Kriza identiteta je sve dublja i sve prisutnija
Mislim da me najviše obežilo to da sam nastojala svaki put izbjeći sve klišee - kaže čuvena glumica Ksenija Marinković.
OSVOJILA JE I publiku i kritiku brojnim maestralnim rolama na sceni („Buđenje proleća“, „Kralj Lir“, „Leda“, „Magic and Loss”...) i ekranu („S one strane“, „Ustav Republike Hrvatske“, „Nebesa“...), otvorila je ovogodišnji Festival autorskog filma u okviru kojeg je prikazan i film „Da li ste videli ovu ženu?”.
Reč je o pomalo začudnom, svojevrsnom omnibusu sazdanom od tri priče, tri životne situacije u kojima je glavna junakinja, uvek drugačija, izvesna Draginja koju blistavo tumači Ksenija Marinković.
Razgovor za “Blic” rađen je, pod okriljem FAF-A, posle novinarske projekcije, a pre konferencije za medije…
U filmu vas vidimo, da tako kažemo, u nekoliko života. Očigledno je na delu bio vrlo zahtevan glumački zadatak. Koji, kakav je bio vaš pristup?
- U najkraćem; ono što smo se dogovorili kad smo shvatili da će biti dugometražni igrani - jer isprva je trebalo biti kratki - da to sve funkcioniše na nivou apstrakcije. Zapravo, konkretna je njezina bol, odnosno bol sve tri, tj. opšta bol koju donosi traženje svoga mesta u svetu. Sve je postavljeno, recimo, emotivno i filozofski.
U glumačkom oblikovanju ste, između ostalog, prepleli tu opšte-ljudsku sa onim što je lični bol junakinje...
- Mislim da se tako mora raditi. Pretpostavljam da bi svaka glumica našla u tome neku svoju bol koja se prepoznaje. Iz toga se gradi, iz toga se kreće. To je jako teško staviti na neku drugu osobu ili glumiti tri razne žene. Možda čak ne bi imalo ni smisla. Ja sam radila kao pomak prema karakteru. Ali generalno to mora biti neka opšta nemoć koju žena oseća na sebi, a svaka je oseća na svoj način, imam je i ja u ovim godinama u nekim momentima, što je sve, naravno, vezano za pitanje identiteta.
Nije li upravo pitanje identiteta jedno od akutnih, ključnih pitanja današnjice. Ne u nacionalnom, političkom smislu...
- ... čak ni u ženskom!
Možda bismo mogli reći da se upravo s tim pitanjem, problemom bazičnog identiteta, manipuliše u političkom, nacionalnom, potrošačkom smislu?
- Tako je. Odnosno ono o čemu smo mi razgovarali tokom rada na filmu i do čega smo došli - da je to kriza koja je sve prisutnija i sve dublja u svim sektorima društva. To se odnosi i na mlade koji isto tako u neki bezdan osećaju i neku nemogućnost da iz svoje kože iskoče, da to tako nazovemo. I muškarci i žene i stari i mladi... Zapravo da svi vide da negde postoji nešto što nas ozbiljno kljuca, a ne znamo tačno šta je.
Da li je deo problema u činjenici da nemamo vrednosni sistem, repere?
- Svakako. Vrednosni sistem je uništen, rastočen. A pošto čoveku trebaju reperi, na neki način svako ga gradi sam za sebe. Očito , ta individualizacija je dvostrana. Sa jedne strane to je dobra stvar zato što si odgovoran sam za sebe za svoj odnos prema svetu i kako ga izgradiš tako će ti biti, a, sa druge, to znači i sve manje podrške i pomoći od okoline. Odnosno ta pomoć izgleda licemerno, čudno izgleda, kao da nema prave empatije.
Šta je obeležje današnjeg duha vremena?
- Da je bez duha. Odnosno sa paralelnim duhovima, svako odabira svoj tako da imam osećaj da živimo u paralelnim svetovima.
Šta je još aktuelno u vašoj profesionalnoj karijeri?
- Odlučila sam, radim uglavnom stvari koje me interesuju. Sada bi trebalo da snimam, ovde u Srbiji, seriju „Poseta“Veljka Mićunovića. I socijalna drama, i triler... Sve se vrti oko oko lika koji se zove Danka, koji igram, žena kojoj je poginuo muž tuđim nemarom.
A u pozorištu?
- Nedavno sam režirala predstavu „Tvorničke postavke“Ivica Ivanišević i Marina Vujčić u privatnom kazalištu “Morzugva”. Komedija o dva bračna para; zagrebačkih intelektualaca i estradnih nazovi zvezda iz provincije, koji su različiti i po godinama, a među kojima se svašta izešava u susretu ta dva sveta i u susretu sa pitanjem mogu li i kako ta dva sveta zajedno…
Da li je to vaš rediteljski debi? Šta je čudo susreta ta dva sveta?
- Jeste. Čudo susreta je ono što se na kraju dogodi nakon svih peripetija, od ljubavnih pa nadalje.
Šta vas je obeležilo u nesumnjivo bogatoj karijeri?
- Mislim da me obežilo to da sam nastojala svaki put izbeći sve klišee.