Istina čudna poput romana
Emina Smailbegović u romanu “Strašna djeca Averroesova” (Buybook, 2022) kreira likove koji racionalno nastoje objasniti sva ludila svijeta. Zar je to moguće i ostati normalan?
Č ovječanstvo je u proteklih nekoliko godina doživjelo toliko događaja dovoljnih za jedan milenij. Hektičan period kroz koji prolazimo podigao je iracionalnu misao na poseban nivo. Podjele su još više uobličene, a nesrazmjer misli i djela rezultira stravičnostima. U svijetu kojim vlada entropija Emina Smailbegović, u svom novom romanu “Strašna djeca Averroesova”, kreira likove koji racionalno nastoje objasniti sva ludila svijeta. Zar je to moguće i ostati normalan?
Rastavljanje na komade
Kada je prije nekoliko godina Smailbegović objavila svoj književni prvijenac “Via Appia”, slavio sam njeno djelo zbog istančanog postmodernističkog pristupa temi identiteta, uporedivši je čak i sa Umbertom Ecom. Pitanje identiteta je žila kucavica i “Strašne djece Averroesove”, ali način na koji to Emina konstruira postupak je koji će ovu mladu bh. spisateljicu učiniti svjetskom zvijezdom. I dok se radnja romana odvija u dva perioda - srednjovjekovnom i savremenom - protagonisti romana Celija i Jordi, koji se vide prvi put nakon dvadeset godina, u nekoliko dana nastoje proći kroz životne nedaće i pronaći smisao u svemu tome. Pronaći grandiozne razloge zbog kojih su tokom života prošli kroz stvari kroz koje su prošli.
Roman počinje riječima “Istina zna bit čudna poput romana”, čime nas Emina uvodi u narativ koji od samog početka znači samo jedno - potragu. Međutim, ono što mislim pod potragom jeste jedna filozofska rasprava, štaviše, traktat o čovjeku i pitanju identiteta koji se u ovom romanu manifestuje na tri različita nivoa. Prvi počinje od filozofa Averroesa koji je bio islamski interpretator Aristotelovih djela, drugi je na nivou Celije i Jordija, dok je treći na nivou teksta. Sva tri nivoa se pak, s druge strane, međusobno prepliću i na taj način formiraju narativnu vezu koju možemo kontekstualizirati na više načina.
Filozofske, mitološke, arheološke besjede, dugi esejistički pasaži o književnosti, snovima, identitetu čitatelja vode kroz jednu dekonstrukcijsku analizu. Jer kako drugačije doći do odgovora osim analizom, a svako postavljeno pitanje je rez hirurškim nožem na stolu za seciranje fenomenologije evropskog duha. Celija i Jordi skidaju slojeve i slojeve onoga što oni jesu, dekonstruišu svaku riječ, tvrdnju, pojam, događaj. U potrazi za onim prvim, racionalnim, istinitim.
Čovjek je samo još jedna karika u beskonačnom lancu značenja
Ali ona istina s početka romana, ono što su oni mislili da im nedostaje nije konačan odgovor. I sam Jordi u jednom trenutku tvrdi: “Ima nešto gore i od nedostajanja: podnošenje”. I jedno i drugo su se zavaravali da mogu pronaći smisao i rješenje za život u vremenu nihilizma, a pronašli su samo ono što su vjerovatno znali od početka: “spomenici mrtvih progone žive, i htjeli to oni ili ne, upravljaju njihovim životima”. Drugim riječima, čovjek je samo još jedna karika u beskonačnom lancu značenja koja mora da podnosi nezacijeljene rane i sve krize identiteta.
Metatekstualne igrarije
Još u romanu “Via Appia” Emina se poigravala sa metatekstualnošću kada njen protagonista Kozimo kreće u potragu za Evanđeljem koje je ukradeno. Međutim, u “Strašnoj djeci Averroesovoj” Emina upravo metatekstualnost koristi kao glavni motiv koji radnju tjera naprijed. Bilo da je to predavanje profesora, filozofski članak ili Averroesova propitivanja, Emina vješto koristi format
Dugi esejistički pasaži o književnosti i snovima čitatelja vode kroz jednu dekonstrukcijsku analizu
eseja, ali eseja ogrnutog književnim izričajem i stilistikom kako bi razvila ono što je siže romana. I premda je tema identiteta jako česta pojava u književnosti, način na koji Emina barata temom je ono što je izdvaja, čini inovativnim osvježenjem u domaćoj književnosti.
Tu prije svega mislim na kompleksnu strukturu naracije koja je nakon prve rečenice raskrstila s običnim izgovorom. “Strašna djeca Averroesova” je djelo kojim bi se Umberto Eco ili Jorge Luis Borges ponosili. Eminino pisanje prevazilazi sve konvencije savremene književne produkcije. Ona svoju riječ, pak, ne koristi samo da bi to bilo lijepo pisanje. Sve što je napisano, pa čak i riječi na izvornom grčkom, latinskom, španskom i slično, imaju tačno svoje mjesto zacrtano u dubokom metatekstualnom vrtlogu koji ona kreira. Duge prustovske rečenice čitatelja ne žele pomučiti, već uvesti u svijet književnosti kakav on zapravo jeste: slobodan, isprepleten, a iznad svega intertekstualan.
Svjetsko a naše
”Strašna djeca Averroesova” je kratak roman od svega 133 stranice. Ali to ne znači da on obećava brzo čitanje. Ovo nije roman za plažu, niti za čitanje tokom odmora. Ovo je roman koji se studira, analizira, govori o njemu. Teorija književnosti i filozofije isprepletena s naracijom nije nešto što se čita brzo. Svaka riječ se upija polako, kroz svako značenje prolazi dva ili više puta, a svaka iznesena teza upija kao vlastita. U pitanju su stil i erudicija koji se na ovim prostorima sreću jednom svakih nekoliko generacija. Pred vama je jedan takav glas. Književni glas koji će postati kanon naše male i ograničene književnosti, a nadamo se i svjetske.