Došla je iz Mariupolja
SAVREMENA NJEMAČKA KNJIŽEVNOST: Goethe-institut i KUN donose prikaz autobiografskog romana Natasche Wodin “Reinbeck bei Hamburg”, (Rowohlt 2017)
”Mmultikulturalan ariupolj je u to vrijeme jedan grad. Ukrajinci, Rusi, Grci, Italijani, Francuzi, Nijemci, Turci, Poljaci, a mnogi od svih njih su i Jevreji. Grad je posađen na jednom brežuljku, sa svakog njegovog mjesta vidi se Azovsko more, čuveno po svom bogatstvu ribom. Kad naiđu jata riba, smuđa i jesetre, to inače ravno more počinje naizgled da ključa.
Dolje na obali žive ribar, nešto iznad njih na brežuljku, radnici, prije svega lučki radnici. Drvene straćare, kolibe i šupe, u kojima žive ljudi, gusto stisnuti jedniuzdruge,užestokomsiromaštvu. Nema kanalizacije, nema električne energije, vodu ljudi skupljaju kantama iz jednog izvora. Blatnjavo tlo, vonj, komarci. Gladna djeca se igraju u prljavštini, očevi lokaju. Haraju malarija, kolera,tifus.noćuukolibamagoriiverje.”
Danju i noću
Natrećojrazinibrežuljka,takosenastavlja ovaj opis, smještene su bijedne kolibe i prodajni štandovi Jevreja, na kojimasemogunaćisitnicekojemariupoljskojsirotinjiživotznače,odpertliza obuću i šibica, koje su vrlo tražene, do lubenica ili kukuruza; i ovdje se igraju djeca, polugola, gladna i prljava. Tu sa strane su i dvije željezare, industrijska okosnica grada, koje su nekad izgradili
Francuzi sa svojim kapitalom. Radnici željezare nisu baš lumpenproletarijat kao lučki radnici, u malo su boljem položaju, žive u ozidanim kućicama i imaju plaću dovoljnu makar za preživljavanje.“tvorničkidimnjacidanjui noću pljulju svoju prljavštinu gore prema gradu, sirene koje se oglašavaju na kraju svake smjene građanima Mariupolja zamjenjuju sat.”
Ali tu je i “gornji grad”, u kojem su do revolucije živjeli srednje građanstvo i viši slojevi društva. Tu ima i restorana i barova, hotela, koji se zove Continentaliimperial,grčkihtaverniiitalijanskih tratorija, tu su i pozorište, veliki bazar, brojnepravoslavnecrkve,katedrala,sinagoge,velikaitalijanskaipoljskakatolička bogomolja, ulicama defiliraju kočije,prodajusemesnepiroškeciganke čitaju s dlana, a “nedjeljom u gradskom parku svira puhačka kapela”.
Prethodna karakterizacija lučkog gradanaobaliazovskogmora,zakoje se kaže da je najravnije na svijetu, potiče iz romana “Došla je iz Mariupolja” njemačke spisateljice Natasche Wodin (zapravo Natalje Nikolajevne Vdovine), objavljenog 2017. godine, kojijedobionekolikovažnihnagrada, između ostalih, i Nagradu Lajpciškog sajma knjiga za najbolje djelo iz oblasti beletristike. Djelo je kategorizirano kao beletrističko, ali zapravo predstavlja literariziranu biografiju porodice ove autorice, rođene pod imenom one sudbonosne 1945. godine u Fürthu, kćerke jednog rusko-ukrajinskog para, koji se tu obreo kao dio one nesretne populacije sovjetskih prinudnih radnika (Zwangsarbeitera) koje su nacionalsocijalisti koristili kao robove za svoju vojnu industriju. Nakon kraha nacizma Nataschini roditelji bježe u zemlju svojih tlačitelja, jer se boje odmazde sovjetskih komunista, i dugo lutaju od nemila do nedraga, tavorećiuilegalnimzapadnonjemačkim izbjegličkim logorima, kao ljudi bez državljanstvaipripadnosti,displacedpersons. Otac zarađuje kao pjevač u kozačkim horovima, melankolična majka sebi oduzima život 1956. godini, kad je Nataschi tek 11 godina.
Ona sa sestrom odrasta jedno vrijeme u katoličkom internatu, ponovo se spaja sa ocem koji je sve nasilniji, pa bježi iz kuće i jedan period živi kao beskućnica. Kasnije se uspije etablirati kao prevoditeljica, pa počinje raditi za zapadnonjemačke firme i ustanove u Rusiji koje su tamo otvorene nakon što je vlada Willyja Brandta sa SSSROM, DDR-OM i drugim zemljama komunističkog bloka potpisala takozvane Istočne ugovore, a u okviru zapadnonjemačke politike otvaranja prema istoku i omekšavanja željezne zavjese. Živi u tom svojstvu više godina u Moskvi, počinje prevoditi rusku književnost na njemački i sama od osamdesetih godina 20. stoljeća počinje istupati sa vlastitim književnim publikacijama.
Važna prekretnica u njenom životu (a i u spisateljskoj karijeri) je brak s čuvenim njemačkim piscem Wolfgangom Hilbigom, čiji je utjecaj vidljiv i u jednom dijelu njenog opusa.
”Došla je iz Mariupolja” njena je nesumnjivo najbolja knjiga, koja njenu autobiografski zasnovanu poetiku dovodi do krajnje žanrovske granice romana i “autobiografskog pakta”: svi likovi u ovom djelu nose svoja prava imena, faktualno su i historijski utemeljeni, na kraju knjige nalazi se i porodično stablo autorice, koje je ujedno i matrica priče koju pripovijeda. Ono što ovo djelo ipak čini romanom jeste estetska napetost koju pripovjedačica stvara unutar nje same, u samom srcu narativnog subjekta. Naime, ovaj roman, čija je građa nedvojbeno fascinantna, ipak se najviše oslanja na poetizaciju procesa traganja za vlastitim porijeklom koji se ovdje poklapa s procesom pisanja. Naratorica ne nastupa s gotovim znanjem o historiji svoje porodice, već pribjegava postupku u kojem je horizont čitatelja usklađen s horizontom pripovjednog subjekta, pa je roman strukturiran kao putovanje u nepoznate predjele vlastite prošlosti, u koje ni sama autorica, prema vlastitom svjedočenju, nikada nije zalazila, jer, kako kaže, o porodici svoje majke gotovo da, prije toga, ništa nije znala. Tako naratorica kreće na to putovanje za izgubljenim precima naizgled slučajno; poticaj dolazi u obliku vijesti o jednoj fudbalskoj utakmici u kojoj se pominje Mariupolj, to mistično mjesto iz podsvijesti njenog djetinjstva. Naratorica kreće u pretragu, najprije putem interneta, a zatim i u kontaktu s ukrajinskim aktivistima, preko kojih uspijeva uspostaviti vezu s preživjelim članovima porodice. Arhivska dokumenta KGB-A o tetki Lidiji otkrivaju joj i buntovničku stranu porodice, koja je stradala u sibirskim logorima i staljinističkim čistkama, iako su neki od njih, kao njen ukrajinski djed Jakov Ivaščenko, zapravo spadali u boljševičke prvoborce koji su pripremali revoluciju. Tako ona saznaje i za buržujsku, pa i plemićku pozadinu dijela svoje porodice, njen pradjed s majčine strane Giuseppe de Martino se svojevremeno obogatio na eksploataciji rudnika u Donbasu, a s druge strane, preko očeve porodice, naratorica/autorica je povezana s posrnulim baltičko-njemačkim plemstvom.
Jučerašnji svijet
Zajedno s porodičnim stablom sklapa se i panorama 20. stoljeća u istočnoj Evropi, od zlatnog doba predrevolucionarnog Mariupolja (zlatnog barem za vlastelinsku kastu njenog italijanskog pradjeda), preko ukrajinskog građanskog rata (19171921) u kojem prebogatu porodičnu kuću de Martinovih pustoše četiri vojske (boljševici, caristički bjelogardejci, ukrajinski nacionalisti, anarhisti), svaka odnoseći sa sobom na razne strane nasljeđe jednog doba i jedne kulture, obilježene zavodljivim imperijalnim blještavilom i užasnom socijalnom nepravdom. Buržujska nonšalantna nadmenost i revolucionarni gnjev, liberalno disidentstvo i totalitarni duh boljševizma, nacističke i staljinističke matrice progona i uništavanja nepoželjnih, križaju se ovdje na način da se biografija ove porodice čita kao zgusnuta povijest 20. stoljeća. Pogled u vlastitu prošlost za naratoricu se, uza sve sretne momente otkrivanja nepoznatih dubina vlastitih isprepletenih identiteta, ispostavlja i kao pogled u mračne ponore s kojim se nikako nije htjela susresti: tako se kroz porodicu provlači i jedna melankolično-depresivna crta, koja vodi od Moskve do Sibira, od ekscentrične i pomalo lude rodice Jevgenije, do rođaka Kirila, sociopate koji će hladnokrvno ubiti svoju majku da bi preuzeo stan koji je ona naslijedila od svoje majke, a njegove
Grad je posađen na jednom brežuljku, sa svakog njegovog mjesta vidi se Azovsko more, čuveno po svom bogatstvu ribom
Ova knjiga autobiografski zasnovanu poetiku Natasche Wodin dovodi do krajnje žanrovske granice
bake. Traume povijesti upisuju se kao sudbonosni ožiljci u tijelo ove porodice koja ih ne može zaliječiti ni nakon nekoliko generacija.
I na kraju: dok nas ovih dana opsjedaju vijesti o ruskoj opsadi i tragediji Mariupolja, ova knjiga Natasche Wodin nam - na svoj način - otkriva “jučerašnji svijet” jednog bajkovitog grada na ravnom Azovskom moru, koji je nekoćoblikovaosvijetumalom,mikrokozmos sa svim svojim fascinantnim i fatalnim proturječnostima, a koji je nakon svih katastrofa koje su ga zadesile posljednjih stotinjak godina ostao još samo u tragovima. Ali i to malo tragova, i to malo svijeta, ovih dana rata nastoji uništiti Putinova artiljerija u svom luđačkom pohodu ka ispunjenju neke svojeumišljenehistorijskemisije.kaže se odvajkada da muze šute dok topovi gruhaju,alineštonisamsigurandajeto tačno. Ispravno svakako ne može biti, jer ko bi nam inače - makar kao utješnu iluziju - vratio svjetove koje su nam razorili i koje smo izgubili?