Iralo pravu stranu
ju. Zamislite koliki su podrška i povjerenje bili, pravoslavni pop se presvlači u muslimanskoj kući, pa čak i dijete uzima i odvodi, sjeća se Zimić-gradaščević.
Naglašava da je ilegalac vratio dijete, te da je pop uspješno preveden na slobodnu teritoriju.
Iako je prošlo skoro 80 godina, sjećanja su živa. I danas rane bole, ne zacjeljuju. Djeca. Djeca su posebna rana svakog sukoba, svakog rata.
- Nikada neću zaboraviti moju drugaricu Klaru, sa suzama u očima priča Meliha, koja se sjeća drugarice iz jevrejske porodice koja je živjela u blizini njihove kuće.
Melihina mama je njoj i njenoj drugarici Klari sašila iste haljinice, igrale su se, provodile vrijeme zajedno, sve do jednog dana kada je Klaru njemački vojnik odnio iz Melihine kuće.
- Moja majka je htjela zaštititi. Dovela je kod nas, ali nismo uspjeli. Odveli su je i nikada ništa za nju nisam čula. Svaki rat je zlo. Svaki rat je isti. Glad, strepnja, strah, smrt, sa suzama u očima dodaje Meliha i tvrdi da je kao djevojčica živjela u kvartu u kojem su svi sarađivali.
Bilo je puno Jevreja, pravoslavaca, katolika i muslimana, ali svi su se osjećali Bosancima, Sarajlijama i tako se i držali.
- I moje tetke su bile angažovane, naročito Subha Filipović, udata Sabrihafizović. U našoj kući je bilo dosta izbjeglica, u to vrijeme smo ih zvali muhadžiri. Mustafa Dovadžija je često navraćao i nosio lijekove na Romaniju, a odatle dalje, gdje je partizanima potrebno. Poslije rata sam saznala da je Mustafa Dovadžija nastradao upravo prelazeći preko