Magla u glavi
Nakon užasa koji su njemački nacisti počinili u ime Hitlerove države, porodice i Boga, danas srpski i hrvatski fašisti čine slične užase u ime nacije. Cinik je svako ko tvrdi da je to djelo ekstremista ili grupa i pojedinaca koji su se tobože oteli kontro
Utoku je velika politička i medijska bitka za Sarajevo. Potom je na redu Mostar, ukoliko u međuvremenu status sada već bivšeg grada ne bude odlučen oružjem. Oba grada su od izuzetne važnosti za Muslimane i republiku u kojoj će oni biti većinsko stanovništvo. Ali, dok Srbi žele podjelu Sarajeva, a Hrvati čitav Mostar isključivo za sebe, Muslimani nastoje da i jedan i drugi grad ostanu ono što su bili - multietnički i kosmopolitski. Ova razlika u pogledu na život i svijet oko sebe plastično svjedoči o sudaru dvije svijesti - jedne nazadnjačke i vanvremenske, i druge koja pripada ovom vremenu i ovoj civilizaciji. Konačan ishod tog sudara ostaje neizvjestan sve dok jedna od pomenutih opcija ne pobijedi, bilo političkim ili vojnim sredstvima.
Zahvaljujući pohlepnoj radoznalosti televizije, koja u službi rata često otkriva i ono što bi u interesu strane za koju radi trebalo da sakrije, mogli smo se prethodnih večeri uvjeriti kakva je mentalna higijena boraca koji imaju osigurati podjelu Sarajeva, odnosno učiniti Mostar hrvatskim gradom. U kadru Srpske televizije sa Pala vidi se gusta magla. Glas nevidljivog reportera saopštava gledaocima kako srpski borci pate što zbog magle ne mogu da vide “svoj” grad u kotlini i kako jedva čekaju da se u njega vrate. Kamera zatim drži u prvom planu jednog proćelavog gorštaka u uniformi koji u snježnom dekoru Trebevića daje svoj retorički prilog podjeli Sarajeva na srpsko i muslimansko. “Jer zašto smo se borili dvadeset mjeseci?” kaže ljutito. Njegov lik i govor odaju čovjeka rođenog i odraslog daleko od svakog asfalta. Prilog se završava nerazumljivom pjesmom - jekom grupe četnika čiji glasovi dolaze iz dubina bosanskih šuma.
Sarajevo je u gustoj magli pozne kalendarske jeseni, ali je gusta magla i u glavama ovih ljudi.
Veče ranije, izvještavajući iz mostarskog pakla, Hrvatska televizija posvetila je jedan insert razgovoru sa jednim pripadnikom HVO-A. Debeljuškast, krupan sredovječni čovjek sjedi u nekoj ruševini, s puškom prebačenom preko koljena i, bez trunke nelagode kaže: “Mostar je naš. Jesu Muslimani tu živjeli, ali to je uvijek bilo naše”. Ko je samo jednom čuo mostarski govor mogao je zaključiti da taj čovjek, vjerovatno propali uzgajivač duhana iz nekog sela u zapadnoj Hercegovini, u svojoj polupismenosti, nema blage veze ni sa Mostarom ni sa najosnovnijim istorijskim činjenicama o ovom nekad čarobnom gradu. Njemu je laž predstavljena kao istina, gurnuta mu je puška u ruke, i poslije toga on više nije bio sposoban nizašto osim za ubijanje Muslimana.
Dvojica pomenutih bojovnika tipični su predstavnici soja iz koga su Karadžić i Boban regrutovali gro pripadnika svojih nacionalističkih falangi. Tom zapuštenom, primitivnom i frustriranom soju tuđi život ne znači ništa, a tuđe bogomolje i groblja, tuđi gradovi i tuđi spomenici kulture ni toliko. Zbog toga je rat u Bosni i Hercegovini okrutan do te mjere da zbunjuje i plaćenike koji su ovamo stigli sa iskustvom sa bjelosvjetskih ratišta. Jedan bivši legionar priznaje kako se ovdje uoči i nakon svake bitke opija, kako bi “ostao normalan”. Ljetos su neki austrijski mediji lansirali vijest da su u austrijskim šumama primijećeni medvjedi, risovi i šakali koji su pobjegli od ratnih strahota iz bosanskih planina. Međunarodni francuski radio (RFI) u Parizu prokomentarisao je vijest ovako: “Nije li to još jedan dokaz da je rat na bosanskim prostorima odavno pao na zoološku ravan”.
Pukovnik Bob Stewart, koji je šest mjeseci bio komandant britanskog kontingenta u srednjoj Bosni, plakao je pred prizorima morbidnog zločina koji su pripadnici HVO-A počinili nad Muslimanima u selu Ahmići. On je nedavno objavio knjigu “Razoreni životi” u kojoj opisuje svoje iskustvo sa bosanskog ratišta. Govoreći tim povodom na Britanskoj televiziji, pukovnik Stewart je rekao da nikada nije mogao zamisliti takve zločine i da je u Bosni često bio “skamenjen od straha”.
Psiholozi su uočili da stidljivi, patrijarhalni ljudi ruralnog kova, izmanipulisani u patriotske svrhe, lako postaju svirepe ubice. Nakon užasa koji su njemački nacisti počinili u ime Hitlerove države, porodice i Boga, danas srpski i hrvatski fašisti čine slične užase u ime nacije. Cinik je svako ko tvrdi da je to djelo ekstremista ili grupa i pojedinaca koji su se tobože oteli kontroli. Oni koji takvom tlapnjom zamagljuju odgovornost i gnjev sopstvenog naroda, amnestirajući ga od svake krivice, objektivno i sami postaju saučesnici u zločinu. “Ne zanimaju me tuđi zločini, već moji”, kriknuo je nedavno za saborskom govornicom u Zagrebu akademik i pjesnik Vlado Gotovac, po mnogima vodeći hrvatski intelektualac, žestoki kritičar Tuđmanovog režima i njegovog projekta nacionalističke Hrvatske. Gotovčevu moralnu pobunu protiv prešućivanja sopstvenih zločina režimski mediji, predvođeni Hrvatskom televizijom, dočekali su kao da je riječ o nacionalnoj izdaji. Ali, koliko je danas na ovim prostorima ljudi, a napose intelektualaca, kao što je Vlado Gotovac?