Zbogom oružje
Zna se da u Srbiji odvajkada nema svadbe ili rođenja bez 200 metaka ispaljenih u vazduh. Zna se i da se već čitav vek u kafani vene seku uz hit „Kupi mi majko top“. Ili da smo opsesiju oružjem institucionalizovali i, valjda, eksponatom tenka kod jednog prestoničkog stadiona. Zato i vest da je, nakon dva masovna zločina koja su Srbiju zavila u crno, u akciji dobrovoljnog razoružavanja prikupljeno više od 13.000 komada najrazličitijeg oružja i minsko-eksplozivnih sredstava, zapravo nije vest. Nego crna statistika. Neki su ponosni na ovaj rezultat, jer to znači veću sigurnost za građane. Ostali, koji ne moraju da po definiciji budu pacifisti nego samo svesni opasnosti, ostaju i dalje zabrinuti. Jer, ove brojke svedoče da ovde rat, faktički, nije prestao. Da nacija živi i umire u stanju permanentnog paranoičnog ratnog stanja.
I da kada nema spoljnog neprijatelja, postoji neodoljiva potreba za domaćom potrošnjom. Da li onim što je doneto kao „uspomena“sa nekog ratišta počivše domovine ili nečim u međuvremenu kupljenim od švercera na crno, svejedno. Oružje u kući, naime, ima samo dva ishodišta, čemu opet svedoči statistika. Prvo je ubistvo (van)bračnog druga, člana familije, komšije i, generalno, ubistvo bilo koga, pojedinačno ili višestruko, ko se ubici našao na putu planski ili kad mu je „žuta minuta“. Drugo ishodište je dečja tragedija. Što se i dogodilo i to u takvoj formi da nam jednostavno ponestaje primera da ga opišemo kao „nezapamćeni zločin“. Dok se žrtve poslednjih nisu ni ohladile, na društvenim mrežama su pisane baljezgarije „da je svaka kuća pre sto godina imala na klin okačenu pušku, pa se to nije dešavalo“. „Malo morgen“, rekao bi jedan od autora masovne neokončane klanice i civilizacijskog sunovrata nacije. Jer je Čehov na vreme upozorio da će gore pomenuta puška u prvom činu, sasvim sigurno opaliti u trećem. U Srbiji, nažalost, nije reč o pozorištu. Već o životu koji nije „Zbogom oružje“, nego „Vreme smrti“.
Brojke svedoče da ovde rat, faktički, nije prestao, da nacija živi i umire u stanju permanentnog paranoičnog ratnog stanja