Na korak od trenutka istine

Ponekad pročitaš naslove i pomisliš – s tako razvijenom maštom, morate pisati scenarije za filmove, a ne pripremati novinske izvještaje

Ništa ne može trajati vječno. Ne može to ni progresivno rastući apsurd, koji još malo pa će dostići kritičnu masu. A šta ćemo tad? Tada ćemo progledati. No, za sada je teško suzdržati se od komentara neviđene gluposti koju svakodnevno čujemo na svoj račun.

Razmjere informativne kampanje pokrenute protiv naše zemlje su nevjerovatne. Još uvijek je teško povjerovati s kakvom su se spremnošću pojedini strani mediji uključili u igru pod nazivom “Ko više mrzi Rusiju”. Ponekad pročitaš naslove i pomisliš – s tako razvijenom maštom, morate pisati scenarije za filmove, a ne pripremati novinske izvještaje.

Zvanični izvori

Ali ono što najviše zabrinjava je neprofesionalan odnos pojedinih novinara prema radu sa izvorima informacija. Ovo je prva stvar koja se uči na fakultetima novinarstva u Rusiji – pouzdanost pristiglih podataka mora se pomno provjeravati prije nego što se koristi u radu. S tim u vezi, nije sasvim jasno od kada je svaka izjava koja dolazi sa strane zapadnih medija počela da se doživljava kao aksiom koji ne zahtijeva dokaze i ne izaziva ni najmanju sumnju. Neosnovane izjave (naravno, samo one u kojima se optužuje Rusija) ne podliježu nikakvoj kritičkoj refleksiji.

Istinite informacije – od očevidaca, nezavisnih novinara, istraživača, pojedinačnih predstavnika međunarodne zajednice, ruskih državnih organa, nažalost, često se gube među nezamislivom količinom laži koja je preplavila sve medijske resurse – od novina i dnevnika na televiziji do raznoraznih vrsta profila na društvenim mrežama. Ne čuju, a i ne slušaju ni naše zvanične izvore.

I sve to unatoč činjenici da su se Sjedinjene Države i njihovi saveznici odavno diskreditirali. Vidimo da se svaki argument razbija o zid nevjerice i nespremnosti svjetske javnosti da prihvati realno stanje stvari. Oni se jednostavno boje priznati sebi da su dugi niz godina griješili, bezrezervno se oslanjajući na pristrasne medije, koji u biti izvršavaju političke zadatke svojih vlada.

Vjerovatno sve je to do mentaliteta: takva nam je nacionalna osobina – da ne gubimo nadu. Jer, uprkos svemu, mi i dalje vjerujemo da će pravda sigurno trijumfovati i da dobro uvijek pobjeđuje zlo – upravo zato svaki dan se trudimo da izvještavamo o svom stavu, objasnimo razloge svojih postupaka, prikazujemo pravu sliku onoga što se dešava, za razliku od zapadne propagande. A što je najgore, ova nemilosrdna i ozlojeđena informativna kampanja, koja će se, ipak, u svakom slučaju završiti pobjedom istine, imat će za posljedicu samo još jednu duboku ranu u odnosima Rusije i zapadnog svijeta. I ništa drugo.

Iznenadit ćete se koliko je ruska politika transparentna ako samo pažljivo poslušate šta govori i pročitate dokumente koje predlaže i podržava. Iznenadit ćete se koliko dosljedno Rusija ispunjava obećanja koja je dala i sporazume koje je postigla. Ali, određenom dijelu međunarodne zajednice (naravno, ne i cijelom svijetu) odgovara da ništa ne čuje i ne vidi, umjesto toga skrećući pažnju vlastitih građana sa rastućih unutrašnjopolitičkih problema i prebacujući odgovornost za svoje greške na “faktor izvana” izmišljen posebno za ove svrhe.

Svjesni smo da se ova pitanja mnogima ne sviđaju, ali pokušajte sada – barem za sebe – da na njih iskreno odgovorite. Zašto je međunarodna zajednica sve ove godine zataškavala kršenje ljudskih prava i civilne žrtve u Donbasu? Zašto, kao članice Normandijskog formata, Njemačka i Francuska nisu uspjele izvršiti pritisak na režim u Kijevu kako bi ispunio sporazum iz Minska? Zašto niko nije obratio pažnju na rastuće ultranacionalističke tendencije nakon državnog udara u Ukrajini? Zašto su NATO i Evropska unija podržavali i danas podržavaju Kijev, ali obje ove organizacije kažu da sada nisu spremne za bilo kakav oblik integracije? I, konačno, zašto su Sjedinjene Države i njihovi saveznici odbili da razgovaraju s Moskvom o principima novog sistema sigurnosti u Evropi, koji je bio izmišljen kako bi ojačao stabilnost svih država bez izuzetka?

Kula od karata

Odgovor se nameće sam od sebe. Zato što nama bliska – i geografski i duhovno – Ukrajina je samo oruđe u rukama Zapada, čiji je glavni cilj da oslabi Rusiju, koja nastavlja da jača, da je natjera da se pokori, da prihvati tuđa pravila. To se neće dogoditi. Ali, za razliku od naših “kolega”, nećemo vraćati milo za drago. Nemamo namjera ikoga kazniti ili osvetiti se. Mi samo želimo da osiguramo bezbjednost naše zemlje. Svi naši koraci, na koje je Moskva više puta upozoravala i preduzimala sve mjere da ih izbjegne (a za to nam je trebalo samo malo razumijevanja i spremnosti na dijalog), nisu ništa drugo do iznuđena reakcija na sistematske pokušaje Zapada da se obračuna sa Rusijom.

Kula od karata sagrađena od laži, poluistina i provokacija samo što se nije urušila pred očima višemilionske publike. Mi smo bukvalno na korak od trenutka istine. Za neke će to biti traumatično iskustvo – neće svako biti u stanju da bude dovoljno iskren prema sebi kako bi priznao da je griješio kad je vjerovao zapadnoj propagandi. Štaviše, nije u pitanju samo percepcija krize u Ukrajini. Riječ je o opštoj kulturi povjerenja u “nezavisne” medije. Ipak, upravo ova prekretnica treba da posluži kao podsticaj za formiranje novog sistema zaista objektivnog, nepristrasnog izvještavanja o događajima širom svijeta.

I ako takva razmišljanja o globalnoj pravdi možemo svrstati u oblast fantazije, vraćajući se zoni naše odgovornosti, možemo samo reći da će zadatak osiguranja bezbjednosti Ruske Federacije sigurno biti ispunjen – uz razumijevanje međunarodne zajednice koja će najzad otvoriti oči ili bez istog. Rusija ne samo da će moći da se odbrani već će i nastaviti da piše svoju historiju u skladu sa slavnim tradicijama naroda koji je naseljavaju.

Zašto su NATO i Evropska unija podržavali i danas podržavaju Kijev, ali obje ove organizacije kažu da sada nisu spremne za bilo kakav oblik integracije?