Pitanje opstanka
Ne volim iluzije. Ni iluzije, ni zavaravanja. goš manje volim laž i obmanu. A najmanje volim licemerstvo.
ZATO POSTAVLJAM JEDNOSTAVNO PITANJE. JEDNOSTAVNO da jednosavnije biti ne može. Evo tog pitanja: Šta je krajnji cilj naše politike prema Kosovu i Metohiji? Drugim rečima, kakvo bi to rešenje mglo biti kojim bismo bili zadovoljni?
Ima onih, čuli smo ih i videli, što pominju „reintegraciju Kosova i Metohije u ustavnopravni sistem Srbije“. Na stranu moja nedoumica o istorijskim činjenicama. U kom je periodu Kosovo bilo integrisano u Srbiju? Pod Kraljevinom nije. Pod Brozom, sačuvaj Bože. Nije valjda da su mislili na Miloševićevo doba?!
No, vratimo se osnovnom. Kako bi Srbija izgedala ukoliko bi se, kojim neverovatnim obrtom, ostvarila ideja o tzv. „suštnskoj autonomiji“i kosovski Albanci pristali na nju? Nije nimalo realistično, ali pretpostavimo argumenta radi.
U tom bi slučaju, sasvim očekivano, sva vlast na suštinski autonomnom Kosovu pripala Albancima s obzirom na njihovu apsolutnu dominaciju u broju stanovnika. Povrh toga bi, takođe na osnovu svoje brojnosti i demokratskih principa, zauzeli otprilike trećinu mesta u srpskom parlamentu što bi značilo da za sve ostale političke stranke (srpske i manjinske) ostaju dve trećine poslaničkih mandata. Dalje, Albanci bi, izvesno, u našoj Narodnoj skupštini delovali kao monolitan blok. Bez njih bi bilo nemogućno formirati stabilnu vladu, tako da bi im se morali prepustiti značajni ministarski resori kao i najvažniji položaji u svim ostalim državnim institucijama. Jasno je da bi oni te pozicije koristili za sistematsko podrivanje političkog, pravnog i ekonomskog poretka u Srbiji forsirajući svoju politiku afirmacije albanskog činioca i, sledstveno, osamostaljenja Kosova i Metohije. Ovo smo iskustvo već doživeli s Hrvatima tokom prve decenije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929). Ako smo na ovo zaboravili, onda bi nam veoma poučno moralo biti ono razdoblje u titoizmu od Ustava SFRJ 1974. do raspada te (kon)federalne tvorevine 1991. kad su albanski komunisti odlučivali o pitanjima u Srbiji i, pri tom, bili konstitutivan element federacije nezavisno od Srbije.
Pitam se, uistinu, da li je jedan ovakav scenario ostvarenje srpskih nacionalnih interesa ili nije? Da li zaista ima onih koji u ovom vide ispravnu nacionalnu politiku? Takvi su, jedini je zaključak, ili slepi kod očiju, ili neiskreni do srži.
Ponavljam i ponavljaću dokle god me ne ućutkaju. Kosovo je, nažalost, izgubljeno Brozovom antisrpskom politikom i Miloševićevim pogibeljnim potezima.
Brozovština je Kosovu i Metohiji (Kosmetu) poklonila omeđenu teritoriju, albansku vlast i autonoman status. Milošević je otvaranjem srpskog pitanju u okviru i u logici očuvanja socijalističkog jugoslovenstva, insistiranjem na državnom (i ideološkom) kontinuitetu i primenom nasilnih metoda, dokrajčio proces odvajanja Kosova od Srbije. S tom tragičnom sudbinom se moramo pomiriti. Negiranje očiglednog ni dosad nas nikud nije odvelo. Neće ni ubuduće.
Danas nas je 850.000 manje nego pre jedne decenije. Od tih šest miliona tri stotine hiljada stanovnika, kad se oduzmu etničke manjine i naši državljani u inostranstvu (najbolji nam odlaze u buljucima), u Srbiji nema više od pet miliona Srba. Ako se ovaj poguban pravac nastavi, za pedeset godina nas, kao naroda, neće biti. Još jedan podatak zvuči zlokobno. U 2022. rodiće nam se 61.000 beba, umreće 114.000 građana Srbije. Bolno, ali istinito. Alarmantno.
Stanje nacije u intelektualnom, moralnom i ekonomskom smislu - katastrofalno je. Ne zna se jesmo li manje obrazovani, manje moralni ili više siromašni. Škola nam je na najnižim granama, normalizovali smo egoizam i kriminal, kukumavčimo za milostinju po belom svetu. Uljuljkujemo se snovima. Opasnim snovima. Onomad je veliki Fjodor Mihailovič napisao: „Ako nema Boga, sve je dozvoljeno“. Dodao bih skromno: „Ako nema pameti i poštenja, propast je neizbežna“. Sutra će biti dockan. Možda nam je već otkucao istorijski časovnik. Možda nam cure poslednje truni srpskog peščanog sata. Hteo bih da verujem da nije tako. Hteo bih da verujem da u mom narodu ima preostale snage, dostojanstva i dobrote. Verujem da možemo, ako se odvažimo. Otpišemo ono što je izgubljeno i krenemo napred.
Naša je prva dužnost ova. Ostaviti potomstvu bolju zemlju od one koju su od prethodne generacije nasledili. Istoriju, predanje i svetinje nam niko ne može oteti. Niko, osim nas samih.