Preminula je Madeleine Albright
Bivša generalna sekretarka SAD-A preminula je u 84. godine, a bila je veliki prijatelj naše zemlje, te je uvijek zagovarala nezavisnu, suverenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu
U 84. godini je preminula bivša državna sekretarka Sjedinjenih Američkih Država Madeleine Jana Korbel Albright, rođena kao Marie Jana Korbelova u Pragu 15. maja 1937. godine.
Imenovanje
Albright je u Sjedinjene Države imigrirala sa svojom porodicom iz Čehoslovačke 1948. godine. Albright je diplomirala na Wellesley Collegeu 1959, a doktorski studij završila je na Univerzitetu Columbia 1975. Albright je svoju političku karijeru počela kao aktivistica u Demokratskoj stranci. Godine 1972. pridružila se timu senatora Edmunda Muskiea i kasnije postala njegova pomoćnica. Godine 1978. imenovana je u Vijeće za nacionalnu sigurnost pod predsjednikom Jimmyjem Carterom i bila odgovorna za odnose s javnošću. Od je osnivačica i voditeljica dvije privatne kompanije - The Albright Group, LLC i Albright Capital Management, LLC. Govorila je češki, francuski, ruski i poljski. U septembru 2003. godine u SAD-U su objavljeni njezini memoari Madame Secretary, a 2006. knjiga Might and Almighty: God and Religion in American Foreign Policy. Godine 2012. Madeleine Albright dobila je najvišu američku nagradu koja se dodjeljuje civilima, Predsjedničku medalju slobode. Novinari u BIH je smatraju najzaslužnijom za otkrivanje masovnih grobnica, a našu zemlju posjetila je prvi put 1994. godine.
Zbog izuzetnih zasluga u pružanju podrške u borbi za odbranu Sarajeva i BIH te razvijanju odnosa među ljudima različitih nacija, vjera i kultura, 2008. godine je proglašena počasnom građankom Sarajeva. U vrijeme angažmana u Ujedinjenim
Princip Evropskog suda već dugo pokušavaju pogaziti hrvatski nacionalisti. Ali, sada - vidjelo se - uz asistenciju međunarodnih pregovarača, predstavljenih u evropskoj izaslanici
pregovori su propali. Neki veliki Bošnjaci iz pregovaračkog tima nisu razumjeli šta se događa u Bosni i Hercegovini i olahko su predali ovu partiju Draganu Čoviću, ali na sreću izgubili su utakmicu. Stranci k’o stranci, promatrali su “bojno” polje, nešto i pokušavali, vjerovatno nadajući se da će jednom završiti i ovaj posao. Po iskazanom vidjelo se da im je svih naših prava - uključujući i ljudska - i bitaka koje se oko tih prava vode, pomalo preko glave, naročito kada se pomene koliko smo mi ovdje daleko od standarda koji se primjenjuju u njihovim zemljama. Drugo je pitanje koliko je njima važno da li bi se - nakon njih - više ikad mogla ispraviti kvadratura bh. kruga. Oni su došli u Bosnu da ispune svoje zadatke, naročito u svjetlu najnovijih zbivanja u Ukrajini, čijim su događajima poprilično zaokupljene i njihove “centrale”. No, pritom su jasno uočeni uticaji nekih lobija iz Evropske unije koji su nenaklonjeni BIH. Kako god, činjenica je da HDZ pokušava, i pored jasnih stavova Venecijanske komisije, uvesti BIH u stanje etničkog terora u kojem jedan hrvatski glas, recimo u Širokom Brijegu, vrijedi kao 10 bošnjačkih u Zenici ili Tuzli. To je negacija jednakosti svih građana u društvu.
Princip Evropskog suda već dugo pokušavaju pogaziti hrvatski nacionalisti. Ali, sada - vidjelo se - uz asistenciju međunarodnih pregovarača, predstavljenih u evropskoj izaslanici Eichhorstovoj, koja, navodno, uskoro napušta mjesto medijatora na kojem se i nije proslavila. Američkog predstavnika Palmera, koji je otišao na novu dužnost, zamijenio je novi ambasador u BIH Michael Murphy, koji je na samom početku bio vrlo jasan: neće se tražiti dogovor po svaku cijenu. Što bi značilo po cijenu presude Evropskog suda za ljudska prava “da nije prihvatljiva neutemeljena razlika u vrednovanju glasa”, jer za to postoje ne samo pravni već i duboko moralni i ljudski argumenti. Da je nametnuto rješenje, šta bi onda vrijedio javno izrečeni stav Evropskog suda za ljudska prava da se od kandidata koji učestvuju u izbornom procesu ne može tražiti da se izjašnjavaju kao pripadnici određene grupe?
Oko toga se i vrte svi nesporazumi “probosanaca” i dijela bh. Hrvata, kako npr. birati Predsjedništvo BIH ili reducirati ovlasti Doma naroda. Zanimljivo je da reformu Izbornog zakona stranke ljevice i SDA vide isto ili slično. Posebno je dramatično zazvučalo zajednički sročeno pismo čelnika SDP-A i DF-A koji su s pravom optužili evropske medijatore za nečasno nametanje rješenja u izbornom procesu, jer ona nisu prihvatljiva u državama iz kojih dolaze međunarodni posrednici. Oni su pozvali na pridržavanje prakse i vrijednosti koje su utemeljene u zemljama zapadnih demokratija, a tiču se ljudskih prava i pravnih standarda. Ovakav stav prihvata sigurno najveći broj Bošnjaka, koji su tokom posljednjih 30 godina najgore prošli od srpskohrvatskog “UZP-A”.
Složit ćemo se sa pisanjem Istrage koja govori zašto je najveći broj Bošnjaka glasao za Željka Komšića. I, stvarno, ako se pregledaju arhive, vidi se mnogo nečasnog posla koji je odradio Dragan Čović, lider HDZ-A. U svježem sjećanju je “uhvaćeno” njegovo tajno šaputanje jednom stranačkom istomišljeniku o izbornoj reformi kao prvoj fazi u stvaranju trećeg entiteta, što je zapravo uvod u rasturanje BIH. Pa, onda, Čovićeva podvala izrečena u Zagrebu o “islamskoj državi”, a koliko je islamska, dovoljno govori podatak da je u kantonima u kojima dominiraju Bošnjaci izabran jedan broj Srba i Hrvata ili recimo načelnik Općine Centar u Sarajevu. Voljeli bismo vidjeti izabrane predstavnike iz reda Bošnjaka u općinama sa hrvatskom većinom, ali njih nema. Tada bi bila opravdana Čovićeva priča. Zatim, Čovićevo cinično obraćanje u Narodnoj skupštini RS-A: ‘’Čuvajte RS, iznijeli ste toliko emocija da vam svi mogu zavidjeti’’ (tj. Bošnjaci) i tako se jasno svrstao i zapravo najavio svoje namjere. Ili njegovo rusofilstvo koje je pokazao blijedom osudom agresije na Ukrajinu, pa onda njegovo zalaganje u susretima sa Rusima - V. Matvijenko i S. Lavrovom - za veće prisustvo Rusije u BIH. O srpskom članu Predsjedništva BIH ne treba ni trošiti riječi, jer je on prokazani ruski igrač protiv svoje zemlje, koji pokušava sa D. Čovićem izvršiti posljednji hirurški zahvat kako bi dokusurio svog pacijenta, BIH. Ko bi nakon svega mogao vjerovati Čoviću izuzev nekolicine “naivnih” bošnjačkih političara, koji očigledno nemaju u nogama značajnije pregovaračke utakmice?
Izetbegović, a još odranije Nikšić i Komšić dobro su procijenili Čovićevu igru. Da je prihvatio njegove “argumente”, Izetbegović bi kod
Bošnjaka bio prokazan kao “persona non grata” i kolaboracionista, koji je zaboravio šta je njegov rahmetli otac radio da spasi BIH kada se nad njenom glavom nadvila smrt. On mora da se sjeti da ni danas dio bh. javnosti ne može da oprosti starijem Izetbegoviću što je dopustio održanje imena “RS”. No, istine radi, na to je Alija Izetbegović morao pristati, jer je bio prinuđen. Ali, danas imamo Bosnu i Hercegovinu, iako imamo i krizu. Imamo vojsku, policiju, uređeno kako-tako društvo (koje je, istina, ogrezlo u korupciji) da bi se smjelo dopustiti provođenje nekad skrivene, a sada potpuno jasne srpsko-hrvatske politike, koja je funkciji rasturanja države. Zato sada Izetbegović nema pravo uraditi čak i najmanju pogrešku, jer je “taknuto-maknuto”, dakle učinjeno postaje definitivno.
Zdrav razum, logika i na kraju pravda nalažu da se ne smije ni za jotu odstupiti ispod crvene linije. Žalosti što se na BIH ponovo iskazuju slabost, kilavost i dvoličnost međunarodne zajednice, koja javno podržava evropske tekovine, a onda “zaboravlja” presuđeni “S-H UZP”. Pri tome, kako se moglo čuti, još tjera Bošnjake na kompromis. Oni ponovo traže žrtvu od žrtve. Bosna se, dakle, mora braniti, pa zato treba na neke stvari i podsjetiti. Neću sada prizivati sjećanja na slike iz logora Heliodrom ili iz Ahmića, radije ću skrenuti pažnju na podatak da u Srebrenici, u kojoj je izvršen genocid, a potom i mirnodopsko “čišćenje” terena od nesrba, vladaju izborni standardi “jedan čovjek - jedan glas”. Iako je u Srebrenici ubijeno više od 8.000 Bošnjaka, niko ne pomišlja da traži uvođenje principa da jedan srpski glas vrijedi 10 bošnjačkih, jer bi to bilo naprosto suludo. No, zato bi i ljudski i demokratski bilo razmotriti mehanizme koji bi - ako već pričamo o izbornoj reformi - omogućili transparentnije i kvalitetnije izbore koji neće isključiti iz procesa nekonstitutivne, već pružiti priliku svima. Niko ne kaže da to znači ustupke onima koji rasturaju državu, izdržala je Bosna i gore. Ali, važno joj je dati šansu i o tome bi i međunarodni medijatori morali razmišljati. BIH to zaslužuje.