Fenomen Konstrakta, Goran Petrović, bitka kroz nove književne nagrade...
Vladislava Gordić Petković, Vladislav Bajac i Vesna Trijić za „Blic“o onome što je obeležilo minulu godinu u ovdašnjem književnom životu.
I DOK SE, kako to početkom godine kod nas biva, sve više u žiži interesovanja javlja priča o književnim nagradama, „licitira“se naslovima i imenima, prognozira... istina nešto tiše ali takođe pobuđujući znatnu pažnju sumiraju se utisci o onome što minula godina (ni)je donela, čime (ni)je iznenadila, šta je „oduvek bilo tako“, šta „nikad nije bilo tako“, šta će se zaboraviti, šta pamtiti...
„Blic“je zamolio istaknutog književnog znalca i profesora Vladislavu Gordić Petković, poznatog pisca i izdavača, osnivača i čelnika „Geopoetike“Vladislava Bajca i uglednog književnog kritičara Vesnu Trijić da - nezavisno jedni od drugih - u pozitivnom i/ili negativnom smislu izdvoje po pet stvari (pojava, knjiga, fenomena, događaja...) koji su obeležili 2022. kada je o knjigama i književnosti reč.
Sajam
Po opštem uverenju nesumnjivo važna činjenica jeste da je posle dve godine pauze, zbog pandemije korona virusa, pod kupolama Beogradskog sajma održan Beogradski međunarodni sajam knjiga.
Upravo to je i Vladislav Bajac uvrstio u svoj izbor, napominjući:
- Svakako i dalje najvažnija fešta knjiga u Srbiji i regionu, Beogradski međunarodni sajam knjiga simbolički je pokazao da bez njega knjige u intelektualnoj javnosti nisu na svom dostojnom mestu. Posle dve godine pauze, u kojoj su se izdavači ponašali pomalo „protiv sebe“odbjanjem da se ova manifestacija održi, ali time i pokazujući svest o svojoj odgovornosti pred kovid pošasti, on se vratio ljubiteljima gužve i druženja.
Vesna Trijić, takođe, izdvaja Sajam, rekavši:
- Nakon dvogodišnje pauze, prouzrokovane pandemijom kovida 19, u poslednjoj nedelji oktobra prošle godine, ponovo je održan Međunarodni beogradski sajam knjiga, pod sloganom „Povratak napisanih“. Pored obilja produkcije, koju je jednom čoveku nemoguće u potpunosti sagledati, Sajam je doneo izuzetno bogat tribinski program, sa kojim se, u našoj kulturi, ništa ne može porediti: probrane teme, promocije, sagovornici, sloboda u izražavanju mišljenja i njihova potpuna ravnopravnost – sve to ovu manifestaciju i dalje čini nezamenljivom.
Vladislav Bajac je na tom tragu otišao korak dalje i apostrofirao to što su izdavači u Odboru Sajma knjiga, ističući:
- Šira javnost nije bila upoznata sa neverovatnom činjenicom da već poduži niz godina telo koje je odlučivalo o nizu važnih pitanja ove manifestacije u svom sastavu nije imalo predstavnike izdavačke delatnosti. U skoro šest decenija postojanja jednog od najvećih i najvažnijih sajmova u Evropi, izdavači su ravnopravno učestvovali u Savetima/odborima Beogradskog sajma. U opštom paketu marginalizacije kulture, njihovim izostankom bio je dodatno srozan značaj ove struke. Od avgusta 2021. u Odboru se nalaze predstavnici svih postojećih udruženja izdavača Srbije, deleći sa upravom grada Beograda i preduzećem “Beogradski sajam” odgovornost za uspehe i neuspehe povratka ovog praznika.
A istakao je Bajac i Grupaciju izdavačke delatnosti, knjižara i distributera pri Privrednoj komori Srbije:
- U protekloj godini je revitalizovana aktivnost ove već postojeće Grupacije. Njena aktivnost je, izborom novog rukovodstva i podrškom Privredne komore Srbije, podignuta na vidljivo viši nivo. Nova energija je bez odlaganja krenula u definisanje problema i njihovo razrešavanje. Svrha svih ovih promena je u vraćanju stručnih i validnih kriterijuma u pitanja esnafa, čime se nanovo legitimišu institucije kulture koje su u Srbiji na ivici pasivnosti i nestajanja.
Srbija je već poznata po nekih, izvori kažu, čak 400 književnih nagrada. Naravno da ogromna većina njih jeste i topografski i suštinski od marginalnog kulturnog značaja, navodi Bajac
Jubileji
Pažnju „Blicovih“sagovornika privukli su i jubileji, sećanja...
Vladislava Gordić Petković izdvaja tri. Jedan od njih odnosi se na Voju Čolanovića.
- Mogli bismo delo ovog pisca da posmatramo ne samo u kontekstu evropske i svetske (američke) postmoderne književnosti (dela Tomasa Pinčona pre nego Horhea Luisa Borhesa) nego i kao vitalni nastavak srpskog modernizma (u vidu jezičkog nasleđa Stanislava Vinavera, pre svih), sa oslanjanjem na evropsko i američko iskustvo (poetike Andrea Žida, Oldosa Hakslija,
Džejmsa Džojsa, Vilijama Foknera).“Samo ova rečenica najboljeg poznavaoca stvaralaštva Voje Čolanovića, Jelene Žurić, odlično opisuje delo laureata Nin-ove nagrade, i ukazuje na njegovu važnost u istoriji naše književnosti. U slavu stogodišnjice piščevog rođenja, Jelena je priredila dnevnike Voje Čolanovića iz perioda 1942-1945. pod naslovom „O opstanku i bivstvu“, u izdanju RTS-A. Dnevnički zapisi otkriće kako budući pisac pokušava da se iskobelja iz „baruštine svakodnevnog života“, i kako postaje sopstveni narator i junak, veli Vladislava.
Potom apostrofira jubilej, stogodišnjicu slavnog dela Dž. Džojsa - “Uliks”
- Stogodišnjica Džojsovog romana obeležena je tako da se podsetimo dela koje, „makar i ironijski“, čuva milenijumsko nasleđe čovečanstva. Stefano Erkolino napisao je da je enciklopedizam „Uliksa“poslednji bedem pred apokalipsom, i čini se da nema boljeg opisa konteksta u kom smo tokom 2022. slavili Džojsovo delo.
Kao i vek od Mihizovog rođenja:
- Stogodišnjica rođenja Borislava Mihajlovića Mihiza,
pisca i kritičara kog su nazivali mentorom talenata i prvim čitaocem klasika naše književnosti, utemeljitelja koordinata kulturnih vrednosti u kojima živimo i danas, imala je ne samo prigodnu i kritičko-interpretativnu nego i sentimentalnu važnost za mnoge među nama.
Vesna Trijić podseća: - Početkom prošle godine, na Bogojavljenje, u Carstvo nebesko se preselio Radovan Beli Marković, jedan od najvećih srpskih pisaca, naših savremenika. Ostavio je za sobom impozantan, poetički razuđen pripovedni opus, u kojem su srpska istorijska i kulturna egzistencija izražene na oratorijumski način, posredstvom jezika u kojem su se crkvenoslovenskih leksički i sintaksički nanosi isprepletali sa prepoznatljivim stilskim osobenostima velikih pisaca 20. veka. Belo Valjevo koje je R. B. Marković izumeo i naselio ga gospođama i kavalerima, literatama i špijunima, živima i mrtvima, novi je Makondo, zauvek upisan u mapu srpske književnosti.
A Vladislava Gordić Petković izdvaja i „Heroine“, odnosno Milicu Stojadinović Srpkinju i Katalin Ladik.
Da li će kvalitet knjige određivati novac i provincijalnost
- Evropska prestonica kulture donela je Novom Sadu grozničavo obilje kulturnih događaja: u njemu se svakako izdvaja programski luk „Heroine“, koji nas je podsetio na dve pesnikinje. U ovom programskom ciklusu oživljeno je sećanje na Milicu Stojadinović Srpkinju i vraćena je u žižu pažnje Katalin Ladik, pesnikinja, glumica i multimedijalna eksperimentatorka. Njen poetsko-prozni omnibus „Mogu li da živim na tvom licu“u izdanju (Re)konekcije izazvao je veliku čitalačku pažnju. U toj verbalno-vizuelnoj povesti samoistraživanja koju autorka naziva „romaneskna životna priča” raščitava se mapa više života otelovljenih u umetnosti.
Nove knjige
Kada je o konkretnim knjigama i poznatih ili manje poznatih pisaca reč Vesna trijić izdvaja dva autora.
- Nakon poduže pauze, prošle godine su objavljena dva nova naslova Gorana Petrovića, „Papir sa vodenim znakom“i „Ikonostas sveg poznatog sveta“, delovi zamišljenog Romanadelte, opsežne romaneskne celine čije ćemo nastavke čitati u predstojećim godinama. Vraćajući se Miloradu Paviću, u pogledu formalnog upodobljavanja narativa vanliterarnim oblicima, u ovom slučaju jednom obliku reljefa, Goran Petrović posredno najavljuje ambiciozan romaneskni projekat u čijem okviru bi taj zamoreni pripovedni oblik mogao da bude poetički rekapituliran ali i obnovljen. Izdvaja i:
- Kao najprijatnije iznenađenje, iz prošlogodišnje produkcije bih izdvojila roman „Teferič na Slaviji“, mlade i široj publici još uvek nedovoljno poznate autorke Sanje Savić Milosavljević. Zanima je pre svega čovek, biće divno i bedno istovremeno, njegova moralna fizionomija. Na tragu Dragoslava Mihailovića, ona vešto barata skazom, usmenim govorom mladih ljudi iz različitih socijalnih i kulturnih sredina, i stvara prozu u kojoj ima snage i dubine, nezaboravnih likova. Od ove autorke, u budućnosti, mnogo očekujem.
Pod odrednicom ‘knjige’, Vladislav Bajac duhovito navodi:
- O njima drugi put. Kada im izbor događaja i fenomena utre put.
Fenomeni
Kada je o fenomenima reč, Vesna Trijić skreće pažnju:
- Sve je više, u pogledu žanra i oblika, heterogenih knjiga, na koje postojeća književnoteorijska nomenklatura nije primenljiva; obično se takve knjige tretiraju kao romani, ali među njima ima i putopisa, memoara, eseja, zbirki kratkih priča, zapisa i sl. To verovatno znači da se bliži vreme kada ćemo u razumevanju i plasiranju književnih dela morati da odustanemo od nasleđenih navika i da priznamo da postoje stihovi i proza, a da su sve ostalo prevaziđene konvencije.
Vladislava Gordić Petović apostrofira: Fenomen Konstrakta
- U nedostatku bolje definicije fenomena kojim smo počastili Evropu, reći ću samo da je vlasnica rečenice „moje ime je Konstrakta i pobedu očekivala nisam“spoj Kejt Buš i Judite Šalgo koji nam se nekim čudom dogodio da pokaže šta jesmo i šta bismo mogli biti.
A Vladislav Bajac upečatljivo skenira, što bi se reklo, “stanje stvari” kada je o priznanjima reč, i šta to zapravo znači, o čemu govori..., a što je odredio kao fenomen: „bitka kroz nove književne nagrade“
- Srbija je već poznata po nekih, izvori kažu, čak 400 književnih nagrada. Naravno da ogromna većina njih jeste i topografski i suštinski od marginalnog kulturnog značaja. No, to ne umanjuje srpsku neodoljivu želju da i u ovoj književnoj struci svaki pisac ponese neki venac na svojoj glavi. Uvođenje u javnost nagrade Beogradski pobednik a priori je, čak i da je dobronamerno, protumačeno je kao kreiranje pandana već postojećoj Ninovoj nagradi. Ne bez osnova. Pošto je njoj prethodio bojkot Ninove nagrade od strane nekolicine pisaca, ona je time i definisana na ovaj način. Možda i bez osnova. Svejedno je šta je prevagnulo u njenom stvaranju, stvorena je još jedna podela u književnom svetu (čak i po istoj novčanoj sumi), kako kod pisaca tako i u navijačkoj čitalačkoj publici. Ova, 2023. najavila nam je povratak i još jedne – Nagrade Špiro Matijević, koja će novčanim iznosom nadmašiti dve pomenute. Ona će se time svakako nametnuti. I šta će se dogoditi? Imaćemo realnu sliku književne Srbije, podeljene na još jedan, realističan način: kvalitet knjige možda će određivati novac i provincijalnost. Ili neće. Ali, otvara se mogućnost. Da li ćemo doživeti još jedan apsurd: da novac koji mu se daje (osiromašenom piscu) zapravo ugrožava tog istog pisca. Ako ništa drugo, njegovo dostojanstvo. Ili ćemo najzad doživeti ideal: da najveći novčani iznos najbolji mogući žiri dodeli, čista srca, najboljoj knjizi, kaže Bajac.