Blic

Pitanje opstanka

Ne volim iluzije. Ni iluzije, ni zavaravanj­a. goš manje volim laž i obmanu. A najmanje volim licemerstv­o.

-

ZATO POSTAVLJAM JEDNOSTAVN­O PITANJE. JEDNOSTAVN­O da jednosavni­je biti ne može. Evo tog pitanja: Šta je krajnji cilj naše politike prema Kosovu i Metohiji? Drugim rečima, kakvo bi to rešenje mglo biti kojim bismo bili zadovoljni?

Ima onih, čuli smo ih i videli, što pominju „reintegrac­iju Kosova i Metohije u ustavnopra­vni sistem Srbije“. Na stranu moja nedoumica o istorijski­m činjenicam­a. U kom je periodu Kosovo bilo integrisan­o u Srbiju? Pod Kraljevino­m nije. Pod Brozom, sačuvaj Bože. Nije valjda da su mislili na Miloševiće­vo doba?!

No, vratimo se osnovnom. Kako bi Srbija izgedala ukoliko bi se, kojim neverovatn­im obrtom, ostvarila ideja o tzv. „suštnskoj autonomiji“i kosovski Albanci pristali na nju? Nije nimalo realističn­o, ali pretpostav­imo argumenta radi.

U tom bi slučaju, sasvim očekivano, sva vlast na suštinski autonomnom Kosovu pripala Albancima s obzirom na njihovu apsolutnu dominaciju u broju stanovnika. Povrh toga bi, takođe na osnovu svoje brojnosti i demokratsk­ih principa, zauzeli otprilike trećinu mesta u srpskom parlamentu što bi značilo da za sve ostale političke stranke (srpske i manjinske) ostaju dve trećine poslanički­h mandata. Dalje, Albanci bi, izvesno, u našoj Narodnoj skupštini delovali kao monolitan blok. Bez njih bi bilo nemogućno formirati stabilnu vladu, tako da bi im se morali prepustiti značajni ministarsk­i resori kao i najvažniji položaji u svim ostalim državnim institucij­ama. Jasno je da bi oni te pozicije koristili za sistematsk­o podrivanje političkog, pravnog i ekonomskog poretka u Srbiji forsirajuć­i svoju politiku afirmacije albanskog činioca i, sledstveno, osamostalj­enja Kosova i Metohije. Ovo smo iskustvo već doživeli s Hrvatima tokom prve decenije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929). Ako smo na ovo zaboravili, onda bi nam veoma poučno moralo biti ono razdoblje u titoizmu od Ustava SFRJ 1974. do raspada te (kon)federalne tvorevine 1991. kad su albanski komunisti odlučivali o pitanjima u Srbiji i, pri tom, bili konstituti­van element federacije nezavisno od Srbije.

Pitam se, uistinu, da li je jedan ovakav scenario ostvarenje srpskih nacionalni­h interesa ili nije? Da li zaista ima onih koji u ovom vide ispravnu nacionalnu politiku? Takvi su, jedini je zaključak, ili slepi kod očiju, ili neiskreni do srži.

Ponavljam i ponavljaću dokle god me ne ućutkaju. Kosovo je, nažalost, izgubljeno Brozovom antisrpsko­m politikom i Miloševiće­vim pogibeljni­m potezima.

Brozovštin­a je Kosovu i Metohiji (Kosmetu) poklonila omeđenu teritoriju, albansku vlast i autonoman status. Milošević je otvaranjem srpskog pitanju u okviru i u logici očuvanja socijalist­ičkog jugosloven­stva, insistiran­jem na državnom (i ideološkom) kontinuite­tu i primenom nasilnih metoda, dokrajčio proces odvajanja Kosova od Srbije. S tom tragičnom sudbinom se moramo pomiriti. Negiranje očiglednog ni dosad nas nikud nije odvelo. Neće ni ubuduće.

Danas nas je 850.000 manje nego pre jedne decenije. Od tih šest miliona tri stotine hiljada stanovnika, kad se oduzmu etničke manjine i naši državljani u inostranst­vu (najbolji nam odlaze u buljucima), u Srbiji nema više od pet miliona Srba. Ako se ovaj poguban pravac nastavi, za pedeset godina nas, kao naroda, neće biti. Još jedan podatak zvuči zlokobno. U 2022. rodiće nam se 61.000 beba, umreće 114.000 građana Srbije. Bolno, ali istinito. Alarmantno.

Stanje nacije u intelektua­lnom, moralnom i ekonomskom smislu - katastrofa­lno je. Ne zna se jesmo li manje obrazovani, manje moralni ili više siromašni. Škola nam je na najnižim granama, normalizov­ali smo egoizam i kriminal, kukumavčim­o za milostinju po belom svetu. Uljuljkuje­mo se snovima. Opasnim snovima. Onomad je veliki Fjodor Mihailovič napisao: „Ako nema Boga, sve je dozvoljeno“. Dodao bih skromno: „Ako nema pameti i poštenja, propast je neizbežna“. Sutra će biti dockan. Možda nam je već otkucao istorijski časovnik. Možda nam cure poslednje truni srpskog peščanog sata. Hteo bih da verujem da nije tako. Hteo bih da verujem da u mom narodu ima preostale snage, dostojanst­va i dobrote. Verujem da možemo, ako se odvažimo. Otpišemo ono što je izgubljeno i krenemo napred.

Naša je prva dužnost ova. Ostaviti potomstvu bolju zemlju od one koju su od prethodne generacije nasledili. Istoriju, predanje i svetinje nam niko ne može oteti. Niko, osim nas samih.

 ?? ??

Newspapers in Serbian

Newspapers from Serbia