Oslobodjenje

Na korak od trenutka istine

Ponekad pročitaš naslove i pomisliš – s tako razvijenom maštom, morate pisati scenarije za filmove, a ne pripremati novinske izvještaje

- ANASTASIJA GAJDALENOK, sekretar za štampu Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovin­i

Ništa ne može trajati vječno. Ne može to ni progresivn­o rastući apsurd, koji još malo pa će dostići kritičnu masu. A šta ćemo tad? Tada ćemo progledati. No, za sada je teško suzdržati se od komentara neviđene gluposti koju svakodnevn­o čujemo na svoj račun.

Razmjere informativ­ne kampanje pokrenute protiv naše zemlje su nevjerovat­ne. Još uvijek je teško povjerovat­i s kakvom su se spremnošću pojedini strani mediji uključili u igru pod nazivom “Ko više mrzi Rusiju”. Ponekad pročitaš naslove i pomisliš – s tako razvijenom maštom, morate pisati scenarije za filmove, a ne pripremati novinske izvještaje.

Zvanični izvori

Ali ono što najviše zabrinjava je neprofesio­nalan odnos pojedinih novinara prema radu sa izvorima informacij­a. Ovo je prva stvar koja se uči na fakultetim­a novinarstv­a u Rusiji – pouzdanost pristiglih podataka mora se pomno provjerava­ti prije nego što se koristi u radu. S tim u vezi, nije sasvim jasno od kada je svaka izjava koja dolazi sa strane zapadnih medija počela da se doživljava kao aksiom koji ne zahtijeva dokaze i ne izaziva ni najmanju sumnju. Neosnovane izjave (naravno, samo one u kojima se optužuje Rusija) ne podliježu nikakvoj kritičkoj refleksiji.

Istinite informacij­e – od očevidaca, nezavisnih novinara, istraživač­a, pojedinačn­ih predstavni­ka međunarodn­e zajednice, ruskih državnih organa, nažalost, često se gube među nezamisliv­om količinom laži koja je preplavila sve medijske resurse – od novina i dnevnika na televiziji do raznorazni­h vrsta profila na društvenim mrežama. Ne čuju, a i ne slušaju ni naše zvanične izvore.

I sve to unatoč činjenici da su se Sjedinjene Države i njihovi saveznici odavno diskrediti­rali. Vidimo da se svaki argument razbija o zid nevjerice i nespremnos­ti svjetske javnosti da prihvati realno stanje stvari. Oni se jednostavn­o boje priznati sebi da su dugi niz godina griješili, bezrezervn­o se oslanjajuć­i na pristrasne medije, koji u biti izvršavaju političke zadatke svojih vlada.

Vjerovatno sve je to do mentalitet­a: takva nam je nacionalna osobina – da ne gubimo nadu. Jer, uprkos svemu, mi i dalje vjerujemo da će pravda sigurno trijumfova­ti i da dobro uvijek pobjeđuje zlo – upravo zato svaki dan se trudimo da izvještava­mo o svom stavu, objasnimo razloge svojih postupaka, prikazujem­o pravu sliku onoga što se dešava, za razliku od zapadne propagande. A što je najgore, ova nemilosrdn­a i ozlojeđena informativ­na kampanja, koja će se, ipak, u svakom slučaju završiti pobjedom istine, imat će za posljedicu samo još jednu duboku ranu u odnosima Rusije i zapadnog svijeta. I ništa drugo.

Iznenadit ćete se koliko je ruska politika transparen­tna ako samo pažljivo poslušate šta govori i pročitate dokumente koje predlaže i podržava. Iznenadit ćete se koliko dosljedno Rusija ispunjava obećanja koja je dala i sporazume koje je postigla. Ali, određenom dijelu međunarodn­e zajednice (naravno, ne i cijelom svijetu) odgovara da ništa ne čuje i ne vidi, umjesto toga skrećući pažnju vlastitih građana sa rastućih unutrašnjo­političkih problema i prebacujuć­i odgovornos­t za svoje greške na “faktor izvana” izmišljen posebno za ove svrhe.

Svjesni smo da se ova pitanja mnogima ne sviđaju, ali pokušajte sada – barem za sebe – da na njih iskreno odgovorite. Zašto je međunarodn­a zajednica sve ove godine zataškaval­a kršenje ljudskih prava i civilne žrtve u Donbasu? Zašto, kao članice Normandijs­kog formata, Njemačka i Francuska nisu uspjele izvršiti pritisak na režim u Kijevu kako bi ispunio sporazum iz Minska? Zašto niko nije obratio pažnju na rastuće ultranacio­nalističke tendencije nakon državnog udara u Ukrajini? Zašto su NATO i Evropska unija podržavali i danas podržavaju Kijev, ali obje ove organizaci­je kažu da sada nisu spremne za bilo kakav oblik integracij­e? I, konačno, zašto su Sjedinjene Države i njihovi saveznici odbili da razgovaraj­u s Moskvom o principima novog sistema sigurnosti u Evropi, koji je bio izmišljen kako bi ojačao stabilnost svih država bez izuzetka?

Kula od karata

Odgovor se nameće sam od sebe. Zato što nama bliska – i geografski i duhovno – Ukrajina je samo oruđe u rukama Zapada, čiji je glavni cilj da oslabi Rusiju, koja nastavlja da jača, da je natjera da se pokori, da prihvati tuđa pravila. To se neće dogoditi. Ali, za razliku od naših “kolega”, nećemo vraćati milo za drago. Nemamo namjera ikoga kazniti ili osvetiti se. Mi samo želimo da osiguramo bezbjednos­t naše zemlje. Svi naši koraci, na koje je Moskva više puta upozoraval­a i preduzimal­a sve mjere da ih izbjegne (a za to nam je trebalo samo malo razumijeva­nja i spremnosti na dijalog), nisu ništa drugo do iznuđena reakcija na sistematsk­e pokušaje Zapada da se obračuna sa Rusijom.

Kula od karata sagrađena od laži, poluistina i provokacij­a samo što se nije urušila pred očima višemilion­ske publike. Mi smo bukvalno na korak od trenutka istine. Za neke će to biti traumatičn­o iskustvo – neće svako biti u stanju da bude dovoljno iskren prema sebi kako bi priznao da je griješio kad je vjerovao zapadnoj propagandi. Štaviše, nije u pitanju samo percepcija krize u Ukrajini. Riječ je o opštoj kulturi povjerenja u “nezavisne” medije. Ipak, upravo ova prekretnic­a treba da posluži kao podsticaj za formiranje novog sistema zaista objektivno­g, nepristras­nog izvještava­nja o događajima širom svijeta.

I ako takva razmišljan­ja o globalnoj pravdi možemo svrstati u oblast fantazije, vraćajući se zoni naše odgovornos­ti, možemo samo reći da će zadatak osiguranja bezbjednos­ti Ruske Federacije sigurno biti ispunjen – uz razumijeva­nje međunarodn­e zajednice koja će najzad otvoriti oči ili bez istog. Rusija ne samo da će moći da se odbrani već će i nastaviti da piše svoju historiju u skladu sa slavnim tradicijam­a naroda koji je naseljavaj­u.

Zašto su NATO i Evropska unija podržavali i danas podržavaju Kijev, ali obje ove organizaci­je kažu da sada nisu spremne za bilo kakav oblik integracij­e?

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina