Novi prilozi politici “srednji prst”
isto onako kao što mislim da je vrlo malo onih koji su iznenađeni Dodikovim prostačkim ispadom s “pozdravljanjem” novinara ispred Tužilaštva BIH pokazivanjem srednjeg prsta, uvjeren sam da ima i onih koji su to ispravno protumačili kao “bljesak” dosad kako-tako skrivanog standardnog stila siledžijskog odnosa prema medijima, njihovoj ulozi i, posredno, prema javnosti i njenom stavu o nekim ovdašnjim političkim i igračima u vlasti. Preciznije rečeno: kao što jedino upitno može biti to čime primitivnim će nas Dodik počastiti svakim svojim novim potezom, neizvjesno je i to koliko dugo je trebalo čekati da se uobičajena politika “srednji prst” promoviše kao nešto normalno i rado prihvaćeno.
Događaj s početka prošle sedmice, kao povod ovoj kolumni - Dodikovo saslušanje u Tužilaštvu BIH i razumljiv masovni odziv novinara, koji su dežurali pred kapijom ove kuće tako je, samo za neke neočekivano, otkrio naličje dugotrajnog, odavno ustaljenog odnosa političkih elita, napose nekih igrača iz stranaka i vlasti, prema onome što je javni efekat njihovog činjenja i nečinjenja. Odavno je to, pojednostavljeno (ali ne i netačno) kazano, postao klasičan “bašme-briga” odnos, koji je onomad patentiran bezumno bahatom reakcijom jednog poslanika Parlamenta BIH na pitanje o mjesečnim primanjima: “Neću ja svakoj šuši podnositi račun o tome koliko zaradim!”
I baš to - “svaka šuša” - kalup je na koji besprizorno licemjerni, nepojamno neučtivi i moralno-politički izopačeni tipovi shvataju svoju poziciju, razumijevaju odnos s javnošću i vjeruju da ne moraju odgovarati (i ne biti kažnjeni) za sve što naopako, štetno i pogrešno (ne) rade. Na svoj način simbolično, ali rječito, to je politika “srednji prst”, koja, logično, proizvodi nezadovoljstvo, ljutnju, revolt i bijes javnosti zbog svega onoga šta i kako nam rade. Na “srednji prst”, kao politiku čiji je nedostižni lider aktuelni srpski član Predsjedništva BIH, sve više liči i mnogo toga što vrh države godinama čini. Uključujući i prva tri ovogodišnja mjeseca, kada su hronična atrofija rada, anulirana odgovornost i bešćutna odrođenost od realnog života i problema običnih ljudi ove zemlje - na opasno iščašenom vrhuncu.
Zar na politiku “srednji prst” ovih dana ne liči Dodikovo nerazumno i nehumano odbijanje saglasnosti za upotrebu helikoptera Oružanih snaga BIH za gašenje požara u Hercegovini? Zar “srednji prst” nije politička
ILI: Komunikacija s novinarima uz pomoć srednjeg prsta vulgarna je komunikacija sa javnim mnijenjem i sirova poruka o tome šta političari kod nas misle o onom što naopako i pogrešno rade
potka sramnog odbijanja Doma naroda Parlamenta BIH da, zbog debilno birokratskog pravdanja formalnim razlozima, odbije smanjenje PDV-A na osnovne životne namirnice i ukidanje akciza na gorivo? Ili skandalozan otpor usvajanju rezolucije o osudi ruske agresije na Ukrajinu, koju čelnik Doma naroda Dragan Čović “opravdava” degutantnim argumentom - prijedlog za dopunu dnevnog reda sjednice je došao - zamislite vi to! - od omražene opozicije? Na šta drugo nego na politiku “srednji prst” liči sumasišavša nezainteresovanost Vijeća ministara za sudbinu ukrajinskih izbjeglica u BIH, koje bi mogle doživjeti još nesretniju sudbinu - da postanu nepoželjne u našoj zemlji? Ili, pak, otvorena reakcija HVO boračkih udruga na neuspjele razgovore o izbornom zakonodavstvu, koje rješenje, dosad nevješto skrivano, vide u davnašnjoj fantazmagoriji oživljavanja tzv. Herceg-bosne? Zar politika “srednji prst” nije bljesnula u svom punom “sjaju” u pokušaju podvale s najnovijim briselskim dokumentom o uslovljavanju održavanja naših ovogodišnjih izbora izmjenama Izbornog zakona po volji HDZ-A BIH i Hrvatske, za šta se navodno izborio hrvatski premijer Plenković? Ili predizborno “otkriće” predsjednika Srbije Vučića da je litra zejtina u BIH 40 KM, a da nam ne reče kada je to i u kojoj našoj prodavnici vidio.
Još mnogo toga bi se moglo svrstati u okrilje uveliko odomaćene, amoralne i uvredljive politike “srednji prst”. Ona nas je dosad dovoljno poharala da bismo joj mogli dalje tolerisati i opraštati manir đon-obraza i bezočno razmahanu sklonost likova u parlamentima, vladama, u vrhu države - da se besprizorno, bahato, sirovo i prostački ponašaju u odnosu na ono što rade i, još više, u odnosu prema nama, iz čijih džepova su plaćeni i u čijoj funkciji bi trebalo da budu. Kad se na tu gorku doda i istina o direktnoj ili posrednoj podršci, koju politika “srednji prst” ima i od susjeda i komšija, od međunarodnih predstavnika u našoj zemlji, ali i od briselskih i pratećih institucija, zaokružuje se mutna, opora i prijeteća slika, kojoj novi prilozi politici “srednji prst” prijeteći otvaraju horizonte nespokojstva, neizvjesnosti i osnovanih strahova. Ne samo od kreatora i protagonista te politike već i od onih koji im - ispod žita ili otvoreno - spolja pružaju podršku i velikodušno ih osokoljavaju.