Ključni svjedok
Najvjerovatnije da će naučna istraživanja istoričara utvrditi da je i jedna i druga strana dovela do rata u Hrvatskoj
25. maja 1997.
Petnaesta informacija
Ranije sam u ove zabeleške posvećene poznatim razgovorima Milošević-tuđman marta 1991. u Karađorđevu uneo dve kraće izjave Stipe Mesića o tom događaju, koji se već može svrstati u one važne istorijske događaje koji su imali odlučujući značaj za razbijanje SFR Jugoslavije i izbijanje ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Stipe Mesić je neosporno ključni svedok o tim razgovorima u Karađorđevu, s obzirom na to da je bio predsednik Predsedništva SFR Jugoslavije u poslednjim danima njenog postojanja i života, a posle toga bio predsednik Sabora maja 1997. Odgovarajući delovi te Mesićeve izjave glase:
”Kad je HDZ osnovan, njegova je prvobitna platforma bila postizanje parlamentarne demokracije i slobodnog društva. U platformi nema ničega neugodnog. Problemi su se pojavili kada je Tuđman iskoristio ratnu situaciju. Donosio je odluke i uredbe koje treba donositi parlament. Prema svojoj prvobitnoj platformi, HDZ nije imao element nacionalne isključivosti. Na primer, na referendumu je 94 odsto stanovništva glasalo za nezavisnu Hrvatsku, 12 odsto stanovništva bili su Srbi. Rastom nacionalizma u Srbiji i nacionalizma Srba u Hrvatskoj povećao vodstva. Istodobno, Tuđman je pozvao Belu Tonkovića, vođu hrvatskog pokreta u Vojvodini. Tuđman je ponudio tim Hrvatima iz Vojvodine opciju da dođu u Hrvatsku, ako se situacija ondje pogorša zbog Miloševićeve politike etnički čiste srpske države. Tonković to nije prihvatio i njegov se odnos s Tuđmanom raspao. Tonković je smatrao da bi Mađari, Srbi i Hrvati trebali živjeti zajedno u Vojvodini.
Nezavisnost je bila glavni cilj HDZ-A. U to doba, u našoj platformi nije bilo ničega o etničkim manjinama. U stvari, u svom ustavu rekli smo da je Hrvatska država svih svojih građana, ne svih Hrvata. Samo smo u preambuli Ustava stavili povijest stvaranja hrvatske države, navodeći da je hrvatski narod stvorio hrvatsku državu. U to doba nije bilo nikakvih javnih izjava o podjeli Bosne.”
Napomena:
Istoričari će imati velika posla da razjasne šta je pokrenulo nacionalizam Srba u Hrvatskoj i koliko je taj nacionalizam izazvao da se “poveća hrvatski nacionalizam”? I koliko su “rast nacionalizma u Srbiji” i Miloševićevo “prisiljavanje Srba da se homogeniziraju” bili pokretači porasta nacionalizma u širokim redovima hrvatskih Srba? A koliko su već i prvi koraci politike vlasti HDZ-A u Hrvatskoj, kao i ponašanje u praksi te iste vlasti i hrvatskih nacionalista, po ostvarenju nezavisnosti Hrvatske, u odnosu prema Srbima u Hrvatskoj - uz oživljavanje sećanja kod hrvatskih Srba, koja se prenose s koljena na koljeno, na sve strahote koje su ti Srbi, zajedno sa bosanskim Srbima, doživeli od ustaša pod vladavinom Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske - učinili da se pojača nacionalizam Srba u Hrvatskoj i da hrvatski Srbi budu “gurnuti Miloševiću” i masovno se odluče da se dignu u oružanu pobunu protiv nove vlasti HDZ u Hrvatskoj?
Sudbina prognanika
Najverovatnije da će naučna istraživanja istoričara utvrditi da je i jedna i druga strana dovela do rata u Hrvatskoj i do teške tragedije i Srba u Hrvatskoj, u kojoj su hrvatski Srbi pretrpeli najtežu katastrofu u svojoj istoriji i danas u ogromnoj većini doživljavaju sudbinu prognanika i beskućnika.
Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva nedavno je, u okviru svoje Male biblioteke, objavila knjigu “Dogovor u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine” autora Miloša Minića. Oslobođenje feljtonizira dijelove ovog vrijednog dokumentarnog štiva.