Sa Beogradskom filharmonijom u Budimpešti
Fenomenalni nemački maestro Gabrijel Felc sa Beogradskom filharmonijom u petak 13. kada se dočekala Nova godina po julijanskom kalendaru i dan prepodobne Melanije (imendana moje majke), poveo je slušaoce u punoj dvorani Kolarčeve zadužbine na muzičko puto
IZMENU U REDOSLEDU programa (iz čisto praktičnih razloga, jer je Bartok svoju Muziku za gudače, perkusije i čelestu zamislio kao dva ravnopravna gudačka orkestra između kojih treba postaviti udaraljke za razliku uobičejenog rasporeda instrumentalista u simfonijskom orkestru) najavio je sjajni dirigent Felc na čistom srpskom jeziku – što je govorilo ne samo o njegovoj žeđi za učenjem novog nego i o poštovanju za našu zemlju, naš jezik i našu filharmoniju. Čak i kada diriguje iz nota (što je ovom prilikom bio slučaj, sa izuzetkom Lista) on uglavnom gleda u instrumentaliste – svoje sabesednike – a ne u partituru. Iz ovog potpuno jedinstvenog Bartokovog remekdela koje se retko izvodi izvukao je maksimum izražajnosti, kako u početnoj fugi, u linearnom vođenju glasova, ali i u karakterističnim akordskim sklopovima u kojima se čuju i celostepena saszvučja. Svoju ekspresivnost partiturom i njenom potresnom dramatikom i snažnim ritmičkim impulsima (posebno u drugom stavu) sasvim je uspeo da prenese na Beogradske filharmoničare koji su sledili i njegovu i Bartokovu kolorističku fantastiku kroz hromatske pasaže, varijacije, zadivljujuća kontrapunktska rešenja. Publika u Kolarčecoj zadužbini aplaudirala je posle trećeg stava, prepoznajući muziku iz Kjubrikovog filma „Isijavanje“.
U drugom delu izvedena je 81. Hajdnova simfonija u Ge-duru (Felc je zahtevao da je muzičari interpretiraju stojeći, a on ju je dirigovao bez palice – kako uglavnom čine horovođe ističući lepotu melodijskih fraza). U drugom stavu, temi sa tri varijacije je lepi solo imala koncertmajstorica Tijana Milošević, a pubila je ponovo zatapšala posle trećeg stava, privlačnog menueta sa elementima lendlera, jer ne gleda ni u dobro napisane programe filharmonije a ne dolazi ni na odlična predavanja muzikološkinje Maje Čolović Vasić koja uvek pre koncerta uvodi u program Filharmonije.
Na kraju koncerta čuli smo najpoznatiju i najčešće izvođenu Listovu simfonijsku poemu „Prelidi“po stihovima francuskog pesnika Lamartina iz ciklusa „Poetske meditacije“, koji je čitav ljudski život smatrao preludijumom u budući život posle smrti. Kroz metafizički štimung do ozarenog vrhunca, olujnih vihora i herojskih prizvuka Felc je sledio pesnikovu ideju da je život niz epizoda koje vode do smrti, koju ni pesnik ni kompozitor nisu tragično osetili, nego, naprotiv, sa verom u novi i bolji život.
Ja sam bila i u Fertedu, zamku grofova Esterhazi u kome je službovao trideset godina Jozef Hajdn, gde je nastalo sedamdersetak od ukupno 104 mnjegove simfonije, koji je blizu mađarske granice sa Austrijom,
a i u Bartokovoj kući na brdovitim padinama Budima, u kojoj je boravio od 1932. do 1940. godine i u kojoj je napisao „Muziku za gudače, udaraljke i čelestu“1936, ali je najdublji utisak na mene ostavila poseta muzeju Franca Lista u oktobru 1998. godine, sa đacima Muzičke škole „Stanković“. On se nalazi u ulici Andraši u kojoj je i veličanstvena Opera. List je 1875. postao predsednik novoutemeljene Muzičke akaddžemije u Budimpešti, koja je osnovana njegovom zaslugom. U ulici Andraši radio je besplatno (kako se od njega sasvim i moglo očekivati). Goste je primao utorkom, četvrtkom i subotom od tri do četiri popodne. U trećoj sobi bila je učionica i tu je držao predavanja: svi su dolazili zajedno i zajedno su i muzicirali (čime se „opravdava“prisustvo pet instrumenata sa klavijaturama). To je ujedno bio i Listov poslednji stan u mađarskoj prestonici. U tri sobe smešteni su njegovi lični predmeti, pera, naočare, portativni klaviri (na kojima je komponovao za vreme turneja), portreti (njegove porodice i njegovi), escajg, zvučne viljuške, fotelje, molitvenik, krst – koji je nosio svuda sa sobom. Srce uzdrhti od uzbuđenja pred ovom čudesnom istorijom smeštenom u tri luksuzne sobe u otmenoj četvrti Budimpešte. Ljubazna kustoskinja, čuvši da smo delegacija iz beogradske muzičke škole, upitala nas je da li neko želi da nešto odsvira na Listovom koncertnom braon klaviru. Prišla mu je i otvorila poklopac. Niko se nije usudio. Nisam ni ja – a toliko sam želela. Pomislila sam: izgledalo bi to kao da i tamo đacima držim čas, da se razmećem svojim umećem. I dan danas se kajem što sam propustila tu jedinstvenu priliku. Prekasno!
Tradicionalni koncert Prvog beogradskog pevačkog društva
Dva dana kasnije takođe u Kolarčevoj zadužbini u prisustvu Njegove Svetosti patrijarha srpskog gospodina Porfirija i sa njegovim blagoslovom koncert je priredilo Prvo beogradsko pevačko društvo, koje ove godine proslavlja 170. rođendan. Na njegovom čelu smenjivali su se naši najveći kompozitori i dirigenti a sada ga već dve decenije vodi Ruskinja Svetlana Vilić, uspostavljajući dobar balans ženskih i muških glasova. Za razliku od izvrsnog nemačkog umetnika Gabrijela Felca koji diriguje profesionalnim muzičarima, Svetlana vodi amatere koji vole horsko pevanje, a koji su različitih zanimanja – arhitekte, biolozi, fizičari, konobari
i apotekari i koje okuplja ljubav prema pevanju, prema muzici pravoslavlja i našoj narodnoj tradiciji. Za razliku od Felca čija je dirigentska ruka kao stvorena da vodi slavna nemačka remekdela – Baha, Betovena, Bramsa, Svetlanina (koja takođe program diriguje napamet) je slovenski meka, osećajna, u širokim potezima kao da direktno iz srca posežu. Od amatera uspela je da „stvori“gotovo profesionalni hor, negujući kultivisan zvuk, nežna pijana, delikatne dinamičke gradacije.
Dečji hor Prvog beogradskog pevačkog društva vodi violončelistkinja Radmila Knežević i u njenim dugim legatima oseća se kao da prevlači gudalom preko glasnih žica svojih malih pevača. Oni su nežno, ne forsirajući glasove izveli grečevski raspev „Bogorodice djevo“.
Solistkinja sopranistkinja Ana Cvetković Stojnić imala je svojevrsnu duše punu vokalizu nad horskim isonom u kompoziciji Sviridova „Ljubov svjataja“. Pored njega slušali smo i Arhangelskog („Hvalite gospoda s nebes“), Česnokova („Veličit duša moja Gospoda“), Balakirjeva („Sviše proroci“). Od vokalnih solista čuli smo i dugogodišnje odane članove ovog hora – Atinu Gajdoš, Anu Petrović i moćni glas Ljubomira Ćurčića koji je i član ču
venog Hora Radio televizije Srbije. Od naših kompozitora na početku smo slušali najlepši ikad napisani „Oče naš“Josifa Marinkovića“, „Vozbranoj vojevodje“Miodraga Govedarice, dugogodišnjeg člana operskog hora, koji godinama piše predivne duhovne horske numere, „Svjete tihij“Dušana Vilića, dirigentkinjinog sina, koji je kao i ona svoje umeće stekao u Rusiji, a pored dirigovanja i komponovanja on je i violinista, pevač i orguljaš. Čuli smo i „Slavu vo višnjih Bogu“Isidora Bajića, najvećeg predstavnika vojvođanske muzičke kulture na prelasku iz XIX u XX vek (na „bis“i njegovu najpopularniju horsku numeru „Srpkinja“u izvođenju oba hora koja je naišla na burna odobravanja publike koja je do zadnjeg mesta ispunila Veliku salu Kolarčeve zadužbine) i, raztume se, svog najvećeg horovođe Stevana Stojanovića Mokranjca, koji je slavu Prvog beogradskog pevačkog društva proneo na turnejama širom Evrope, na kojima su članovi Hora ispraćeni ovacijama.
Ovoga puta ovacije je imala i Radmila Knežević sa svojim mališanima posle „Zaveta Svetom Nikoli“(gitariste) Radoslava Dokmanovića, uz instrumentalnu podršku autora, flautistkinje Nikoline Brdarević i violončelistkinje Ane Sladojević.
Po završetku koncerta protojerej i predsednik Društva Petar Lukić podsetio je prisutne na slavnu istoriju najstarijeg hora u Srbiji (15 godina starije Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo je tada pripadalo Austrougarskoj), a Njegova Svetost patrijarh Porfirije je poželeo da još mnogo godina svi zajedno sa Horom Prvog beogradskog pevačkog društva pevamo u slavu Gospoda!