Od „Despota Stefana“do Satija
XIX vek bio je vek opere! Italijani su dali prava remek-dela belkanta, Nemci - muzičke drame zasnovane na germanskim mitovima, Francuzi - poetične lirske opere, Rusi - istorijskoherojske i opere-bajke... Paralelno su se stvarale i komične opere.
U XX VEKU disonanca je osvojila muzički svet pa i svet opere i gotovo jednoglasno i autori i interpretatori su odustali od opera. S obzirom da je srpska opera rođena tek početkom prošlog veka (1903. „Na uranku“Stanislava Biničkog) vrlo malo kompozitora odlučilo se da odvoji mnogo vremena, stvaralačke energije, pa i života samog da stupi na opersko tle.
Stoga je novu operu Miroljuba Aranđelovića Rasinskog trebalo dočekati sa velikom svečanom dobrodošlicom, otvoriti joj širom vrata Narodnog pozorišta, a autoru postaviti crveni tepih da uđe na premijeru!
Umesto toga - premijera je bila u premalom prostoru Pozorišnog muzeja, svedena na koncertno izvođenje – bez dekora (razume se), kostima, iluminacije i svega onoga što čini čaroliju operske pozornice. Nije tu mogao da stane ni orkestar – pa je ulogu i dirigenta i čitavog operskog instrumentalnog tkiva preuzela izvanredna pijanistkinja Nevena Živković, koja u našem nacionalnom teatru pomaže pevačima u savladavanju uloga.
Teško je definisati žanr kome pripada „Despot Stefan“kompozitora Rasinskog. Čini mi se da je lakše bilo legendarnom knezu Lazaru da se opredeli za „carstvo nebesko“jer je bio u dilemi sa „zemaljskim“, a ovde je u pitanju nekoliko različitih stilskih i muzičkih upliva. Najmarkantniji je uticaj istorijsko-herojskih ruskih tendencija Glinke, Borodina i Musorgskog, ali početak je sasvim bajkovit, sa „nekada davno... živeo je mali princ...“kako su započinjale i ruske muzičke skaske Nikolaja Rimskog-korsakova. Opore disonance u klavirskom (orkestarskom) partu podsećaju na Janačeka (delimično i na našeg Konjovića), a široki melodijski izlivi u arijama i kamernim vokalnim ansamblima na prave belkantističke bisere...
A opet, Rasinski je potpuno svoj, autentičan, jedinstven, upečatljiv i kada je početak radnje vezan za njegov rodni Kruševac i kada se prestonica premešta u Beograd, gde je on proveo (i provodi i danas) najveći deo sopstvenog života.
Pored Nevene Živković koja je plastično dočarala ratne vihore, doboše i talambase, trube i bojne pokliče jednim jedinim instrumentom mnogo su Rasinskom pomogli da se oživi njegova stvaralačka imaginacija izuzetni mladi pevači, sonornih „očuvanih“glasova, koji su i sami duboko saosećali i sa muzičkim i sa poetskim tekstom; iznad svih Milutin Jocić u roli naslovnog junaka i Goran Krneta u ulozi njegovog oca, kneza Lazara, koji je poput velikih ruskih junaka morao biti moćni bas (kakav je Goran), kao što su Glinkin Susanjin ili Godunov Musorgskog. (Pritom, on ima i plave oči, karakteristične za Nemanjiće). Odlične su bile i protagonistkinje Angela Kasijani,
Milica Strahinić, Anastasija Stanković ... Sjajan je bio i pripovedač (Konstantin Filozof) Duško Premović, dostojanstven kao u antičkoj drami, iz koje je sve poteklo... A to asocira i na naš „komad s pevanjem“, mada sa njim ova muzička epopeja ipak nikako nije u srodstvu.
Autorka libreta je Zorica Kuburović koja je u tekstualnom predlošku podarila Rasinskom čitav pregršt prelepih stihova i s obzirom na njihov muzički odraz da se zaključiti da su oni blisko sarađivali prožimajući jezik i ton u jedinstveno umetničko jezgro.
Predstavljanje „Despota Stefana“bilo je višestruko potresno: i radi teksta o istinitoj našoj stradalničkoj istoriji i radi skromnog, nekako u svemu „diminuiranog“predstavljanja u Pozorišnom muzeju, u kome, kako reće njegova direktorka, nikada nije bilo predstavljeno nijedno opersko delo, a mislim da taj kamerni prostor u te svrhe i ne treba da se upotrebljava. Jer, kako je mudro zaključio Verner Ek – „Najlepšpe, najčarobnije čudovište, nestvarnije od krilatog konja i zavodljivije od sirena ribljeg tela – to je opera. Ona je nebo ispunjeno nadama, snovima, suzama, zaverama, iznenađenjima, iluzijama, aljkavostima i preciznošću, nebo na kome su i same zvezde one koje u stvari najbrže prolaze, na kome, kako izgkleda samo čarolija koja sa njega zrači, ostaje večna“.
45. rođendan Filharmonije mladih „Borislav Pašćan“
Svečanim koncertom u Kolarčevoj zadužbini Filharmonija mladih „Borislav Pašćan“proslavila je 45. rođendan. Zapravo, naš veliki dirigent čije ime ona sa ponosom nosi okupio je u sobi 221 u Narodnom pozorištu još 1972. godine mlade muzičare sa ciljem da ih privoli da zajednički muziciraju; 17. novembra 1978. održali su prvi koncert. Od onda su se na dirigentskom pultu našli mnogi naši veliki umetnici – Pavle Medaković, Oskar Danon, Anton Kolar, Bojan Suđić, Stanko Jovanović..., a od 2006. sa puno ljubavi (pa i neophodnog strpljenja) vodi ih Đorđe Pavlović. Godinama je njegova „desna ruka“bila magistar solo pevanje i apsolvent muzikologije Danica Tomković koja je materinski nežno od osnivanja Filharmonije pa do smrti 2017, sa ljubavlju za mlade i posvećenošću za posao kojim se bavila trudila da im obezbedi prostor za uvežbavanje programa, radna letovanja na Tari, brojne koncerte i turneje. Lepo je da su je se setili i ovom prilikom.
Kroz Filharmoniju mladih prošlo je na stotine instrumentalista: oni su tu stasavali u buduće filharmoničare, upoznavali brojnu i raznovrsnu muzičku literaturu, ali otkrivali i koliko ima draži u zajedničkom muziciranju, učili se uzgred i lepom ponašanju, druženju kroz muziku koje i jeste najlepši deo njihovog stasavanja kojeg će se sećati čitavog života ma gde da ih životni i profesionalni putevi odvedu.
Ovaj koncert započeli su Bahovom muzikom (a ima li boljeg načina da se otvori lepo muzičko veče?) Ja mislim da ne! „Pevali“su svojim instrumentima njegovu „Ariju“iz Treće orkestarske svite. Potom su sledile dobro poznate numere iz najlepših dela svetskih velikana: početni stavovi 40. Mocartove i Pete („sudbinske“) Betovenove simfonije, Uvertira za operetu „Slepi miš“Johana Štrausa mlađeg, najlepši odlomci iz baleta „Krcko Orapčić“Petra Čajkovskog, Šumanovo „Sanjarenje“(najpoznatiji stav iz „Dečjih scena“), „Labud“iz „Karnevala životinja“Kamija Sen-sansa (u kome je solističku deonicu predstavio njihov prvi violončelista Vasilij Skorovski)... Na kraju koncerta premijerno su izveli Džez svitu Aleksandra Cfasmana u kojoj su na izvanredan način sjedinjeni elementi koji upućuju na melodijsku dramatiku Rahmanjinova a impulsivni ritmovi na najupečatljivije Geršvinove partiture. Solista za klavirom bio je izuzetni pijanista Aleksandar Sinčuk, koji je prvi put u našem gradu nastupio 2008. godine upravo sa Filharmonijom mladih „Borislav Pašćan“i sa dirigentom Đorđem Pavlovićem. Na zahtev brojne oduševljene pubike, sa mnogo mladih posetilaca - ponovili su najefektniji stav!
Veče Baha
Ansambl London Handel Players i New Trinity Baroque, na čelu sa čembalistom Predragom Gostom, svečanim koncertom u Katedrali Blažene djevice Marije obeležili su XX Beogradsku baroknu akademiju povodom desetogodišnjice od osnivanja. Opredelili su se za muziku najvećeg genija baroka - Johana Sebastijana Baha, koji je ujedinio težnje više vekova: za srednji vek i renesansu bio je vezan polifonijom, za XVII vek u Italiji - dramatikom izlaganja muzičkih misli, a za francuski barok - elegancijom i težnjom za ornamentisanjem.
Na izvestan način anticipirao je i snažnu umetnost Betovena i Vagnera. On nije stvorio nijedan novi oblik (kao ni Mocart, uostalom) ali je dotadašnje forme preobrazio i dao im lični pečat.
Njegovi koncerti za čembalo su uglavnom prerade njegovih nesačuvanih violinskih koncerata ili Vivaldijevih dela. Dao je i dva originalna dela u de-molu i u E-duru i prvi od njih slušali smo u izvođenju Bojane Dujmović koja je afinitet za baroknu muziku pokazala već u početnom ritornelu koji se provlači kroz čitav prvi stav, a i treći je baziran na ritornelu od 12 taktova (i kratku kadencu), uz dvostruki kontrapunkt koji je Bah koristio i u početnom stavu. Bojana je pokazala da poseduje veliku energiju i virtuoznost u okvirnim (brzim) stavovima.
U nastavku smo slušali jednu od vodećih umetnica u sviranju na istorijskim flautama u svetu - Rejčel Braun, koja je i načinila transkripciju koncerta za čembalo za svoj instrument, gudače i baso-kontinuo u ge-molu.
Prvi deo koncerta zaključio je IV Brandenburški koncert za violinu i dve blok flaute u Ge-duru. Markgrofa Kristijana Ludviga od Brandenburga Bah je susreo 1720. u Karlsbadu (Karlovim Varima) i za njega je napisao šest Brandenburških koncerata sledeće godine (prvi od njih ima čak deset stavova, treći ima samo dva uz dva akorda koji zamenjuju lagani stav), a Četvrti u Ge-duru ima najupečatljiviju melodijsku deonicu violine koju je sjajno preneo Adrijan Baterfild koji kao i Rejčel Braun predaje na Kraljevskom muzičkom koledžu u Londonu. U drugom delu ovaj umetnik izveo je Violinski koncert u E-duru. Delo je nastalo dok je Bah bio u službi ketenskog kneza (od 1717. do 1723. godine), kada je i napisao najveći broj violinskih kompozicija, a ovo delo puno je životne radosti koja trijumfuje u završnom stavu (sam Bah je kasnije preradio ovaj koncert u koncert za čembalo u De-duru). S pravom je Bahov biograf Forkel zapisao sa ushićenjem - „Nikad se ne može dovoljno nahvaliti njegova lepota“, a Švajcer ga je opisao rečima - „Lepota E-dur koncerta ogleda se u nesputanoj radosti života čiju trijumfalnu pesmu peva u prvom i završnom stavu“.
Na kraju koncerta izvedena je uz pomoć baritona Kristijana Hilca i soprana Radoslave Vorgić Kantata za 20. nedelju nakon Presvetog Trojstva „Ich geh und suche mit Verlangen“(Ja kročim i sa žudnjom tebe tražim).
U hladnoj Katedrali Blažene djevice Marije obožavaoci Bahove muzike osetili su (otprilike) ono što je Robert Šuman rekao: „Muzika duguje
Bahu isto onoliko koliko religija svom osnivaču“.
Koncertna promocija kompakt diska „Erik Sati“porodice Bogino
Prava je retkost slušati u našem gradu kompozicije Francuza Erika Satija, pravog umetnika groteske, ironije, satire i persiflaže, čije je delo jedinstveno i potpuno nekonvencionalno. Mada je bio prijatelj sa Debisijem bio je antiimpresionista darujući muzičke krokije neobičnih naslova koji su privukli i umetnički i bračni par - slavnog i velikog ruskog pijanistu Konstantina Boginoa i beogradsku sopranistkinju Miomiru Vitas, koji su (uz sina Ljeva) u prvom delu programa predstavili odabrane stranice njegove klavirske i kamerne literature. Pritom su prikazali i svoje glumačke kvalitete - Miomira imitirajući pijanca - što je Sati uobličio u „Pesmu“po narodnoj poeziji iz XVIII veka, a Bogino okrećući se publici proveravao i dugo odlagao kadencu kako je to voleo da čini i veliki Betoven i čitava plejada njegovih sledbenika. Sam Sati poigravao se svim i svačim pa i završnim (crnačkim) stavom „Cake Walk“iz čuvene Debisijeve klavirske svite „Children’s corner“(Dečji kutak).
U drugom delu slušali smo nekoliko predivnih kompozicija Sergeja Rahmanjinova, nepresušnog muzičkog pripovedača ruske čežnje koja se ničim ne može utoliti. Kao i sam Bogino, i on je veći deo života proveo van domovine, osećajući onu bol Crnjanskog koji je lajtmotivski ponavljao u svojim delima da je onima koji su daleko od otadžbine uvek hladno oko srca. I Satija je Bogino svirao sa ličnom notom, ali Rahmanjinova – sasvim nezaboravno, svim srcem, onako kako se potpuno voli i daje u prvoj ljubavi. Pamtiću dok živim njegovo uranjanje u predivni Preludijum u cis-molu (opus 3 broj 2) koji je izmamio brojne uzvike „bravo“!
Sa sinom Ljevom interpretirao je poznatu „Vokalizu“iz 1915. godine koja u koncentrisanom obvliku nosi sve osobenosti lirske melodike Rahmanjinova, razvijajući se u lančanom nizu, stvarajući utisak neprekinutog toka (kome je i Vagner težio uspostavljajući tzv. beskonačne melodije). Sa suprugom Miomirom Vitas izveo je pet romansi, završavajući sa čudesnim, nabujalim „Prolećnim vodama“, gde se ona radosno oglasila sa: „Sve juri, svetluca i kliče - Dolazi proleće! Dolazi proleće!“, ali je njegova duša (učinilo mi se) bila bliža Bunjinovim stihovima „Tužne noći“(koju su prethodno izveli): „Noć je tužna kao moje misli... Srce je puno tuge i ljubavi...“