Češki oskarovac i mali filmski dragulj
Kako je ovogodišnju dodjelu Oscara obilježio nesvakidašnji skandal, naš redovni saradnik okrenuo se nekim lakšim i jednostavnijim vremenima, kada su filmovi bili čisti užitak
Ne baš tako davne 1996. češki kinematografski tandem otac glumac/scenarista Zdenek Sverak i sin - reditelj Jan Sverak snimit će predivni mali filmski dragulj čiju će vrijednost prepoznati Američka filmska akademija dodijelivši mu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma. Riječ je o filmu koji nosi naziv “Kolya”, a koji predstavlja trećeg češkog oskarovca uz filmove Jána Kadára i Elmara Klosa “Radnja na korzu” (1965) i Jiríja Menzela “Strogo kontrolisani vozovi” (1966). Sveveliku ljepotu film “Kolya” podjednako ima u ispisanom scenariju (otac Sverak prema priči Pavela Taussiga), kao i u samim pokretnim slikama - režiji (sin Sverak). Scenarij je lepršav i duhovit, ozbiljan tamo gdje treba da bude i uvjerljivo glumački odigran (otac Sverak), te vođen vrlo vještom rediteljskom rukom sina Sveraka.
Radnja filma je smještena u Prag 1988. u sami osvit Baršunaste revolucije i prati Frantiseka Louku (Zdenek Sverak), sredovječnog ženskaroša, neženju i profesionalnog čelistu koji je nekad nešto zgriješio protiv vlasti i izgubio posao u Praškoj filharmoniji, te se mora snalaziti svirajući na sahranama i kremacijama. Dodatni posao mu predstavlja i uređivanje nadgrobnih spomenika, a sve u cilju da skupi dovoljno novca da otplati dugove koje ima prema kolegama grobarima i da si priušti polovni trabant. Na prvu odbija ponudu jednog kolege da oženi Ruskinju Nadezdu (Irena Livanova), ali pošto shvati da nema drugog izlaza ni načina da dođe do novca, prihvata ugovoreni brak za koji će mu biti isplaćena “masna” svota.
Samo, mlada i novac stižu u paketu sa petogodišnjim dječakom Kolyom (Andrej Chalimon), kojeg će majka nakon samog čina vjenčanja napustiti i prebjeći u Zapadnu Njemačku kod ljubavnika. Kolya ne govori češki, Louka ne zna ruski. Ali, pogađate, Kolya će polako i sigurno smekšati srce Louke, te ga natjerati da se popravi kao ljudsko biće.
Kažu da ne postoje genijalni filmovi, već samo genijalni momenti u filmovima. “Kolya” se može pohvaliti nekolicinom takvih momenata, čemu doprinosi fantastičan rad direktora fotografije Vladimira Smutnyja, koji likove u filmu prikazuje i oslikava u prelijepoj paleti boja, od žuto-zlatne, oker i cinober nijansi što ih čini vjerodostojnim i u skladu sa njihovim karakterima. Pažljiviji gledaoci će uočiti snoliku dražesnost scene u kojoj Kolya leži u krevetu i bori se sa temperaturom, dok u drugom slučaju Louka moli bivšu ljubavnicu da preko telefona dječaku pročita bajku na ruskom, ne bi li konačno utonuo u san.
Andrej Chalimon koji portretira dječaka Kolyu, od samog skromnog pojavljivanja, u pozadini i sa strane u početku, pa sve do trenutka kada ga dovedu i ostave u Loukinom stanu, na presladak način približava karakter nevinog djeteta koje ispašta zbog tuđih grijeha. Način na koji reditelj Jan Sverak izdvajanjem i fokusiranjem detalja priča priču putem pokretnih slika je jednostavno prelijep. Poput filmova češkog novog vala iz kasnih šezdesetih “Kolya” je protkan veselim i zdravim humorom, kao i “okom za detalje” apsurdnosti ljudskog ponašanja.
Način na koji reditelj Jan Sverak izdvajanjem i fokusiranjem detalja priča priču putem pokretnih slika je jednostavno prelijep