Od sjaja do slutnji
Spektakularna Monografija o Dubravki Lošić, art zbog kojeg publika plače na izložbi
stilova i trendova odvažno solira. Sama artikulira vlastiti asocijativni jezik arta kojim čudesno komunicira. Izrazito inteligentno registrira duh vremena. Idealan je primjer univerzalne moći umjetnosti koja ljude spaja u životu i sudbini. Živi i radi u svom rodnom gradu Dubrovniku kao slobodna umjetnica. Autorica je čiji radovi mogu stajati u najprestižnijim svjetskim muzejima i galerijama. Nevjerojatno skromna i samozatajna eskivira lažni sjaj i red carpete svih vrsta. Dok najšira javnost danas ponovno otkriva njezin raskošni opus poput najdragocjenijeg dragulja, samo za čitatelje Oslobođenja govori o svom impresivnom umjetničkom putu o kojem će, sigurni smo, biti ispisano još mnogo knjiga.
Dubravka, Monografija o Vašem radu zbog svoje grandioznosti oduševljava sve koji su je imali u rukama, od stručnjaka do tzv. običnih čitatelja. Svi su doslovno šokirani ne samo uzbudljivom sadržajem već i savršenstvom opreme. Autor većine fotografija je slavni zagrebački fotograf Damir Fabijanić, realizaciju su podržali Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Dubrovnik. Koliko dugo su trajale pripreme? nešto kao spomenik. Na knjizi smo počeli raditi 2017. sa suradnicima Damirom Fabijanićem, koji je radio fotografije, i dizajnerom Dominicom Hornom. U međuvremenu dogodilo se još nekoliko mojih novih ciklusa radova koji su, također, ušli u knjigu.
Vi ste ujedno i urednica knjige, to je ogroman angažman. Kako ste sve to savladali uz svakodnevno stvaranje i brojne izložbe koje ste otvarali?
- To je bilo istraživanje vlastitoga rada, više od 2.000 fotografija. Vraćala sam se u prošlost, što sam stvarno mislila da neću nikada. U početku je bilo prilično frustrirajuće, sama pomisao da bi to mogla biti nekakva završena priča, ali onda sam rad na knjizi shvatila kao izazov i taj angažman postao mi je svojevrsni užitak.
Što pomislite sada dok listate knjigu i vidite svoje radove iz 1983. kada ste počeli izlagati još kao studentica zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti?
- Meni je bilo uzbudljivije i čudnije dok sam radove tražila i nalazila nego sad kad ih vidim u svojoj Monografiji. U vrijeme kad su nastajali, osjećaj je bio življi i intenzivniji. A sad, kad je sve to u knjizi, imam izvjestan odmak. Možda će mi trebati još neko vrijeme da sve što sam napravila, sagledam kao da knjigu nisam ni prelistala.
Naslovnica knjige po mnogima je mistična, podsjeća ih na totem, je li to stvarno neki poseban znak?
- Svakoga podsjeća na nešto. To je dizajnersko rješenje Dominica Horna jer smo odmah zajedno odlučili da nećemo ići na reprodukciju rada. Iznenadio me je rješenjem na koje sam odmah pristala, uzeo je siluete raznih ciklusa koje sam radila, objedinio ih je kao crtež, to je šifra za ulazak u knjigu i moje radove.
Smatraju Vas najboljom dubrovačkom slikaricom, svojedobno ste izjavili da se sve ono što ste napravili u Dubrovniku, razlikuje od svega ostalog što ste stvorili na nekom drugom mjestu,
Sve što radim, uvijek idem iz osobnih iskustava. Nisam slutila. Ali svi smo mi građani ovog svijeta, postoje intuicija, osjećaj
u zadnje dvije godine, najava pandemije, lockdowna, neizvjesnosti... Jeste li slutili?
- Sve što radim, uvijek idem iz osobnih iskustava. Nisam slutila. Ali svi smo mi građani ovog svijeta, postoje intuicija, osjećaj. Dok su ovi radovi nastajali, u tom trenutku nije bilo nikakve namjere predviđanja. Svakodnevno jesmo zasipani mnogim raznovrsnim informacijama, sve je lako i brzo dostupno. Međutim, kad ulazim u svoj radni prostor, pokušavam se osjećati izmaknuto i pročišćeno od svega. Zaštitiš se, jedan mali dio, onda kreneš raditi svoje... i – sve to nestane.
Umjetnici dugo vremena provode sami u ateljeu, neki kažu da je to ključ dugovječnosti?
- Svi smo sami i nitko nije sam. Ja uvijek radim jednako, bez obzira na situaciju, uvijek sam izolirana i sama u ateljeu, tako da se meni ništa previše nije promijenilo u odnosu na ostale dane ni u danima najvećeg “zaključavanja”.
Ostali ste u Dubrovniku i u vrijeme opsade 1990-ih, radili i izlagali, Vaša djela iz tog perioda smatraju se jednim od najautentičnijih ratnih memorijala Gradu u opsadi, zebnji, gubicima i nemoći. Je li ovo vrijeme rata ostavilo traga na Vaše promišljanje arta?
- Samo ratno razdoblje nije, barem tako mislim, ostavilo značajnog traga, ali siguran razlog su moje tadašnje mlade godine. Možda je razlog i taj da u to vrijeme još nisam imala obitelj, supruga, niti iskustvo majčinstva, naših troje djece rodilo se kasnije. U Dubrovniku su mi bili i prijatelji, mi smo svi zajedno te ratne dane nekako lakše prošli.
Prestrašne čokolade
Nemaš iskustva, nemaš čak ni osjećaj za opasnosti koje su postojale. Bile su neke svjetleće rakete, ja sam mislila da one samo svijetle, a one su i ubijale. Tako da sam ponekad imala i sreće, radila sam uvijek kad sam mogla, kad nisam morala biti u skloništu zbog granatiranja.
Ostali ste pribrani i u najtežim situacijama, ironizirali ste činjenicu da je kao humanitarna pomoć stizala hrana kojoj je istekao rok trajanja, ali i parodirali tzv. velike vođe i pse rata, u liku Vašeg psa, kućnog ljubimca. Kako ste izdržali?
- Lako je o tome možda sada pričati, ali ljudi su ginuli, nije bilo struje, vode i hrane. Moj najintenzivniji osjećaj bio je da smo poniženi. Kao ljudsko biće osjećala sam se poniženo. Da te netko napada, ubija, uskraćuje najosnovnije. Ja sam nalazila izlaz u radu i buntu. Tako je nastao ciklus “Uspavanka” jer smo dobili čokolade koje su bile prestrašne. Onda sam u znak protesta sve okrenula na ironiziranje i parodiju. Neki ciklusi nastali su i prije, kao da sam slutila što će se dogoditi.
Izlagali ste u zemlji i inozemstvu na 50 samostalnih i više stotina skupnih izložbi. Ima li neka izložba koja Vam je najdraža?
- Meni je u trenutku izlaganja svaka izložba najvažnija. To je zasluga mog profesora s Akademije – Ferdinanda Kulmera. Bez obzira na to je li u Parizu ili u nekoj manjoj sredini, on je odlazio na svako otvaranje svoje izložbe. Meni se takvo postupanje svidjelo, o tome smo čak i razgovarali. Moguće je da je to na meni ostavilo traga, tako da imam jednak, ozbiljan, profesionalan odnos i apsolutnu posvećenost prema svakom prostoru i sredini gdje izlažem, pogotovo prema publici.
Izlagali ste i u Sarajevu 1987. na izložbi “Ružičasti nihilizam” u Studiju Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Sjećanja?
- Predivno iskustvo. I u Sarajevu i putovanja tamo i nazad. Išlo je nas nekoliko studenata sa zagrebačke Likovne akademije. Ne sjećam se ni koji mi je rad bio izložen, to mi nije bilo bitno, bitno je bilo vidjeti Sarajevo.