Potraga za slatkim punjenjem
Ne umijem da kažem kada je i zašto čokolada prognana iz krofni. Ne umijem da kažem kada je i zašto eurokrem protjeran iz kroasana. Da li to znači da je i u bureku sve manje mesa?
Prestao sam da odlazim u Slavoniju nakon što su mamini roditelji prodali kuću u Dalju i preselili se kod ujaka u Sombor. Nisam htio da budem gost tamo gdje sam se osjećao kao domaćin i nisam htio samome sebi da solim rane povremenim i privremenim odlascima u daljske sokake. Odlučio sam da više ne osjećam Dunav, kamenjare i bačke topolike i to je tako imalo da bude. Tako je i bilo prve tri ili četiri godine, a onda je zagrebačka Prosvjeta objavila “Petodinarke” i promocija u Dalju je brzo dogovorena.
Eurokrem iz Vere
S one strane Save, preko puta Gradiške, čekao me direktor Prosvjete Čedomir Višnjić i nakon nekoliko kilometara saopštio mi da ćemo prvo svratiti u Vukovar, u restoran Mornar, gdje ima da se sastane sa predsjednicima područnih odbora Prosvjete. Tako je, opet, i bilo. Nakon polučasovne rasprave o prošlom i budućem djelovanju Prosvjete u Slavoniji na astal je spuštena ogromna plata pržene riječne ribe. Taman sam se nakrkao smuđa, šarana i soma, kada začuh pitanje: Jeste li za nešto slatko? Morate probati naše palačinke sa eurokremom iz Vere.
Vera je naselje u okviru Vukovarsko-srijemske županije. Nalazi se nedaleko od magistralne ceste Osijek - Vukovar, na sporednoj cesti između Bobote i Dalja. Vera ima ili je imala pet stotina stanovnika i čudom nisam mogao da se načudim “eurokremu iz Vere”. Kakav eurokrem u Veri i otkud Veri “eurokremara”? Nisam tragao za porijeklom ove misterije, ali sam, da ne bih uvrijedio domaćina, smazao porciju palačinki sa eurokremom iz Vere. Kuvar nije štedio namaz i eurokrema je u palačinkama bilo maltene koliko i vode u Dunavu.
Epizode sa eurokremom iz Vere se sjetim svaki put kad zabasam u jednu od mnogih banjolučkih pekara u namjeri da pazarim kakvo slatko tijesto, najčešće krofnu ili kroasan sa čokoladom. Lakše je u lauškim šumama koncem januara pronaći lisičarke nego slatki nadjev u krofnama i kroasanima. Ni čokolade, ni eurokrema! Kako god zagrizao kroasan, s koje god strane prišao krofni - čeka me prazan skup, tijesto ispunjeno tijestom, malo nečega sa mnogo ničega.
Nisam lud za šećerom, ljeti pojedem jednom ili dvaput kutiju sladoleda, tu i tamo se zaletim na Jafu i to bi bilo to. Ali, ponekad me namame mirisi koji dolaze iz pekare i svrnem u nadi da ću pazariti kakvu sočnu, debelu i svježu krofnu. Otresem šećer u prahu i sanjivo zagrizem. Potom još jednom. I još jednom. Prije četvrtog griza preslišam sebe još jedared. Jeste, tražio sam krofnu sa čokoladom. Tačno sam tako rekao i tačno sam to iskao. Račun sam ostavio na pultu ili sam ga bacio u kantu za otpatke ukraj ulaznih vrata, pa ne mogu da provjerim da li su mi naplatili ono što mi očigledno nisu dali, ali nema nikakve sumnje da sam tražio ono što nisam dobio.
Ne umijem da kažem kada je i zašto čokolada prognana iz krofni. Ne umijem da kažem kada je i zašto eurokrem protjeran iz kroasana. Da li to znači da je i u bureku sve manje mesa, na pici sve manje sira, u buhtlama sve manje pekmeza? Biće da je tako. Tijesto se, nema sumnje, širi, ali se slatki i slani nadjevi smanjuju. Nekada su bile potrebne tričetiri salvete da bi se savladala jedna krofna sa čokoladom, a sada bi jedva i miš brke umrljao kad bi kojim slučajem volio slatko.
Nekada su slatka tijesta bila punjena kao ona palačinka u vukovarskom Mornaru. Pekmez se cijedio sa svih strana nabubrele krofne, čokolada je kapala i na duks i na pod, eurokrem se rastezao kao topljena mozarela. Od svega je ostalo samo užeglo slatko tijesto koje danima stoji u butiku. Dugo nisam jeo knedle sa šljivama, ne znam ni da li ih i gdje ima, ali se plašim da ni tu ne bi imalo šta da se pronađe. Potroši što manje, prodaj što skuplje - eto na kakvom ulju pekare i prodavnice brze hrane spremaju jela.
Ni višnje ni jabuke
Rijetko mi, kažem, pada šećer i rijetko nasrćem na slatki program, ali ponekad ne mogu da smirim niske strasti. Krofne i kroasane sam prežalio, okrenem glavu od njih, kao što je okrećem od blitve i kažem da mi stave na tanjir tri reda pite od višanja ili jabuka. Ona prva je posuta vanilin-šećerom, ona druga cimetom, ali avaj! Ni to nije kao što je nekada bilo! Umjesto krupnih višanja i rendanih jabuka pite su ispunjene nekakvim želatinastim smjesama koje uglavnom nemaju nikakav ukus.
Hajde, velim sebi, možda je to tako u ovoj pekari. Možda su oni takvi nikakvi domaćini i možda je već u sljedećoj pekari bolje. Ali, gravitacija i brza i laka zarada su čudo. I u drugoj pekari nema višanja (ali imaju dvije koštice po redu pite!), niti ima jabuka. Opet nekakav razvodnjeni puding, odurna smjesa umućena sa gustinom i reklamirana maltene kao domaća pita koju su nedjeljom razvijale bake i matere dok se supa krčkala, a pile i krompirići pekli.
”Evrokrem” iz Vere nije ni u trideset najboljih slatkih namaza koje sam probao, ali se bar domaćinski trošio. Po jednoj palačinki, uvjeren sam, išle su dvije supene kašike eurokrema. Nisam alav na slatko, ali bih tako ponekad volio da zagrizem krofnu a da me čokolada poprska po očima, kosi i ušima, da one tri salvete budu omalen inventar u borbi sa flekama i da posljednji čin u tom epu bude onaj karakteristični potez rukavom kojim se otiru i zadnji tragovi slatkog nadjeva koji su ostali na bradi i brkovima.