Pariz moje mladosti (LXXX)
Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove o gradovima i licima
Onaj koji zna da naređuje, nalazi uvijek one koji se pokoravaju... Ludilo je nešto rijetko kod pojedinaca; to u pravilu važi za grupe, partije, narode, doba
Nietzsche
Nietzsche naravno nije bio ni bektašija ni sufija, kao što se ni Madame Mélikoff nije bavila Nietzscheom. Ona se naročito zanimala za bektašije i bila veliki stručnjak za islamsku mistiku. Ali u sufizmu uopšte, pa i kod pomenutog njemačkog filozofa, osjeća se uticaj zoroastrizma i Aveste.
Vlasti su se prema sufijama odnosile upotrebljavajući pri tome lude grupe, koje pominje Nietzsche, dok su sufije za sebe govorili da su ludi. Ludi od Ljubavi. Lud u sufizmu znači prvenstveno imati srce, u kome je sadržano višesrdaca,kojasezavršavajutačkomu posljednjem “srcu”, zvanom Suveyda, gdje mistik nalazi Boga. Bog, to drugo ime i za kosmos - u krajnjoj analizi je, znači, sveden na tačku, kao svemir na Velikiprasak.zasufije“lud”značisamo voljeti do iščeznuća (dok život traje, tj. poistovjetiti se sa Jedinom Istinom), a uslov za to je izolovanost, koncentracija na Ljubav, a potom “sastanak” s Ljubavnicima Istine.
Paranoja i mitovi
S time će se složiti i profani ljubavnici kad je u pitanju strasna ljubav, budući da je ljubav sagorijevanje, a zahtijeva odljubavnika,imistikaionogprofanog, izolaciju. Ali biti lud, za mistike znači istovremeno biti mudar i toliko osjetljiv da možeš dotaći zvijezde, tačnije Istinu, Tajnu: Boga - Svemir - Onostrano.
U gore navedenom citatu, za Nietzschea lud nema veze sa mističkim ludilom i znači prvenstveno ono političko, kada rulja ide ne za mističkim “luđakom”kojiznasamodavoliikome je to jedini cilj na ovom svijetu, nego za paranoicima, duhovno-duševnim bolesnicima i megalomanima, koji su umislili sebi da su iznad svijeta, planeta, nebesa, istine i Istine, ali koji, nažalost, nailaze više nego ijedan human vođa, na podršku te rulje, na pokorne, koje su znali da zavedu svojim mirišljavim lažima. Laži su oduvijek bile slađe od istine, zlo nije od juče.
Naročito, reklo bi se, da paranoja i mitovi dobro prolaze kod Slovena. Kod njih više nego igdje u svijetu prolaze razne zavjere, a mnogo teže gola istina. Ipak nisu usamljeni. Neki tvrde da je u tome značajnu ulogu kod dijela Slovena odigrala ortodoksna crkva svojim mitovima i legendama. Napomenuću ovdje i to da su dvije Mare, Srpkinje, nakon kosovskog poraza, koji se slavi kao pobjeda, bile sultanije i vladale prilično Osmanskim carstvom iz sjenke, ali o tome mnogi ništa ne znaju i neće da znaju. Zašto? Dokumenti su, međutim, svjedoci. Drugim riječima, može se reći da su Srbi i Turci oduvijek bili veoma bliski, a u Osmanskom carstvu su imali mnoge privilegije, budući da su Osmani bili protiv katolika, bojali se te velike univerzalne religije, dok je položaj raje, bila hrišćanska ili muslimanska, bio sličan i nezavidan. I u drugim krajevima svijeta mitovi itekako dobro prolaze i urote, najviše kod krajnje desnice i krajnje antikapitalističke ljevice, pa zato u Francuskoj danas jedan od pet stanovnika podržava “socijalistu” i “nekapitalistu” Putina u njegovoj “humanitarnoj akciji” u Ukrajini.
Nema sumnje da su mase povodljive i zaluđene, kako je pisao Nietzsche.
O rulji je lijepo pisao i Mirko Kovač, govoreći prvenstveno o eliti, koja jeste gora od zavedene rulje i nema veze sa ludošću što vodi do dubina nebesa, do nedokučive Tajne, ludosti koju su zagovarali mistici, a čijoj misli nije daleko ni filozof koji je izjavio: Bog je mrtav. Ludost koju pominju njemački filozof i Kovač vodi do krvoprolića. Kovačeva knjigaoelitiiruljinosinaslov“elitagora od rulje” i treba je ponovo čitati, jer ratovi, pa i ovi savremeni, nastaju najviše od tzv. elite.
Mistici su bili hrabri ljudi jer su bili rukovođeni ljubavlju, za razliku od vladara koji eliminišu često one koji razmišljaju, javno na trgovima, dok rulja navija, luda rulja, bolesna od svoje poslušnosti. Gledala je kako deru kožu sa živih mistika, pljeskala kad su vješali ili giljotinirali one koji bi samo jednom riječju zasmetali vlastima. Rulja je tu da plješće ili reži kad joj se naredi i rijetko se digne protiv ugnjetača da bi se njeni predstavnici potom pretvorili u ono protiv čega su se digli.
Nietzsche je u pravu i u vezi sa srećom: leptirići i baloni od pjene, kao i ljudska bića koja im nalikuju, najviše znaju o sreći.
Vatra više nema dima kada postane plamen... Jučer sam bio pametan i želio sam da mijenjam svijet. Danas sam mudar i mijenjam sebe
Džalaludin Rumi
Prvi okrugli sto o sufijskom redu u Francuskoj održan je osamdesetih u Parizu, u predgrađu Sèvres. Bio je posvećen najortodoksnijim dervišima, nakšibendijama,kojisubiliiostali-ako još uvijek postoje istinski kao takvi - sigurno najbrojniji na Balkanu.
Itajkongresiniciraojealexandrepopovic, na njemu su učestvovali mnogi orijentalisti svijeta. I ja sam bila među njima sa referatom o ovom tarikatu u Bosni i njegovim specifičnostima u odnosu na druge nakšibendije u svijetu. Pored tog, imala sam i projekciju filma “Nakšibendijeizvisokog”.tajmalifilm sam napravila bez ikakvih sredstava, a da ga realizujem, pomogao mi je Ismar Mujezinović,kojimijeposudiokameru i angažovao svog prijatelja da mi snimi derviše iz Visokog i njihov zikr.
Već sam ranije putovala i u Visoko i u druga manja mjesta gdje je bilo mnogo derviša, koja su bila čuvena među balkanskim sufijama posebno. O tome sam mnogo pisala u francuskim časopisima i držala predavanja, npr. u Société Asiatique, koje je u okviru francuske Akademije, Društvo čiji sam član postala zahvaljujući prijedlogu Louisa Bazina.
Iako je prije rata devedesetih najvažnija Nakšibendijska tekija bila ona u Živčićima,tekijauvisokomukojojsam snimala zikr bila je najživlja u to doba u Bosni. Šejh tekije bio je Abdulah Fočak; vrlo me je lijepo primio i pričao o sufijskim redovima nakon njihovog zikra,usobizagoste,musafirhani.pominjao je prethodne šejhove, govorio općenito o nakšibendijama u Bosni i njihovim “obavezama”.
Zikr u ovoj tekiji se obavljao četvrtkom, sjedeći i naglas, uz invokaciju Božijihimena,međukojimajeglavnoinače La ilahe illa Lah - Nema boga osim Boga (cijela rečenica se dakle računa kaobožijeime),hu-on,hakk-istina...
Kod nakšibendija postoji i tihi zikr, koji se obavlja u tišini, bez glasnog izgovaranjaimenajedinerealnosti.kao što postoji i zikr kijami: stojeći ritual. Poput drugih sufijskih redova, zikru u užem smislu i ovdje prethodi molitva, a na kraju se pjevaju ilahije i kaside, ode Bogu, među njima i one Kaime Babe.
U kaderijskoj tekiji Sinan-aga u Sarajevu, pjevaju se i danas kaside i ilahije pjesnika Hasana Kaimi Babe iz 17. vijeka, jednog odprvihkaderi-šejhova te tekije. Ipak, treba reći da se ritual svih bosanskih
I u drugim krajevima svijeta mitovi itekako dobro prolaze i urote, najviše kod krajnje desnice i krajnje antikapitalističke ljevice
redova odvija na sličan način i da svi u osnovi imaju istu “filozofiju Ljubavi”.
Evo nekoliko stihova iz Kaimijeve Kaside na -ari pisane na osmanskom turskomjeziku(kojabrojiskorodvjesto distiha, bejtova; tu se svaki stih rimuje); pored tog što je za sobom ostavio alhamijado poeziju, na bosanskom jeziku arapskim pismom, Kaimi je autor prvenstveno dva divana (zbirke poezije) na osmanskom jeziku, jednog profetsko-mističkog sadržaja, pod imenom Varidat, i drugog klasičnog, s formama kakvesusrećemoinačeudivanimaorijentalnih pjesnika, sufija:
...Ako se neko (na nepravdu osloni) usamljen ostaće,/zar taj može saputnik biti, pravedne za spas zar pozvat neće (…)
Kovačeva knjiga o eliti i rulji nosi naslov “Elita gora od rulje” i treba je ponovo čitati, jer ratovi, pa i ovi savremeni, nastaju najviše od tzv. elite
I srce ima sedam zavjesa, srce onog koji voli,/istinska sreća je u tebi, nek te u tebi pronađena tajna skoli !
Onaj ko se na privid osloni, u sedam raznih vatri će da izgori,/spašen biće ko se probudi i iz sna udalji.
Onaj što oštro oko ima, uvijek će vidjeti,/onaj što unutrašnje oko ima, s Istinom će biti...
Od bezvrijednog, kažu, i nebo i zemlja će pobjeći,/takve niko ne prihvata, zmijski otrov će ih sustići...
Dobri će do visokih položaja stići, a srećna vijest do prijatelja pravednog dospjeti,/učiteljćetezanatunaučiti,prizor djevičanskih slika će nastati.
Vrlonaivnapjesnikovaubjeđenja,pa itodadobristižudovisokihpoložaja.ali kadsamvećpomenulaovogbosanskogi osmanskogpjesnika,kaimibabu,kojije predvidio kraj Kandijskog rata (naziv je zapetimletačko-osmanskiratvođenod 1645. do 1669. najviše u Dalmaciji), zahvaljujući posebnoj tajnoj “nauci” ilmi džifr, i zato postao slavan na Balkanu, treba reći i to da je njegov identitet bio geografski, smatrao je sebe Sarajlijom, a potom muslimanski i osmanski.
U Visokom sam saznala da postoji šejh Omer, koji je pisao pjesme potpunoustiluonihalhamijado(kojesupisane na bosanskom arapskim pismom), u osmansko doba. Njih sam citirala u svom tekstu o nakšibendijama, u francuskomtekstu(“naqshandis”,turcica, Xviii,isis,istanbulparis,1990).onesu jedino važne s te sociološko-kulturne tačke gledišta, i ne vrijedi ih navoditi.
Pomenuću još jedan krajnje naivan stih Hasane Kaimi Babe u kome tvrdi da vjeruje da će se licemjeri suočiti sa jakim... a dobročinitelj će pomoći..., pa će svi bjelosvjetski banditi nestati.
Cijeli univerzum sadržan je samo u jednom ljudskom biću: u tebi! Džalaludin Rumi
Tik pred rat sam imala priliku da napravim značajan dokumentarac pod naslovom “Sufizam i socijalizam”. Dva prijatelja kamermana sa TVSA pristala su da mi budu snimatelji i da pođu sa mnom u selo Kaćuni, gdje se slavio odlazak sina jedne porodice, domaćina zikra, u armiju; slavlje su nazvali Mevlud, po Muhammadovom rođenju! Dokaz da su se mevludom nazivali razni događaji. Bilo je tu derviša i šejhova iz cijele Jugoslavije s ciljem da prisustvuju zajedničkom zikru. Njemu je prethodila molitva. Žene su bile u prizemlju te velike kuće koja je imala i dvorište i baštu, i manju kuću u dvorištu, a ja sam bila skupa sa duhovnim vođama na spratu. Sve žene su bile dolje, kuhale ili se molile posebno.
Efendija Hadžibajrić
Da budem sa šejhovima, omogućio mi je Fejzulah efendija Hadžibajrić. Sa mnom su bili i moji kamermani, koji nikad do tada nisu ni sanjali da takav jedan svijet postoji kod nas. Toliko su bili izgubljeni psihički da sam odlučila da ih prije zajedničkog zikra svih redova pozovem na jedno piće u neku kafanu u selu da se smire. Odvezli smo se u mojoj “bubi” u kojoj smo i stigli. Oni su naručili vino, ja se ne sjećam da li sam i sama gucnula tog mističkog pića. Koje,međutim,nikadnijebilopriznato kao takvo među bosanskim dervišima, niti među muslimanima (paradoksalno, budući da su mnogi akšamlučili po kafanama).
Ubrzo smo se vratili u gazdinsku kuću u kojoj samo što nije počeo ritual, zikr, nakon ića i pića koje su služile žene. Vrata nam je otvorila gazdarica i zapriječila mi put do šejhova.
- Ova dvojica ne mogu gore, vazduh mi se uzdrmao od njihovog alkohola!
Shvatila sam tek tad svoju nepromišljenost, kao i to da su nas pratili dušmani i cinkarili gazdama. Možda je špijuna poslala i sama domaćica, to je najvjerovatnije. Zamolila sam je da zovne “mog” šejha, jednog od najvažnijihprisutnih,fejzulahahadžibajrića; on je odmah urgirao da nas puste gore, tražio to izričito, ali glas neznalice, kafira, ostaje uvijek jači od mudroga. Pošto moji poznanici nisu mogli više među šejhove,ijasammoralaodustatioddokumentarca. A za taj moj neostvareni film, čuveni naučnik, orijentalista Bernardlewis,većmijebionašaoameričkogproducenta.nažalost,nitad,kaoni prijenikasnije,nikadsenisamnašlana pravom mjestu u pravo vrijeme, pa je i taj moj projekat propao ne samo zbog vina mojih jarana nego i zbog tog što je uskoro izbio rat.
Bila sam očajna. U tom času prišao mi je neki mladić i rekao mi da me pozivadervišhamicadadođemususjednu kućicu.
Tu me je derviš Hamica dočekao na minderu skrštenih nogu i pozdravivši me, normalno na slavenskom bosanskom,anenaarapskom,pružiomisvoju vizitkartu. Na njoj je pisalo Hamica Hadžimejlić, Fakir i vizionar - otvara zvijezdu. (Bio je dakle iz porodice čuvenih derviša iz Bosne, Hadžimejlića.) Ponudio nam je sjednemo i popijemo s njim čaj.
Krajnje ljubazan, žalio je što me nisu pustili gore da snimam zikr, a onda me pozvao da dođem, kad god to zaželim, kodnjegaujednobosanskoselogdjeje živio, da se ispričamo. Adresa je, takođe, pored njegove “profesije” bila ispisana na njegovoj vizitkarti.
Otišlasamdonjegajednogdanaion mi je pričao mnogo o raznim čudima koja su derviši u stanju da čine: levitaciji, otvaranju zvijezde (nisam nikad razumjela što znači osim da je riječ o predviđanju događaja), o sposobnostima derviša da “probude” mrtve i dignu ih iz groba, da se bace u vatru i neizgore,otomedaonmožesebiprobiti sabljom stomak i ne osjetiti ni bol, nitiproizvestikrvarenje... Sve to Hamica je naučio od svog oca koji više nije bio na ovom svijetu. Nažalost, ništa od toga mi nije “mogao” pokazati jer je bio mjesec ramazan, za vrijeme kojeg je “otvaranje zvijezde” zabranjeno. Na kraju mi je dao i adresu svog rođaka, iscjelitelja rana, do koga sam takođe otišla jednog dana, i to sa Hamicom Fakirom i Vizionarom.
Kod rođaka je ispred jedne kućice, koja je bila pored velike, čekao red “bolesnika” koje je ovaj, kao i Hamicin otac, “liječio od ludosti” i kojima je predviđao budućnost. Pitala sam ga da li nekad kaže i nešto loše svojim pacijentima. “Ja sam tu da ih razgovorim, a ne da ih još više oneraspoložim”, naglasio je. Pohvalio se da je uspio izliječiti mnoge duševne bolesnike. Bio je mlad, nasmijan, miran, ulijevao povjerenje. Naglasio je da je dovoljno pet stvari da bi se živjelo srećno: reći Dobar dan svima, biti velikodušan, davati stalno sadaku, posjećivati rodbinu i moliti se Bogu dok drugi spavaju. Pustio me je da prisustvujem i njegovoj konsultaciji sa nekoliko pacijenata, koji su mu pričali o svojim snovima, nekoliko potpuno izgubljenih mladih muškaraca i žena. Pomno ih je slušao, a na kraju pružio “zapis”, nešto ispisano arapskim pismom, i naručivao da opet dođu.
Na povratku smo se zaustavili kraj nekekafane.treštalajemodernamuzika, dok je Hamica pričao sa vlasnikom o zajedničkom biznisu; nikakve vezesderviškimčudimaitasavvufom! Profanabiznismenska priča usred socijalizma! A ja sam posmatrala kroz prozorjednuvelikuilijepukravukako pase: Hamicina krava, koju je uskoro trebao da zakolje i razdijeli kao kurban. Hamica naglo poče govoriti na talijanskom. Brzo, s greškama, tečno. Usnio je čovjeka koji mu je rekao Parla come io, i od tad govori taj jezik koji nije nikad učio.
(Ove i druge događaje puno opširnije opisala sam i u tekstu u Journal Asiatique, N3- 4, 1990, Traditions et moeurs de derviches de Bosnie - aspect socio-culturel).