije u vreme industrijske revolucije. Tad su zabeleženi i prvi uticaji čoveka na životnu sredinu.
- Azbest se, na primer, dugo koristio za izolaciju. Sad je zabranjen jer je kancerogen. Ovde je i parče rude jadarit, to je aktuelna tema. On nije otrovan, iz njega se dobija litijum. Ali je problematična tehnologija dobijanja litijuma. Da li primeniti skuplju ili jeftiniju? Skuplja ne daje ekonomsku korist a jeftinija daje i ekonomsku isplativost i veliko zagađenje - kaže Stanić.
Deo izložbe posvećen je X-zracima.
- Kada ih je Rendgen otkrio krajem 19. veka doživljavaju planetarnu afirmaciju i ulaze u praktičnu upotrebu. Dok se nije tačno detektovalo koji je nivo toksičnosti na ljudski organizam, toliko su bili popularni da su svi hteli da imaju snimke svog
ISTRAŽUJUĆI, SHVATILI SMO DA SE I U SVETU I KOD NAS IZLOŽBE BAVE ILI OTROVIMA ILI LEKOVIMA, A MI SMO HTELI DA ISPITAMO TU TANKU GRANICU DA LI ONA POSTOJI, KAKO SE MENJALA KROZ ISTORIJU KAŽE IVAN STANIĆ, VIŠI KUSTOS
CIJANID JE POSTAO OZLOGLAŠEN KAD SE MASOVNO KORISTIO KAO GAS CIJANOVODONIK U GASNIM KOMORAMA TOKOM HOLOKAUSTA - KAŽE JELENA MANOJLOVIĆ, KUSTOS
Žene koje su radijum četkicama nanosile na predmete brzo su obolele
skeleta. Čitave porodice su sa decom išle da se fotografišu X-zracima. Nauka je u jednom trenutku dokazala da su štetni pa je to zabranjeno. Ali s druge strane, da nema rendgenskih zraka, teško bi bilo u medicini izlečiti ljude - kaže Stanić.
U muzeju su izložene rukavice i kecelja od olova koji služe za zaštitu od zračenja. Kroz olovo ne prolaze X-zraci i to je njegova korisnost.
Kada su Pjer i Marija Kiri otkrili radijum i polonijum, ljudi su bili fascinirani kako radijum u mraku sija.
- Radijum se stavljao u kozmetičke proizvode, njime se voda obogaćivala… U fabrikama u Americi, Britaniji… radile su isključivo žene jer su bili potrebni tanki prsti za nanošenje radijuma na kazaljke sata. One su četkice morale malo da liznu da bi se napravila fina linija radijuma i počele su da primećuju negativne promene na sebi. A koliko su bile fascinirane radijumom govori i to da su na posao dolazile u haljinama za izlazak jer su čestice radijuma padale po garderobi i ona je svetlucala. S posla bi pravo išle u noćni provod i sijale u mraku. Postojale su i paste za zube sa radijumom da bi se zubi sijali i ljudima su počele vilice da se raspadaju. Tad su shvatili da je radioaktivan - priča Stanić.
Kada se govori o arsenu, u muzeju su izloženi ruda i lekovi.
- Arsen kao lek, tj. kao „salvarsan“i „neosalvarsan“koristio se za lečenje sifilisa. To je bio revolucionaran lek do pronalaska antibiotika. Ali se arsen češće koristio kao otrov, bio je lako dostupan, mala količina je bila potrebna da usmrti nekoga i nije menjao ukus, miris i izgled jela ili napitka - kaže Manojlovićeva.
Kada govorimo o otrovnim životinjama u Srbiji, izdvojene su tri vrste zmija - šarka, poskok i šargan, kao i žaba krastača koja iza ušiju ima žlezde koje luče belu tečnost koja se koristi u medicini, ali ako je uneste u organizam - otrovna je.
Sedamdeset pet odsto svetske flore nalazi se na teritoriji Srbije. Srećom, samo manji broj biljnih vrsta dovodi do ozbiljnih trovanja. Među samoniklim biljkama to su mrazovac, bunika, velebilje, tatula, kozlac.
- Velebilje ili Atropa belladona poznata je iz antičkog doba, od nje su se pravile kapi koje su koristile žene radi „poboljšanja izgleda očiju“. Zapravo, takve kapi se i danas koriste za širenje zenica kod oftalmologa – priča Manojlovićeva.
Jedna od najotrovnijih biljaka Srbije i Evrope je jedić, ali pošto raste na velikim nadmorskim visinama, nije registrovan veliki broj trovanja.
SREDSTVO I CILJ
U narodnoj kulturi određeni postupci vezani su za magijsko ponašanje zbog ostvarivanja nekog cilja.
- Baba Anujka uhapšena je 1928, u 90. godini, i kažu da je na sudu bila vrlo bistra i vešta da izbegne odgovore na pitanja koja joj se nisu dopala. Nikada nije priznala da je nekoga otrovala, samo da je pomagala. Ona je zapravo indirektno trovala tako što bi kad joj neko dođe uvek postavljala isto pitanje „koliko je problem težak?“(mislila je na kilažu osobe). Bila je neuka, ali je precizno za svaki problem dozirala vodicu i svakome ko je dolazio po „pomoć“govorila je – „kada vaš problem legne u krevet na osmi dan, vi nećete više imati problem“. Kolika god bila nečija težina, umirao bi osmog dana. Preciznost joj je bila takva da bi joj i neki hemičari danas pozavideli. Koristila je u te svrhe seme tatule i arsen, koji je bio sastojak mišomora i lako dostupan. Posle suđenja proglašena je krivom. Provela je osam godina u zatvoru, puštena je zbog starosti. Umrla je u 102. godini - priča Manojlovićeva.
Živa danas nije u upotrebi, zabranjena je. U toplomeru je zamenjena galijumom, a u davno vreme imala je drugu svrhu.
- Živa je bila poznata u lečenju sifilisa u 19. veku u Srbiji. Neke priučene žene su imale razvijenu metodu metanje na kad. Onome ko je oboleo od sifilisa prvo bi se utrljavala mast sa živom u telo, onda bi se postavljao na stolicu ispod koje je bilo užareno đule na koje se bacala živa. Pacijent bi se prekrio ćebetom i udisao živina isparenja. Tako uparen ležao bi tri dana u krevetu. Ukoliko bi preživeo, kažu postojala je mogućnost za izlečenje. U stvari, ti ljudi su češće umirali od posledica trovanja živom nego od sifilisa - kaže Manojlovićeva. Cijanid i cijanovodonik poznati su od antike. - Cijanid je postao ozloglašen kad se masovno koristio kao gas cijanovodonik u gasnim komorama tokom Holokausta. Ono što vezuje cijanid i farmaciju jeste to da je najveći farmaceutski kompleks na svetu, koji je nastao dvadesetih godina u Nemačkoj, bio proizvođač ciklona B, koji je usmrtio preko milion ljudi. Šest velikih kompanija je napravilo konglomerat i imali su i tri nobelovca. Sve je stavljeno u funkciju nacističke države. Koncern je istraživanja sprovodio na ljudima. Tražili su osobe određenog pola, visine i težine iz logora, najčešće iz Aušvica. Rezultat svega toga je Nirnberški proces u kojem se sudilo rukovodiocima. Ljudi su korišćeni u eksperimentalne svrhe bez saglasnosti. Kasnije je donet Nirnberški kodeks koji štiti ljude i ne postoji mogućnost da neko nekoga iskoristi u cilju medicinskih istraživanja a da ta osoba ne da saglasnost.
Ovde je plakat na kome se reklamira „pervitin“, koji su koristile nemačka vojska i nacija, to je metamfetamin, tj. spid. Koristio ga je i firer, koji je inače bio pod uticajem raznih psihoaktivnih supstanci. Na reklami proizvoda je pisalo da će vam omogućiti više energije, dobro raspoloženje i da ćete od bolesti brže ozdraviti - kaže Manojlovićeva.
Izložbu možete pogledati do 15. juna.