Dubravka Ugrešić - j
Knjiga “Brnjica za vještice” je podijeljena na dva dijela, prvi je posvećen Štefici Cvek i naslovljen je “Kako upropastiti vlastitu junakinju”, dok je drugi oblikovan u razgovor sa Merimom Omeragić
”U tome i jeste stvar što je život jedno, a literatura drugo. Ono što ne možeš u životu, možeš u umjetnosti općenito.”
- Dubravka Ugrešić, “Brnjica za vještice”
U zahvalnici na kraju nove knjige Dubravke Ugrešić “Brnjica za vještice” stoji: “Urednik i ja smo odustali od žanrovskog markiranja ove knjige - je li to razgovor, intervju ili tek moj vlastiti nesuzdržani monolog.” Moje iskustvo čitanja govori mi kako je ovo, bez sumnje, spisateljicin “nesuzdržani monolog” koji je na trenutke vješto usmjeravala Merima Omeragić. U njemu čitamo mnoštvo zapažanja, kritike, ljutnje, upiranja prstom, nade i beznađa, i prepoznajemo ton koji smo “slušali” u svim knjigama Dubravke Ugrešić.
Šivanje i pisanje
Ne pokušavajući romantizirati njezin spisateljski i kulturni angažman, ali ne skrivajući oduševljenje time što smo dobili još jednu knjigu koju možemo čitati kao upute kako (pre)živjeti književni svijet koji nas okružuje, ističem izuzetnu važnost toga što se ovaj “nesuzdržani monolog” pojavio upravo danas. Spisateljski senzibilitet D. Ugrešić nas je navikao na precizna mapiranja kulturnih fenomena, neuralgičnih tačaka savremene (naše) književnosti i seciranja feminističkih praksi.
Knjiga “Brnjica za vještice” je podijeljena na dva dijela, od čega je prvi posvećen Štefici Cvek i naslovljen je “Kako upropastiti vlastitu junakinju”, dok je drugi oblikovan u razgovor sa Merimom Omeragić. Štefica Cvek je ove godine navršila četrdeset godina i o njenoj sudbini izvan romana, u čitateljskoj i svakoj drugoj recepciji, Ugrešić piše jedan kratki osvrt. Roman “Štefica Cvek u raljama života” je objavljen 1981. godine i odavno je stekao status kultnog. Kako zbog svoje neobične strukture u kojoj se spaja “šivanje” i pisanje u jedan zajednički proces kako i nastaje patchwork roman koji kombinuje crtice iz ženskih časopisa i tadašnje literature, tako i zbog ljubavnog života glavne junakinje, daktilografkinje i posve obične djevojke prosječnih intelektualnih sposobnosti prikladnih isključivo za nezahtjevne poslove.
Dajući nam kratki pregled sudbine svoje junakinje i sve kroz šta su i ona i Štefica Cvek morale proći u književnom i vanknjiževnom životu, Ugrešić zaključuje:
”Tko zna, možda sam joj šireći svoje postmodernističko perje upropastila život. Ona je, međutim, pokazala začuđujuću vitalnost. Štefica je pobirala simpatije, a ne ja; nju su čitatelji voljeli, ne mene. Prijatelji su me srdačno upozoravali da dugujem Štefici novu priču s kojom ću je osloboditi od stereotipa na koje sam je sama bila osudila. Nagovarali su me da napišem emancipirajući i osnažujući nastavak jedan, dva ili tri, koliko već treba. Nisam ni pokušavala. Jer u međuvremenu se promijenio prozni jezik, promijenile su se čitateljice, promijenilo se polje kulturnih referenci, ušli smo u digitalno doba. (...) Ako ništa drugo, u suvremenoj književnosti koju potpisuju autorice ima puno više seksa nego ikada prije i puno više nego što su Štefica i njezine ‘influencerice’ Anuška, Marijana i Ela bile u stanju zamisliti.”
Važno mjesto u ovoj knjizi zauzima njen naslov koji sažima temu kojoj spisateljica posvećuje dio razgovora sa Merimom Omeragić. Ugre
Živimo u diktaturi desnice. Možete to zvati kako hoćete - diktaturom neofašizma, populizma, diktaturom “demokrature”