Drvorezbarstvo je i zanat i umjetnost
U decembru 2017. konjičko drvorezbarstvo uvršteno je na UNESCO-OVU listu nematerijalne baštine čovječanstva
Drvorezbarstvo kao zanat uspjelo se sačuvati u BIH, a konjičko drvorezbarstvo mnogo je više od zanata. Ekipa “Tour de BIH” posjetila je muzej drvorezbarstva, a naš domaćin bio je Orhan Nikšić koji je podijelio priču svoje porodice sa svim našim gledaocima i čitaocima. Inače, Orhan je napustio posao u Svjetskoj banci i vratio se u BIH kako bi se posvetio zanatu njegove porodice. Za njega to je duša u teksturi drveta.
Motivi
U Orhanovoj porodici ovaj zanat je već četiri generacije. Prvi koji je uzeo drvo i počeo da izrađuje predmete od njega bio je pradjed Gano.
- To znanje, odnosno ljubav je prenio na svoja četiri sina koji su postali vrhunski majstori i otvorili drvorezbarske radionice. Prvi je počeo njegov najstariji sin Salih koji je 1919. godine registrovao prvu drvorezbarsku radionicu u porodici, kaže Orhan.
Na pitanje šta su mu to pričali o Salihu koji je otvaranjem prve radionice cijeloj porodici odredio put, Orhan odgovara da je dosta fotografija iz tog perioda kako je radio pradjed Salih, te da mnogo čuvaju uspomenu na njega.
- Oni su radili cijele sobe, tada su ih zvali saloni, uglavnom za viđenije, urbane porodice, i to u većim gradovima Jugoslavije. Mi i danas nalazimo baš njihove ručne radove, istakao je Orhan.
Kako je ovaj zanat već godinama u porodici Nikšić, Orhan se još kao dječak susreo prvi put sa ovim zanatom.
- Mene prva sjećanja vežu za drvo. Sjećam se, živjeli smo u stanu, a ispod se nalazila porodična radionica, tako da je ta radionica bila naše igralište, a alat za drvorezbarstvo i drugi predmeti naše prve igračke. Tako smo od komada otpada, ili viška sami sebi kasnije izrađivali igračke. Imali smo svoj lego-svijet, naglasio je Orhan.
S obzirom na to da je ovo i zanat i umjetnost, jako je teško naučiti taj posao i biti vješt u njemu. Vrhunski majstori mnogo toga treba da posjeduju. Bez umjetničkog dara i vještih ruku nema ni ovog posla. Zato ne čudi da su najveći umjetnici bili drvorezbari.
- Kod nas u BIH najprisutniji motivi su kombinacija floralnih i geometrijskih motiva. Mi to nazivamo Bosanskom - konjičkom šarom. Također, motivi vinove loze, što se ovdje tradicionalno zove Carigradska šara, i određeni arabeskni motivi koji potiču
U muzeju se nalazi i spomen-soba u kojoj su ispisana imena svih preminulih drvorezbara u Konjicu
iz orijentalnog svijeta, objašnjava Orhan po čemu su posebni Konjičani u ukrašavanju drvenih predmeta, te dodaje da i danas koriste te iste motive.
S ciljem da se sačuva sjećanje na ovaj zanat u Konjicu i sve ljude koji su se bavili ovim poslom, napravljen je i muzej. Iako je muzej napravila porodica Nikšić, u muzeju se nalaze djela i sjećanja na sve drvorezbare iz Konjica. Količina djela i broj imena govori da je ovaj zanat dio skoro svake porodice u gradu na Neretvi, a ideja da se to blago sačuva je nastala igrom slučaja.
- Vi sigurno znate da je u decembru 2017. konjičko drvorezbarstvo uvršteno na UNESCO-OVU listu nematerijalne baštine čovječanstva. To je prvi element nematerijalne baštine iz Federacije, a drugi iz BIH koji je uvršten na tu prestižnu listu. To je zaista veliki uspjeh za državu, za Konjic. Mi smo bili uključeni u taj čitav proces. Za vrijeme rada na nominaciji smo sistematizirali svoje znanje i otkrili puno zanimljivih činjenica o historiji i razvoju drvorezbarstva u Konjicu. Kako se blago otkrivalo, znali smo da ne smije biti sakriveno, da moramo pokazati svijetu sve to. Znali smo da će ako se uvrsti na UNESCO-OVU listu izaći na oči javnosti i tada smo odlučili napraviti mjesto koje će pričati višestoljetnu priču, priča Orhan početke rada muzeja.
Oživljavanje
Muzej je nastao na mjestu radionice porodice Nikšić. Pretvaranjem stare radionice u muzej oživio je taj konjički zanat. Predmeta je mnogo, što znači da nije bio lak posao.
- Nisu nas zanimali samo predmeti već i ekonomika drvorezbarstva, kako je on opstajao, kako je sve teklo kroz godine. Mnogo je bilo pitanja na koja smo željeli dati odgovore, koja su tržišta bila, šta je motivisalo ljude da rade to? Za sve to su trebale dvije godine. Ljudi su se samo uključivali u procese i nesebično nam poklanjali građu koja je danas u muzeju, kazao je Orhan.
Kada se dođe u muzej, imate kompletnu priču o razvoju zanata. Od austrougarskog perioda, do najmodernijeg doba.