Vječni ožiljak na kolektivnoj svi
Profesor Kenneth Morrison, koji je zajedno sa dr. Paulom Loweom izdao i knjigu “Reporting the Siege of Sarajevo”, osvrće se na značaj izvještavanja iz opkoljenog Sarajeva
Opsadu Sarajeva su fotoreporteri opsežno dokumentirali, o čemu svjedoči i značajan obim radova koji je poslužio kao osnova za dokumentarni arhiv od ogromnog značaja. Međutim, ono što je neobično je to što, za razliku od drugih urbanih sukoba, veliki dio fokusa njihovog rada nije nužno bio na pokrivanju linija fronta (kojima je naravno bilo teško dobiti pristup) ili vojnim aktivnostima, već na detaljnom bilježenju teškog položaja, oskudice, stoicizma i domišljatosti građana Sarajeva koji su svakodnevno bili izloženi neselektivnom granatiranju i snajperskoj vatri.
Pucnji sa Holiday Inna
Zaista, bogat fotografski materijal, fokusiran na uticaj opsade na građane i razaranje njihovog grada, nastao je tokom skoro četiri godine. U vremenu u kojem Evropa ponovo svjedoči scenama razaranja i ljudske patnje u gradovima poput Mariupolja i Harkova, slike opkoljenog Sarajeva Paula Lowea, u kojima je pomno dokumentirao intimno životno iskustvo običnih ljudi zatečenih u najneobičnijim okolnostima, imaju posebno značenje, one snažno rezoniraju.
Primjera je, međutim, mnogo. Slike Rona Haviva o događajima od 6. aprila 1992, kada su naoružani ljudi pucali na mirovne demonstrante iz hotela Holiday Inn, koji je služio kao baza za Srpsku demokratsku stranku (SDS) Radovana Karadžića i njihovu naoružanu pratnju, pružili su nam najvisceralniji vizuelni prikaz onoga što se dogodilo tog posebno sudbonosnog dana, sve do formalnog ukidanja opsade 29. februara 1996.
I kako se opsada oko Sarajeva sve više pojačavala, slike koje su snimili brojni fotoreporteri pomogle su da se međunarodnoj publici dočara brutalnost života u gradu uništavanom s okolnih brda. Dok su pokrivali bitke gdje je to bilo moguće (kao što su one u Sarajevu 2. maja 1992. i kasnije u Otesu na zapadu grada u decembru 1992), koje su pokrivali fotoreporteri, njihov rad na dokumentovanju svakodnevnih iskustava građana Sarajeva ostavio je izuzetno važno naslijeđe.
Loweove fotografije, kao i slike Garyja Knighta, Jamesa Nachtweya, Anje Niedringhaus, Patricka Roberta, Roberta Kinga, Christophera Morrisa i pokojnog Toma Stoddarda, između ostalih, bile su od posebnog značaja. Tako je bilo i sa domaćim fotoreporterima poput Danila Krstanovića, Senada Gubelića, Dejana Vekića, Milomira Kovačevića Strašnog, Damira Šagolja, Kemala Hadžića i, naravno, fotografa Oslobođenja Salke Honde, koji je ubijen radeći u naselju Ciglane u julu 1992.
Fotografsko “svjedočenje”
Njihove slike sahrana, tijela u mrtvačnicama, ljudi koji trče preko opasnih raskrsnica, skupljaju vodu za piće ili drva za grijanje, ili ubijanja civila granatama, minobacačkom ili snajperskom vatrom, nisu objavljivane samo na naslovnim stranicama mnogih međunarodnih novina i časopisa (i time zadržavale priču o Sarajevu na naslovnim stranama) već su i ostavile ožiljak na kolektivnoj evropskoj svijesti.
I dok je bio izvor značajne frustracije i novinara i fotoreportera što njihov rad nije doveo do hitnijeg okončanja opsade, rata u Bosni i Hercegovini i stradanja civila, veliki dio njihovih reportaža i mnoge njihove slike, sva svjedočenja o okrutnoj i nehumanoj prirodi opsade, koristila su se kao dokaz u suđenjima za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Na kraju je, dakle, njihov rad bio važan i njihovo vlastito “svjedočenje” opsade nije bilo uzaludno.