Godine koje smo izjeli kao skakavci

Pod ogromnom tamnom sjenom rata koji se vodi u Ukrajini, ovih dana je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine obilježena trideseta godišnjica od početka opsade i četverogodišnje ratne apokalipse naše zemlje. Narativi rata i kulture sjećanja koja ga prati, dakako, potaknuti onim što se u svim medijima oko nas sada već više od mjesec neprestano izručuje kao četveročasovni serijal rata uživo, doimaju se za mnoge sada svježijim negoli je to bio slučaj u nekim ranijim godinama. Ratovi koji su se posljednjih decenija vodili van europskog kontinenta, ma koliko saosjećali, geografski su nam bili predaleko da bismo se sa njima dublje vezali. A time i iz tih sukoba izvlačili neke pouke koje se tiču naše situacije i mučne postkonfliktne stvarnosti. Iako se mnogi ratovi i danas vode po obrascima koji su nam poznati, čini se da nismo, osim deklarativno, nalazili za shodno da se dublje udubimo u bilo kakvo samopreispitivanje i analizu, koji bi nas vodili ka nekim, možda, zdravijim zaključcima o budućnosti ove zemlje.

S druge strane, na opetovana predizborna zveckanja oružjem u postdejtonskoj BIH svikli smo i oguglali kao na jedinu poznatu orkestraciju i artikulaciju političkih subjekata na ovdašnjoj partitokratskoj sceni. Domaći naši međedi i veprovi po gorama i planinama i sami već odavno znaju šta nam se u izbornoj godini sprema, kakva berba i koji će vjetrovi dominantno duvati puku kroz glavu i preko leđa. Ali bez obzira na to što smo, kako se na prvi pogled doima, spremni na tu podvalu, mi se po inerciji,

uprijemnom salonu mostarskog Sajma Dragan Čović je čitao imena zvanica. Ana Brnabić - tu. Andrej Plenković - nazočan. Milorad Dodik - prisutan. Peter Szijjarto - tu. Ali da bi mozaik u potpunosti bio sklopljen, jučer je na fotografisanju u Mostaru, među najvišim zvanicama, nedostajala samo jedna osoba. Nedostajao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. No, on već mjesec i po ima preča posla. Bavi se ukrajinskim pitanjem.

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto nije baš dangubio. Rekao je ono što smo i znali i očekivali. Szijjarto je, piše banjalučka Srna, pozvao političare u Evropskoj uniji da “ne razgovaraju o Dodiku, već da razgovaraju s njim”. “Evropskim političarima bi bilo prijeko potrebno da mnogo bolje razumiju situaciju u regionu zapadnog Balkana”, reći će ministar vanjskih poslova Mađarske, države članice EU i NATO-A, prije nego će pozvati službeni Bruxelles da Srbiju primi u EU, a Bosni i Hercegovini da kandidatski status.

Mađarski prioriteti su, dakle, jasno definirani. To što je Evropska unija jučer otvorila postupak protiv Mađarske, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive ne znači ništa. “Moja pobjeda se vidi s Mjeseca i iz Bruxellesa”, prkosio je prije tri dana Viktor Orban, lider Fidesza, partije koja je već četvrti uzastopni izborni ciklus neprikosnovena u Mađarskoj. Tješe se zapadni analitičari ističući činjenicu da je stranka bivšeg i budućeg mađarskog premijera pobijedila u “ruralnim dijelovima”, te da je velikim gradovima trijumfovala opozicija. Ali to suštinski ne znači ništa. Orban ima nadmoćnu većinu u mađarskom parlamentu i naredne četiri godine. “Učinit ću sve”, obećao je Viktor Orban krajem prošle godine, “kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio i dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj žive dva miliona muslimana”.

Vratit ćemo se još malo u dalje u prošlost. Septembar je 2021. godine bio kada je Viktor Orban u Budimpešti organizirao Demografski samit na koji je pozvao Milorada Dodika, Janeza Janšu, Aleksandra Vučića...

”Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti onoj snažno utisnutoj u našu kolektivnu mentalitetsku paradigmu i ponašanje, iako smo mnogo puta do sada progutali tu grku pilulu, na svaki ton etničkih borbenih trublji iznova svrstavamo u poznate ešalone. Gotovo da u toj reakciji, izdejstvovanoj brutalnom manipulacijom strahom i traumatičnim emocijama, ne postoji nijedan jasno artikuliran glas koji će pozivati na razum, razobličavati naslage straha i nuditi emancipatorski pogled na budućnost. Onu budućnost koja će tražiti minimalne tačke povezivanja, da bi se iz njih, vremenom i predanim radom, a prije svega iskrenošću i voljom svih stanovnika ove, danas šizofrene, zajednice, razvilo povjerenje neophodno da bi se gradila bilo kakva zajednička stvarnost.

Stanje zamrznutog sukoba, koji se u mikrovalne pećnice etnonacionalizma ubacuje vrlo lako i praktično, već godinama zabada se kao ćuskija u posljednje preostalo zdravo tkivo, ako ga uopšte i možemo još negdje nazrijeti, ideje opstanka BIH kao države svih njenih naroda i građana. Tronacionalistički predvodnici tronaroda u svojoj agresivnoj gramzivosti i pohlepi dosegli su pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU. Budućnost Evrope nisu samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je Milorad Dodik govoreći na Orbanovom Demografskom samitu.

To je, dakle, Evropa koju žele Milorad Dodik. To su Evropa i EU koje želi Viktor Orban, čiju politiku, pokazali su nedjeljni izbori, podržava znatno više od polovine mađarskih birača. Da Mađari ne vide problem u ruskoj agresiji na Ukrajinu, vidjelo se po istraživanjima javnog mnijenja. Sve dok se Viktor Orban nije jasno usprotivio stavovima EU prema Ruskoj Federaciji, ankete su pokazivale da će se teško izboriti za četvrti uzastopni premijerski mandat. No, nakon što je Orban izjavio da rat u Ukrajini nije njegov rat, njegova popularnost je porasla.

Da je u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka Rusija još uvijek “in”, pokazali su izbori u Srbiji. I sam srbijanski vladar Aleksandar Vučić će, proglašavajući pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, reći da je “Srbija skrenula udesno”. U Skupštini će svoje poslanike imati, citirat ću potpuno dno, i vode se možda i posljednje bitke za mrvice preostale na pladnju državnosti. Razina naše kolektivne ogrezlosti u odbijanje suočavanja sa minulim decenijama, danas odmakla gotovo do nemogućnosti pronalaska bilo kakve tačke susreta i pokušaja razgovora, na korak je od potpunog i dugotrajnog betoniranja. Sve je manje i sve su tiši oni glasovi koji mogu i žele ponuditi neki novi pravac, neko drugačije kretanje, koje nikoga neće isključivati i koje će nuditi minimum iskrenosti i poštenja u namjerama učesnika osmišljavanja nekog drugačijeg koncepta postojanja BIH. Narodi i građani ove zemlje danas su dobrovoljni taoci vlastitih izbora, onemogućeni da razvide stvarnost i racionalno se, ma koliko to bilo bolno, suoče sa mitomanijama u koje su zabasali.

Ni blizina rata, koji je u ovom slučaju na našem kontinentu, nije nas odvela ka nekom trezvenijem razmišljanju i atmosferi. Naprotiv, u pandemiji stisnute etnonacionalne snage jedva su dočekale prvu priliku da se iznova izraze. Podgrijavane sa raznih strana najprije raznim domaćim gorivima, potom iz susjedstva i bijelog svijeta posipane zapaljivim materijama, te su snage u sukobu koji traje u Ukrajini vidjele idealnu priliku za bildanje vlastitog agresivnog potencijala i prijetnji. Zauzele su se busije, a javnost se usijala od brazda raspolućenosti i podjele. Ostali su samo buka i gusti dim iracionalnih duhova koji nas obavija i guši sve više. Vjetar koji bi bar malo rastjerao tu zgurdumljenu masu na horizontu se više i ne sluti, kao da niko i ne očekuje da je moguće ponovo ugledati sunce i čisto nebo.