Nauka nije apolitična
Previše učimo nauku - štrebamo je, a premalo učimo o njenoj strukturi i koracima
”N aukajeapolitična” - misao je koju bi svako ko je završio srednju školu trebao izbaciti iz glave. Praktično, niti jedna oblast ljudskog djelovanja ili aktivnost nije apolitična i ne stoji sama za sebe, odvojena od društva i reperkusija (iz latinskog, značenje - posljedica) koje može imati na društvo.
Zašto onda često i mnogo ljudi doživljava nauku kao nešto što nema veze s politikom?
Premalo rasprave
Jedan od uzroka te zablude je i to što se s naukom srećemo rano u životu, čak i prije osnovne škole. Navikli smo na popularne naučne emisije, primjerice one o dinosaurima i ajkulama, na kućne eksperimente, gledamo kako rastu biljke iz sjemena i znamo da je i to nauka. I to je dobro - trebamo svi biti izloženi nauci, naučnom razmišljanju i konceptima još od ranih faza razvoja. Međutim, taj infantilni stav prema nauci se prečesto zadrži i kod odraslih.
Previše učimo nauku - štrebamo je, a premalo učimo o njenoj strukturi i koracima. Premalo u školi raspravljamo o implikacijama nauke na društvo. Time se stvara iluzija da je nauka jedna plemenita, uzvišena ljudska aktivnost koja je potpuno odvojena od prljavosti svakodnevnog života i političkih manipulacija. Zamišljamo naučnike kao učenjake iz Hesseovog romana “Igra staklenih perli” koji u nekoj vrsti izolacije, društvenog geta, na miru razmišljaju o tome kako svijet funkcioniše.
Istina je, postoje naučnici koji rade u udaljenim naučnim stanicama poput nekih opservatorija, koji jesu fizički prilično izolirani, ali to i dalje ne znači da je ono što rade potpuno izdvojeno iz društva. Ima naučnika koji su u nekoj vrsti svog svijeta i sami se deklarišu kao apolitični, ali to ne znači da su svi naučnici takvi, niti da njihovo odbijanje da iznose političke stavove u javnosti (ili iskreno nemanje takvih stavova, što je teško zamislivo u modernom društvu) čini nauku apolitičnom.
S druge strane, politiku doživljavamo kao prljavu. Naviknuti na korupciju, nepotizam i klijentelizam u našim ex-yu državama, mi smo izgubili percepciju politike kao diplomatske vještine i vještine upravljanja složenom strukturom države.
Ova percepcija svjetlosti i mraka, dobrog, plemenitog i lošeg, prljavog, gdje se nauka doživljava kao nešto uzvišeno, neka vrsta Beatrice Pontinari, neokaljane i nedostižne svetosti, zapravo je vrlo opasna. Politiku shvatamo kao politikantstvo, vječnu borbu sitnih interesa, a nauku kao dobru silu. I onda jednom, kada vidimo i neki skandal u nauci, gubimo vjeru u tu svetost. I upravo se to događa, posebno u pandemijskom periodu, ali dešavalo se i prije.
Oni koji shvataju da nauka nije tek “dobra sila plemenitih ciljeva”, nego razumiju da je to, baš kao politika, religija i umjetnost, jedna od ljudskih aktivnosti te da je neodvojiva od društva kao takvog - sa svim njegovim manama i željom za progresom, dotle će razočarenje u nauku često rezultirati i okretanjem pojedinaca od nje.
Drugi danas, nažalost, čest način posmatranja nauke jeste da je nauka marioneta politike, i da su naučnici plaćenici i da nauka nije objektivna jer “tamo neko plaća naučnike da govore ono što krugovima moći odgovara”. Ovaj stav vidimo i kod protivnika vakcina, epidemioloških mjera, GMO tehnologije, zagovornika alternativne medicine i ovaj stav je zapravo jednom nogom u teorijama zavjera.
Krajnja, najlošija instanca ovakvog reagovanja može biti i radikalizacija protiv nauke. Pokrenut je praktično rat protiv nauke koji je kulminirao u toku pandemije Covid-19.
U ex-yu državama je bilo pokušaja odbacivanja evolucije kao naučne teorije koja objašnjava razvoj vrsta, pa čak i pokušaja uvođenja kreacionizma, kao alternativne teorije u školama, a isto se pokušalo i pokušava i u SAD-U.
Lebdjeti u zraku
Počevši od toga da za neke projekte nauka često ovisi o politici, do toga da se naučnici trebaju slušati pri donošenju određenih zakona - o okolišu, zaštiti životne sredine, vantjelesnoj oplodnji, abortusu, energetici, genetički modifikovanim organizmima, poljoprivredi, šumarstvu – vidimo kako nauka jednostavno ne može bez politike. Ali, u modernom društvu, u kojem su demokratske vrijednosti postavljene na pijedestal, ni politika ne može bez nauke kao saveznika i savjetodavca, alegorijski rečeno.
Naučna istraživanja ne mogu lebdjeti u nekom zraku, kao čardak ni na nebu ni na zemlji, potpuno odijeljena od stvarnog svijeta i ljudskih života. A čim je nešto povezano s društvom – neodvojivo je od politike. Društvo, odnosno politika, određuje koliko će se naučna istraživanja finansirati i koja.
Politika upravlja naukom. Nauka nije slobodna, nego je dio političkih procesa. Političari kontrolišu novac, itekako potreban za razvoj nauke između ostalo, a naučna zajednica je tu da daje informacije političkim akterima kako bi donosili informisane i na nauci bazirane odluke.
Također su pokazali da miš rođen partenogenezom može preživjeti do odrasle dobi i imati svoje potomstvo. Nova tehnika uređuje oznake metilacije DNK, koje su hemijske modifikacije genoma koje mogu promijeniti aktivnost tjelesnih gena bez promjene temeljne sekvence DNK.
Drugim riječima, naučnici su dobili partenogenetičke “djevičanske miševe” tako što su CRISPR koristili na epigenetičkom nivou.
Ipak, za razliku od nedavno otkrivene partenogeneze kod kondora, koja se dogodila spontano i prirodno, ovo je samo laboratorijska pokazna vježba mogućnosti koncepta editovanja aktivnosti gena.
Društvo, odnosno politika, određuje koliko će se naučna istraživanja finansirati i koja