Sjećajući se nedjelje

Kad bismo igrali lopte, svejedno nam je bivalo što Toma kuka nad “prokletom nedjeljom”, Kvaka nad nesretnom mladošću, Muharem za izgubljenom ljubavi

Nedjelje mog djetinjstva i odrastanja u mahali uvijek su imale svoju posebnost i nezamjenjivu čar. Oslobođena od školskih obaveza mladost je izmiljela iz svake kuće i svi smo tog dana bili u potrazi za igrama i užicima. Gdje sve nismo znali razbaciti na male, ili nacrtati ćizu i na nju bacati banke ili petobanke igrajući omiljenu igru za novac: ćize-blize. Nisam više nikada, otkako sam odrastao i ostario, vidio da je neko na strmom asfaltnom pikliću kod Ćazimovog granapa postavio na dva gola po dva kamena kao stative i krenuo da igra lopte. Hajde, dobro na ulici kojom su svaki čas prolazili automobili, ali igrali smo na male i u samom groblju na Begovcu. Izravnali se grobovi, a mi nad kostima naših nepoznatih predaka šutamo loptu.

Nedjelja je krajem sedamdesetih godina postala prepoznatljiva i po tome što se od ranog jutra razlijegala pjesma s moćnog razglasa novosagrađenogdomamjesnezajednicedžekatoka. Smjenjivali su se na tom “koncertu” glasovi i pjevači: Toma Zdravković, Bora Spužić Kvaka, Muharem Serbezovski, Safet Isović... putujući i kao oblak prekrivajući područja nekoliko mjesnih zajednica. Kad bismo igrali lopte, svejedno nam je bivalo što Toma kuka nad “prokletom nedjeljom”, Kvaka nad nesretnom mladošću, Muharem za izgubljenom ljubavi... ali, ako nismo igrali, e onda je bilo onih koji su znali pasti u sevdah pa se pridružiti pjesmi. A bilo je onih koji su bili ravnodušni kao i onih koji su psovali i dom i pjesmu. Ljudi ko ljudi, vazda i u svemu različiti.

No, znatno ranije, dakle prije negoli je mjesna zajednica Džeka-toka dobila svoj dom uvodeći u naše živote estradne zvijezde, imali smo druge junake oko kojih se vrtjela naša nedjeljna radoznalost. Fudbaleri. Nema ko nije sakupljao sličice i punio album u vrijeme kada su nogometnim terenima vladale tadašnje zvijezde: Šekularac, Džajić, Sombolac, Ferhatović, Osim... Mijenjalo se i promijenilo od tada mnogo toga, ali jedna tema ostala je skoro pa ista. Rivalstvo sarajevskih klubova i navijača Željezničara i Sarajeva. Kakve su samo žestoke svađe znale izbiti između jednih i drugih!

Kad strast ovlada razumom, činjenice postaju nevažne. Pa se može dogoditi da u jednoj sezoni Sarajevo ima više bodova i uspjeha, ali Željin navijač će i tada reći: “Kakvo ba Sarajevo, Željo je zakon!”

Ako je postojala mrvica saglasnosti na relaciji nepomirljivih navijača, onda se ona ticala vječitog pitanja: ko je bolji Osim ili Hase? Dvije zvijezde, dva lidera, dva čarobnjaka. I jeste da su opet branili i davali prednost svako svom, ali rijetko ko je negirao vrijednost onog drugog.

Navijačku strast obično nosimo ili od kuće ili od raje. Ja sam odrastao u glede fudbala potpuno indiferentnoj familiji, a navijačkom strašću su me inficirali Eso i Čifko, obojica vjerni Želji. Safet Džedžibeg, zvani Čifko, pratio je Želju još iz vremena kada mene nije ni bilo u Sarajevu. Svaka utakmica...

”Ja sam se nedjeljom kad Željo igra na Grbavici, budio s jednom mišlju: Kad će početi? Gledao sam svaku utakmicu i bio sam svjedok prvog Osimovog ulaska na teren. Ko sad vidim kad jeušaoudrugompoluvremenu,onako visok, štrkljast primio prvu loptu, a jedan igrač i njega i loptu otpuhao s terena. I publika počela da zviždi, kao ništa od takvog igrača. A onda sljedeća lopta kod Osima, on izvede jednu od svojih čarolija, publika zanijemila pa onda vrisnula od sreće. I kako je tada ušao u srcanavijača,višenikadainigdjenisam čuodajenekoosimuzviždao.”(čifko).

A dok i sam nisam otišao na jednu od Željinih utakmica, Eso Kinez je po stotinu puta opisivao Švabine poteze i šta je uradio ovom ili onom beku, pa i cijelom protivničkom timu.

Sa nepunih 12 primili me u pionire Sarajeva. Dobio dres, kopačke, kao ošamućen letio po terenima pomoćnih igrališta na Koševu. Sa strahopoštovanjem gledao tadašnje prvotimce Sarajeva Antića, Šiljkuta, povjerovao i divio se navodnom šutu Prljače koji je fudbalom udubio jedan oluk na zgradi, slušao trenere Stipića i Živkova i ravnao se prema njihovim zahtjevima kao što se odan vojnik predaje zadaćama pretpostavljenih, ali, ali... ostao navijač Željezničara.

I ko je bio sretniji od mene kada sam u proljeće 1967. godine izabran među nekolicinom pionira sa zaduženjem da skupljam lopte koje izađu iz igrališta. I ne samo to. Imao sam mogućnost da nakon utakmice budem blizu igrača. Bilo 1:1 i nakon utakmice ja samo pratim gdje je Osim. Otišli igrači da se tuširaju, ja stojim ispred njihovog kolektivnog kupatila, izlaze jedan po jedan... Osima još nema. Ponese me radoznalost i ja stupim u prostor gdje se miješala para sa mirisima znoja... evo Osima, ogrnut peškirom, priđem mu, daleko sam od njegovih ramena, podignem pogled i pružim mu ruku: “Čestitam!” On spusti glavu iz one visine, zagrli me i poljubi u tjeme: “Hvala.”

Možda je još nešto rekao, pitao me... ali ja se ne sjećam više ničega osim krila silne sreće koja me odnijela u mahalu. Bio sam s Osimom!

Kasnije su nas životne staze dovodile do raznih susreta, kasnije, mnogo kasnije počeo sam da pišem i knjigu o Osimu. Kad sad iščitavam stranice mojih susreta i razgovora s njim, kao da pratim hronologiju vlastite lijenosti ili nesnalaženja. Stalno sam nešto mijenjao, nikad mi dovoljno dobro. Onaj osjećaj ushićenja iz 12. godine prati me prilikom svakog susreta s njim, ali s vremenom Osima doživljavam kao nekog bliskog, bliskog kao što recimo može biti blizak otac.

Čujem se svako malo sa Osimovom suprugom Asimom. On obično spava. Lijekovi, bolesti, terapije, pregledi. Živi u Grazu, a stalno pita Asimu: “Kad ćemo za Sarajevo?”

Čifko je umro prije nekoliko godina. Eso Kinez živi u Sarajevu, ali već dugo ne ide na utakmice.

Željine zastave kao štafetu preuzeli su neki drugi klinci.