Sjećanje: Kemo i novine koje osvajaju svoje ime
Uređivačka ideja bila je jasna - Oslobođenje će informisati, neće biti ratna truba, njegovaće duh međunacionalne tolerancije i gajiti duh bosanskohercegovačke tradicije. Takva orijentacija donijela je listu slavu već prvih mjeseci rata
Bilo je to negdje u drugoj polovini aprila. Rat je uveliko krenuo, u redakciju u Nedžarićima je dolazio ko je mogao, a na zgradu Oslobođenja su ispaljeni prvi hici. Na redakcijskom sastankusazvanomnabrzinuprihvaćena je Kemina ideja da Oslobođenje nastavi izlaziti “sve dok Sarajevo postoji”. Nisamprisustvovaotomsastanku(nisam ni bio član uredništva, već reporter) i tu vijest mi je isti dan prenijela Gordana Knežević,utovrijemekeminazamjenica.tadajedonesenaodlukadaseatomsko sklonište pripremi za ratni desk u kojem će raditi dežurne ekipe, a da će se u gradu pronaći prostor za punkt u kojem će se koordinirati rad novinara.
Napitanještaćuraditi,keminajeodlukabiladajekorisnijedapišemidaćemi vrijeme i prilike nametati teme.
Profesionalno i pošteno
Oslobođenjejeredovnoizlaziloidobijalo na značaju kako se granatiranje pojačavalo, a blokada - fizička i komunikacijska - postajala sve žešća. Uređivačka ideja bila je jasna - Oslobođenje ćeinformisati,nećebitiratnatruba,njegovaće duh međunacionalne tolerancije i gajiti duh bosanskohercegovačke tradicije. Takva orijentacija donijela je listu slavu već prvih mjeseci rata. List je postao simbol otpora agresiji, hrabrosti (“novine se prave na samoj liniji fronta”) i međunacionalne snošljivosti (“novine prave i uređuju urednici i novinari svih nacionalnosti”).
Šta je bila osnova “fenomena Oslobođenja”? Dva su razloga - jedan ima širi društveno-politički kontekst (afera Agrokomerc), a drugi je liderstvo Kemalakurspahićanakonizborazaglavnog urednika u decembru 1988. godine, koji je modernizirao Oslobođenje.
Posljedicemjeničneafere1987.ubrzale su proces demokratizacije u Bosni i Hercegovini, a jedna od posljedica je bila i osvajanje slobode od strane medija. Sa ove distance mogu potvrditi da je tadašnja partijska elita, koja je naslijedila staru gardu koja je do kraja 1988. godine sišla sa političke scene pod teretom afera, snažno krenula s demokratskom praksom, što je vodilo i ka emancipaciji institucija. Na čelo Partije dolazi dr. Nijaz Duraković koji uvodi neposredniji način rukovođenja i jedan relaksiraniji stil rada koji je otvarao prostor dijalogu, pa i polemikama. Nije nevažno napomenuti da se i član Predsjedništva SFRJ prvi put birao tajnim glasanjem između više kandidata (Bogićbogićevićubjedljivojepobijedio dvojicu konkurenata - Marka Ćeranića, tadašnjeg predsjednika RIV-A BIH, i dr. Dragana Kalinića koji je važio za popularnog političara). Skupština Bosne i Hercegovine, naprimjer, birala je
Sticajem prilika bio sam prvi autor žiže jer je na dan izlaska novina Skupština BIH trebala raspravljati o aferi Neum. Nisam napisao tekst za pamćenje, ali nisam baš ni falio
Kemo nije propuštao da spomene Kjašifa Smajlovića, našeg dopisnika iz Zvornika kojeg su ubili arkanovci u prostorijama dopisništva 8. aprila 1992. Kjašif je za Kemu ostao simbol odanosti profesiji
i nasljednika Duška Zgonjanina između više kandidata, što je prije toga bilo nezamislivo.
Podmlađenapolitičkaelitaubihprihvatila je zahtjev medija da sami biraju urednike. Na zboru radnika Oslobođenja koji je održan u kasnu jesen 1988. godine izabrana su dva kandidata, oba sa uredničkim, autorskim i međunarodnimiskustvom:zorankurtović i Kemal Kurspahić. Predsjedništvo Socijalističkog saveza početkom decembra imenovalo je Kurspahića glavnim urednikom. Po istom modelu birani su vodeći urednici na radiju i Televiziji Sarajevo.
Nekoliko dana prije izbora Kemo je navršio 42 godine, što bi se reklo - dovoljno mlad da ima snage i ambicije da “potegne”, a dovoljno iskusan i zreo da udahne neki novi život novinama. Neposrednoprijeizbora,kemosevratioiz New Yorka gdje je proveo četiri godine kao dopisnik Oslobođenja. Radoznao kakav je bio i sa strašću rasnog novinara (počeo je pisati za novine s 15 godina), to američko iskustvo bilo je presudno za Kemino novinarsko brušenje. Kada bi dolazio na godišnji odmor u “kožnom”, kako smo imenovali kafe-bar u zgradi u Nedžarićima, upijali smo njegove američke priče. Čudili smo se kako vodeći političari u šest ili u sedam ujutro uživo gostiju na kanalu Good Morning Amerika a da im voditelj nije unaprijed dostavio pitanja, kako novinari ne izvještavaju ekstenzivno sa pres-konferencija, već prenesu samo ključnu izjavu ili informaciju, ili presica samo služi kao osnova za razvoj priče, kako se traga za temama, kako novinari propituju političare i ne obaziru se na njihove zamjerke.
U godinama čvrste partijske vladavine nije bilo šanse da novinar zatraži telefonsku izjavu vodećeg političara, zatraži komentar ili da kaže da nije zadovoljan odgovorom. U izvještajima sa raznih foruma vodilo se računa da se broj redaka prilagodi “platnom razredu”, odnosno mjestu u hijerarhiji funkcionera, što se odnosilo i na plasman fotografije. Novinari su se ideološki usmjeravali da budu “društveno-politički radnici”, “djeca sistema”. Nije bilo ni lijepo ni bez rizika napraviti ideološki previd, pa i na stranicama za zabavu. U ljeto 1978. u okviru stranice Odmor objavljena je reportaža o češkoj porodici koja godinama ljetuje u Makarskoj, ali su se reporteru požalili na rast cijena. Reporter je uredno zabilježio kako u Čehoslovačkoj ulje, hljeb, šećer, benzin itd. godinama ne mijenjaju cijenu, a u Jugoslaviji cijene stalno rastu itd. Reporter (Željko Rodić) je suspendovan na šest mjeseci sa zabranom objavljivanja, urednik strane (Fahro Memić) na tri, a urednik Deska (Juka Arnautović) je bio kažnjen zbog “nebudnosti”. Reporter nije mogao objavljivati ni sportske komentare u Našim danima koji su te jeseni ušli u sastav kompanije Oslobođenja.
Dolaskomnačelooslobođenja(moramrećidajeiklimameđunovinarima bila u tom smjeru) Kemo je modernizirao novine i demokratizirao rad i pristuptekstovima.odmahjepokazaoda je urednik širokih zahvata. Prvo što je uradio bilo je uvođenje stranica otvorenihkomentaraimišljenja.ponedjeljkom je išla rubrika Yu Dnevnik u kojoj su urednici televizijskih dnevnika iz svih osam republičkih i pokrajinskih centara pisali za Oslobođenje, drugi dan je išla cijela strana velikog formata Yu Press s pregledom najzanimljivijih ili najkontroverznijih tekstova iz drugih listova širom Jugoslavije. Osim toga, uveo je posebne priloge koji su išli svaki dan (Globus četvrtkom, Nedjelja - kasnije 7 dana, subotom itd).
U novinama je postala praksa da se čuje “druga strana”, što je preporodilo izvještavanje. Najveći iskorak je napravio otvaranjem rubrike “U žiži” koja je išla na prvoj strani lista (kasnije je uz tekst išla i slika autora) sa potpunom autorskom slobodom. Sticajem prilika bio sam prvi autor žiže jer je na dan izlaska novina Skupština BIH trebala raspravljati o aferi Neum. Nisam napisao tekst za pamćenje, ali nisam baš ni falio. Razvijao sam tezu o zloupotrebi građevinske rente jer su najveći rukovodioci dobijali uređene placeve za otprilike dvije prosječne plate.
Ova rubrika postala je jako popularna i čitana. Bila je kratka - obima do jedne i po kartice teksta, sa dobrim autorimaisastavom.hamzabakšićjeusvom ratnom dnevniku (“Sarajevo koga više nema”,1998)poddatumom24.februar 1992.zapisao,žalećisenamukupisanja kolumni, kako su se mlađi izvukli iz ove obaveze: “Pišu rubriku u žiži, koja ide na prvu stranu, lakše je napisati, svi je čitaju.utomeprednjačemirojanković i Emir Habul, dva zacijelo najpopularnija pera Oslobođenja, popularni iz sasvim različitih razloga, kod sasvim različite publike”.
Dalo bi se o ovome prodiskutovati, pa i o činjenici da se dugo vremena kolege nisu baš otimale da pišu žiže jer novinari nisu bili naučeni da izraze suštinu u malo riječi. Pisalo se nadugo i naširoko.
Neki naslovi i teze iz žiža postali su metafore za opća mjesta bosanskohercegovačke stvarnosti. Povodom hapšenja šefa SAO Krajina Martića u Bosanskoj Krupi i njegovog puštanja, naslovio sam “Zaglavljeni u liftu” kao poziciju nemoći bh. vlasti u predratnim godinama; atmosferu taktiziranja vlasti da izbjegne (ili odgodi) rat, naslovio sam “Idući nako”, objašnjavajući nužnost uzdržavanja od ratnih sukoba zemlje koja ne raspolaže lojalnošću vojske i policije, rastrzana unutrašnjim separatizmima i nespremna za rat.
Oslobođenje se zahvaljujući kursu koji je utvrdio Kurspahić, u vremenu raspada Jugoslavije, uspješno nosilo. Ta bi se orijentacija mogla sažeti u dvije riječi: profesionalno i pošteno. Tiraž je počeo rasti (petkom kada je u listu štampan TV prilog, tiraž je dostizao 120.000 primjeraka), a uporedo s njim i ugled novina i novinara. Druge godine Keminog urednikovanja Oslobođenje je proglašeno za najbolji dnevni list u Jugoslaviji. Sa dostignutim samopouzdanjem, rastom tiraža, ugleda u esnafu i rastućim ugledom u regiji, vodeća ekipanijeprihvatiladanacionalnestranke preuzmu novine. Već s proljeća 1991. godine propuzala je priča kako će se dijeliti uredničke pozicije. Direktorska pozicijauoslobođenjunavodnojetrebala pripasti Iliji Guzinu (postaće prvi direktor novoformirane srpske RTV u aprilu 1992), a tu vijest je širio i on sam. Pitamgajednomprilikomukafanistara rampa na Vracama, gdje su zalazili novinari (kasnije pretežito srpski novinari), kako će se prihvatiti direktorske funkcije kada tu vrstu posla ne umije raditi, te kako će s njim propasti Oslobođenje, sa širokim osmijehom je odgovorio: “U stranci su mi rekli - nema veze, pa nek’ propadne”, kazao je Guzina cerekajući se.
Kemo je, zajedno sa tadašnjim rukovodstvom RTVSA, poveo pobunu protiv namjere vlasti da nacionalno rasparčaju tri vodeća medija u BIH Oslobođenje, Radio i Televiziju i postavljaju urednike. Vlasti su u proljeće 1991. donijele zakon koji bi im to omogućio.uslijedilajejavnakampanja protiv predloženog medijskog zakona, organizovani su javni protesti, a uslijedilojeiosporavanjezakonapredustavnimsudom.naraspravipredustavnim sudom Kemo je odgovorio na pitanje sudije zašto bi imenovanje urednika i direktora ugrozilo slobodu javne riječi. Kemo je rekao da je “ne bi ugrozilo, već uništilo, jer ko postavlja i smjenjuje urednike ima moć nad uredničkom politikom”. Ova epizoda šire je opisana u knjizi “Zločin u 19.30”. Epilog: 3. oktobra 1991. Ustavni sud je presudio da predloženi zakon nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Uprkos jedinstvu novinara, ova borba za slobodu javne riječi ne bi bila moguća da u Ustavnom sudu BIH nisu sjedile demokratski orijentisane sudije, što je rezultat kadrovske politike reformisanih komunista u zadnjim godinama njihove vlasti.
Više od novina
Vratimo se za trenutak Keminom američkom iskustvu. Želio je da ostvari dublji dodir novina i čitalaca, želio je da zna šta publika voli, kako reaguje na rubrike, podlistke i kako vrednuje novinare. Neka agencija sastavila je upitnikkojiještampanunovinamakrajem 1991. Čitaoci su, između ostalog, trebali navesti, po vlastitom nahođenju (nije sugerisano nijedno ime), kojeg novinara najradije čitaju, te po istom principu čije tekstove ne vole. Kemo je za jedan glas bio ispred mene sa tristo i nešto preferencija, a ja sam mnogo bolje prošao sa negativnim glasovima. Tomijenajdražeprofesionalnopriznanje: došlo je od čitalaca i što sam ga dijelio s Kemom.
O ratnom putu Oslobođenja ispisano je mnogo tekstova u inostranstvu i snimljeno bezbroj TV reportaža o listu koji “osvaja svoje ime” (krilatica književnika Sidrana), o novinama sa bezbroj međunarodnih nagrada.
Oslobođenje je bilo više od novina. Listjepostaosimbolidejebosne(ihercegovine), cjelovite i demokratske, novine nade i vjere u profesiju i demokratskiizlogcijelebosneihercegovine.
Pri svakom susretu s Kemom vrtjeli smo ovu priču: kada je promovisana njegova knjiga “Zločin u 19.30” (2003) umediacentru,uwashingtonu2013.ili poslije promocije dokumentarnog filmaborekontića“godinekojesupojeli skakavci”-onovinarimaratnimhuškačima. Prije koju godinu Kemo je jetko zaključio: “Ne mislim da će protagonisti ratnog huškanja biti kažnjeni”. Borin film je pokazao da su svi ratni propagandisti koji su direktno pozivali na etničku mržnju nakon rata bili nagrađeni funkcijama ili stanovima!
Pri svakom susretu Kemo nije propuštao da spomene Kjašifa Smajlovića, našeg dopisnika iz Zvornika kojeg suubiliarkanovciuprostorijamadopisništva 8. aprila 1992. Kjašif je za Kemu ostao simbol odanosti profesiji (neposredno prije ubistva Kjašif je poslao izvještaj za redakciju), hrabrosti, požrtvovanja. Što se Keme tiče, Kjašif je zaslužio ulicu ili da se barem neka važna novinarska nagrada nazove njegovim imenom.